Promijenio sam ploču - otkako je počela nova akademska godina postao sam uzoran student.- učim, idem na predavanja, idem na sva predavanja, sjedim u prvoj klupi i javljam se... već sam rekao da učim...
I uglavnom, da ne duljim, krenem ja jutros na faks povući prijavnicu... (onaaaaaj...jesam li
možda već rekao da učim?)
Čekam tramvaj, po mogućnosti 5-icu... i dočekam je, ali to nije bila bilo kakva 5-ica, jok! Nego nova, brate mili! Najnovija! Jes, još se nikad dosad nisam vozio u novom tramvaju, samo sam ga par puta vidio iz daljine.... Ajde, da i ja vidim to čudo tehnike! Neki vele – ponos hrvatske industrije.
I mada sam čitao dosta o njemu, vidio čak i neke slike, naslušao se priča, opet ne možeš steći pravi dojam dok sam ne kročiš nogom u spomenutu makinu.
Ušao...
Ico mare!!!!!! Pa ovo je stvarno svjetska strojka! Vauuuuu!!! Čoeče, e!
Od niskopodnog ulaza, zbog kojeg čak ni Žak Houdek više ne mora strahovati da će mu prosvirati gaće na guzici, kao što mu se znalo događati kod starih tramvaja dok je krajnjim naporima dizao nogu s jedne stepenice na drugu...elem, od niskopodnih ulaza, preko fino dizajnirane unutrašnjosti, displejeva koji pišu i pričaju i uz pomoć kojih se ni pokojni Ray Charles ili Beethoven ne bi izgubili...kao ni nacvrcani Vlado Šeks na primjer (a valjda se i on nekad provoza da iskoristi taj besplatni pokaz što ga dobivaju saborski zastupnici) – jer glas iz zvučnika par puta najavljuje sljedeću stanicu...
Ma šta ti je...strojka za deset. Napokon da i mi Hrvati konja za trku imamo...a ne da nas pamte samo po kravati, penkali, sumamedu i Nikolini Pišek...
Živio znanstveni napredak! Živjela tehnološka revolucija!
Ali (kako u svakoj priči postoji nekakav ali)... sjednem ja u tu 5-icu na Jarunu, uvalim se u sic i nabacim filozofsko-kontemplirajući pogled br.2 kroz pendžer...toliko sam se udubio da uopće ni ne čujem dvije babe s desne mi strane koj pričaju kako djeca više nisu što su nekad bila, niti sam čuo nekoliko tinejdžerki koje su bistrile o big braderu...jok! Jedino što mi je dopiralo do ušiju i mutilo kontemplirajući zanos bio je već spomenuti glas iz zvučnika koji najavljuje stanice...strašno poznat, a opet, ne mogu se sjetiti odakle ga znam...
I tek tamo kod Vjesnika skontam da iz zvučnika izvire mili glas višestruke nositeljice nagrade «Tv lice koje se najviše krevelji, blago-teleći gleda i blesavo se smješka, unatoč svim novim nadama NoveTv i RTL-a» - ni manje ni više nego glas Karmele Vukov-Colić!
Issssso miki!
I onda nek mi netko kaže da je svaki tehnološki napredak dobar... Bježiš od Karmele izbjegavajući i Dobro jutro i Bingo i Loto i šta već ne...a ona te dočeka u tramvaju...
Eh, živote...
Post je objavljen 22.11.2005. u 09:22 sati.