Foksi u školi
Joj, ovo vam moram ispričati. Tako sam se lijepo udomaćila u stanu, označavala sam svoj teren, piškila posvuda, kad je Misko odjednom rekao kako je dosta toga više i kao počinje moja škola. Zaprepastila sam se. Kakva škola? Ne treba mi škola! Zar mi neće više biti sve dozvoljeno?
Misko me odnio u svoju sobu, našu sobu i rekao kako nema izlaska iz nje, dok se ne naučim pristojno ponašati. Možete misliti kako sam mu odgovorila: posvuda sam piškila i ono drugo, ali nikako ne na mjesto na kojemu je Misko želio da to činim. Bio je strog i vitlao novinama i morala sam potražiti sklonište.
Onako žalosnu, postavio me je na klupicu i održao čitavo predavanje. Ništa nisam shvatila!
Donio je ovu drvenu kutiju i proglasio je mojim krevetom. A ja već imam onaj lijepi krevetić-poklon. Istražila sam dobro ovaj prisilni krevet.
Pozirala sam mu malo veselija, jer sam primijetila da ga žalosti moje odbijanje učenja.
Naravno, nisam spavala u kutiji! Grebala sam i napinjala se i konačno uspjela iskočiti iz nje. Bilo je već blizu ponoći i Misko je ustao, upalio svjetlo, nasmijao se i uzeo me k sebi u krevet. Opet sam ga skuhala!
Jer je Misko bio dobar, ujutro sam se popiškila na mjesto koje je on odredio za to i nakon obilnog doručka i malo igre, povukla se na svoje mjesto i malo odrijemala. Kad će ta škola završiti? I kome ona treba?
Sve vas volim i lijepo pozdravljam! Av Av!
|
