Obrati paznju

HRAST I KNJIGA
«Ja sa ljudima nemam više o čemu razgovarati»
Andrej Rubljov
Došao sam miru da me učiš. Soba je
prepuna tako dragih stvari: hrast i knjiga
(ko duša i um!), sat i svijećnjak, spužva
kocka i sehara – sve mirom miruje,
osim srca, što bije i bije, u velikom
drugom velikom srcu – srcu vaseljene.

Sve je zapravo muzika sama. Izlišna
postaje moć govora; sve počinje, i svršava,
šutnjom, iz koje će, kroz trpnju,
liti sjaj čiste blagosti. Ničeg, inače,
dobrog međ mirnim stvarima. Jer, napolju,
gladan je svijet, i ljudske su oči
bunari prastari – prazno, žeđ i tama.

Zar je to zbilja moguće!? Putevima
različitim, istom se cilju bližimo!

Preduboka je zamisao Tvorca. Da bih
shvatio
taj svijet, iznova bih morao, stalno
i stalno, živjeti ljubav. S manje bih
zlojeda, straha i žestine, potom,
pod zvijezdom kročio, trpnju
ko mlijeko majčinu kušajuć.

Komad se neba kroz prozor vidi,
i neke žene dolje, sasvim nadrealne,
eno, rublje razastiru. U sobi, odasvud,
maslačak cvate! Djevojčice naše obrašca
nadimaju, u krunice se dah dječiji sasipa
i cvjetno perje zrakom lebdi! Prah i
pelud lice nam mije, i prepuna je
soba snijega i topline!

O hoću li išta
naučiti iz svega!? Sada je, evo, mirno
moje srce. Ali, ko će, umjesto mene,
iz ove sobe izići? I čije će oči
k nebu se podić? U čijoj će to duši
iz starih knjiga glas da zvoni: «O Bože,
pun neka je svjetla Ibrahimov grob!»?