Miško se htio iskrasti i bez mene otići na prosvjed, ali sam ja brzo klopnula čokoladicu kojom me nastojao zaokupiti i pojurila prema izlazu iz stana i stavila ga pred gotov čin. Nije mogao odoljeti mojem umiljavanju i eto, stgla sam na prosvjed, prvi put u životu.
Znatiželjno sam gledala kako se ljudi okupljaju i žagore. Nisam se bojala, osjećala sam se zaštićeno i sigurno ispod Miškove tople vindjakne.
Sa nama je bio i naš prijatelj, inače gazda moje prijateljice Mrvice, koju svi dobro znate. Ona je morala ostati kući.
Bilo je parola ...
... koje su mladi ljudi držali tako, da svima budu vidljive.
Pljeskali su im zbog parola ...
Snimali su nas čitavim putem, kad smo s mosta na Rječini krenuli preko čitavog Korza, zastajkujući pred poglavarstvom, a što će te sve lijepo vidjeti , jer sve smo snimili. Slika vrijedi mnogo riječi, je li? A koliko onda riječi vrijedi film?
Moram reći, da je skup bio miran i dostojanstven. Iako su neki mladići pijuckali pivo, nisu bili pijani i baš nikakvog incidenta nije bilo. Nisam se ni jednom uplašila, samo sam se radoznalo ogledavala oko sebe. Vidjela sam i mnogo policije, koji su nas pratili, ali ništa nam nisu govorili. A sad u miru pogledajte kako je to bilo u Rijeci.
Eto, sad sve znatem baš kao da ste bili sa nama.
Sve vas lijepo pozdravljam i želim mirnu nedjelju. Av av!
