Dr. Arslanagić spiking

Obično, čim zahladi i noć padne već u vrijeme Sanjinog tok-šoua, a grad bude okićen svijećama, vijencima i ostalim znacima modernog Božića, ja samo čekam kad i tko će mi prvi postaviti jedno od naj...jedno od naj...ne znam kako bi to opisao..jedno od najiritantnijih pitanja...pitanja – «Di ćeš za Novu?»
Nije dugo trebalo...28.XI. je bio...mašala!
Daklem, više od mjesec dana do najluđe noći, a već su počela raspredanja o tome gdje će se, šta će se, s kim će se, šta će se obući...
Ajmeeeeeee... Emigracijo, stižem!
Najluđa noć! Vauuuuuuu kako to fino zvuči. Tko to propusti nije normalan...
Eeeeeej ljudi, n-a-j-l-u-đ-a n-o-ć... ja uopće ne mogu pojmit koliko to mora biti dobro, cool, extra i mega pa da se o tome laprda mjesec dana prije, a nakon što prođe, sljedećih mjesec dana se priča o tome gdje je tko bio, s kim, čiju kreaciju je nosio bla bla bla...
Sve mi je to pomalo i jadno jerbo noć s tridesetog na prvi se ni po čemu ne razlikuje od običnog petka, subote ili, ako hoćete, od najobičnijeg utorka - izađeš vani s rajom, skrešeš se i to je to... Ali, ta noć upravo zbog svih tih očekivanja, spremanja i ostale gungule mi je malo i gadljivija nego obični četvrtak, recimo...

I baš zbog tih očekivanja, nekako mi je drago vidjeti sve one damice i šminkerčiće koji u zadnji čas pokušavaju obući nešto što nitko te večeri neće imati, brišući suzu živčanicu jer su čitav dan, eto, pod nekim stresom...trče s kraja na kraj grada tražeći baš određene cipele i psuju mater frizerki koja baš danas mora imati 30 mušterija na čekanju... A sve to zbog jednog jedinog cilja – najluđe noći... Noći kada će se svi zabaviti bolje nego ikad...zbog noći kraj koje svi ostali dani u godini nisu ni spomena vrijedni.

Recimo, ja jako volim vidjeti razočarane dan poslije :) radi toga volim najluđu noć.. To mi je jedno od onih prljavih zadovoljstava... Jadni, a tako su se trudili i spremali. Dali su 500 kuna samo za ulazak na neko fensi mjesto (jer ne može se najluđa noć proslavit bilo gdje, jok!), imali su najljepšu frizuru u široj okolici, ali eto, neki ih je pijanac zalio crnim vinom po prekrasnoj haljini i čitava je večer krenula naopako...
A kad se samo sjete da je to trebala bit njihova najluđa, najbolja, najnajnija noć te godine, njihovo razočaranje poprima granice razočaranja Sandre Dabo nakon što nije ušla u drugi krug Storisupernovamjuziktalentsa...
I onda ih je bolje ne pitati ništa...

Još ne znam gdje ću za Novu :( Ali znam da će mi to bit najnajluđa noć...jedva čekam :)

I onda, gdje ćete vi provesti najluđu noć? :)

Promijenio sam ploču - otkako je počela nova akademska godina postao sam uzoran student.- učim, idem na predavanja, idem na sva predavanja, sjedim u prvoj klupi i javljam se... već sam rekao da učim...
I uglavnom, da ne duljim, krenem ja jutros na faks povući prijavnicu... (onaaaaaj...jesam li
možda već rekao da učim?)

Čekam tramvaj, po mogućnosti 5-icu... i dočekam je, ali to nije bila bilo kakva 5-ica, jok! Nego nova, brate mili! Najnovija! Jes, još se nikad dosad nisam vozio u novom tramvaju, samo sam ga par puta vidio iz daljine.... Ajde, da i ja vidim to čudo tehnike! Neki vele – ponos hrvatske industrije.
I mada sam čitao dosta o njemu, vidio čak i neke slike, naslušao se priča, opet ne možeš steći pravi dojam dok sam ne kročiš nogom u spomenutu makinu.
Ušao...
Ico mare!!!!!! Pa ovo je stvarno svjetska strojka! Vauuuuu!!! Čoeče, e!

Od niskopodnog ulaza, zbog kojeg čak ni Žak Houdek više ne mora strahovati da će mu prosvirati gaće na guzici, kao što mu se znalo događati kod starih tramvaja dok je krajnjim naporima dizao nogu s jedne stepenice na drugu...elem, od niskopodnih ulaza, preko fino dizajnirane unutrašnjosti, displejeva koji pišu i pričaju i uz pomoć kojih se ni pokojni Ray Charles ili Beethoven ne bi izgubili...kao ni nacvrcani Vlado Šeks na primjer (a valjda se i on nekad provoza da iskoristi taj besplatni pokaz što ga dobivaju saborski zastupnici) – jer glas iz zvučnika par puta najavljuje sljedeću stanicu...

Ma šta ti je...strojka za deset. Napokon da i mi Hrvati konja za trku imamo...a ne da nas pamte samo po kravati, penkali, sumamedu i Nikolini Pišek...
Živio znanstveni napredak! Živjela tehnološka revolucija!

Ali (kako u svakoj priči postoji nekakav ali)... sjednem ja u tu 5-icu na Jarunu, uvalim se u sic i nabacim filozofsko-kontemplirajući pogled br.2 kroz pendžer...toliko sam se udubio da uopće ni ne čujem dvije babe s desne mi strane koj pričaju kako djeca više nisu što su nekad bila, niti sam čuo nekoliko tinejdžerki koje su bistrile o big braderu...jok! Jedino što mi je dopiralo do ušiju i mutilo kontemplirajući zanos bio je već spomenuti glas iz zvučnika koji najavljuje stanice...strašno poznat, a opet, ne mogu se sjetiti odakle ga znam...
I tek tamo kod Vjesnika skontam da iz zvučnika izvire mili glas višestruke nositeljice nagrade «Tv lice koje se najviše krevelji, blago-teleći gleda i blesavo se smješka, unatoč svim novim nadama NoveTv i RTL-a» - ni manje ni više nego glas Karmele Vukov-Colić!

Issssso miki!

I onda nek mi netko kaže da je svaki tehnološki napredak dobar... Bježiš od Karmele izbjegavajući i Dobro jutro i Bingo i Loto i šta već ne...a ona te dočeka u tramvaju...
Eh, živote...

Daaaaaavnih dana, dok još nije bilo Borisa Mirkovića i big bradera, Vlatke Pokos i hrvatskih sapunica, dok su dr.Arslanagić i njegove sestre bili djeca iz vrtića, a mala im je škola (kamoli prvi razred) bila daleki san, njihova mater je zapisivala provale, mudrosti, aforizme, sentencije ili jednostavno gluposti (obične domaće) koje su izašle iz dječjih usta...

Naletjevši po tko zna koji put na tu knjigu zapisa, dr.Arslanagić se prisjetio djetinjstva i uzdahnuo: Eh, usude kleti, što mi mater nije bar malo više takvih stvari zapisivala...
A suzu žalosnicu izmamilo je prisjećanje na ranotinejdžerski trenutak kad je presnimio audio kazetu na kojoj su zabilježene pjevne točke, recitacije, vicevi, male radio-drame i neobavezni razgovori neopterećene dječurlije.
Još kad se sjetim da sam preko toga nasnimio...štajaznam...Juricu Pađena, Milu Hrnića, Severinu, ili šta se već puštalo na onim emisijama – Želje, čestitke i pozdravi... :(( Bože, Bože...
Hrkljuš, hrkljuš, hrkljuš!!!!
Al ajde..bar je knjiga ostala.

Pa evo par izvadaka iz nje iz kojih je moguće štošta saznati o mladom Aarsli, njegovim gledanjma na svijet, filozofskom usmjerenju...itd.

Aarslino viđenje homoseksualizma kao takvog

Aarsla: Mama, znaš šta je peder?
Mama: Ne znam! (hehe..kako ga je navukla) Šta je peder?
Aarsla: Pederi su oni dečki koji ne nađu curu.
Mama: A jesi li ti našao curu?
Aarlsa: Nisam, ja sam još peder!

Aarslina želja i motivi da postane svećenik

Aarsla: Blago Petru (lokalni župnik), njemu svi daju novce i on kupi golfa. Ja ću isto ići u fratre, neću se ženiti i kupit ću auto bolji od golfa.

Aarslina žudnja za bratom jerbo je bio sam pored dvije sestre :(

Aarsla: Mama, molim te puno jedi pa mi rodi brata!
Mama: Ne mogu sama. Moraš i tatu pitati.
Aarsla: A šta ti tata radi da ti rodiš?
Mama: Ma ništa....
Aarsla: Je li te ljubi?
Mama: Da!
Aarsla: Hihi, to sam si i mislio. Onda beba nastane od pljuvačke. (mudro zaključi mali Aarsla)

(nevezano s ovim, jednom je prilikom, čudom se čudeći, izjavio: Kad gledam ljubljenje naraste mi pimpek!)

Kad mu je mater bila trudna s četvrtim djetetom, nitko nije želio više od malog Aarsle da to dijete bude brat... Jednom prilikom je rukom gladio narasli materin trbuh, a nakon što ga je ona upitala šta to radi, on je odgovorio: Gledam ima li pimpek.

Kad se mater vratila s ultrazvučnog pregleda i rekla da je vidjela bebu, mali Aarsla ju je upitao: A jesi li vidjela pimpek?
Mama: Nisam.
Aarsla: Ajde, molim te, otiđi opet pa pažljivo gledaj!

Čak ni nakon rođenja još jedne sestre (treće po redu) nije gubio vjeru te je upitao: Mama, može li Bog dati kad ona naraste da postane muško?

Glede samog čina rođenja zbunjivala su ga i još neka pitanja, npr.

Aarsla: Kako će izaći beba?
Mama: Na pišu.
Aarsla: Nemoguće?!?!?!? Tako velika beba kroz tako malu rupu?!?!

Ima toga još...zasad dosta :) možda neki drugi put...