kindergarten cosmocart

Evo nas na pragu trećeg svjetskog rata, pa kako ste mi? Dok nam ispiru mozak i plaše nas s jedne strane islamom a s druge strane igraju na kartu sažaljena zbog stradavanja židova u drugom svjetskom ratu, predsjednik svijeta zaključuje da je sve to povezano s iranom i pokušava na prodati foru da on to ne radi zato jer je dolar povezan s naftom i mora nam zaustaviti bilo čiji napredak koji je neovisan od američkoj energiji tj. njihovoj nafti...dok mu sugrađani umiru od gladi... a eto već je 660 ljudi izgubilo život u ratu koji s dvije zemlje nema veze... zbog sykes-picot sporazuma iz 1918te po kojoj francuzi smiju ordinirati po libanonu, a znam da je francuska=europska unija=protivnik petrodolara, dok moj heroj zaziva smjenu tonya pacova blaira, lokalnog igrača iz sjene koji bi najrađe obnovio imperij brita i sličnih im barbara, ja se budim jutros, hladno mi je jer jebena kiša pada već peti dan i samo bi se mazio uz tvoje toplo tijelo i slušao tvoj najsmiješeni glas jer se smiješ najljepše na svijetu, ali te nazovem i čujem da si opet potištena... ljudi su ljudi i trebali bi druge ljude činiti sretnima, zar ne? Pa kako ste mi? Ponekad mi se čini da sam i ja tom ludilu zaboravio kako se ljude čini sretnima. Dok je normalni dio razgovora; trebao si me maknuti dok si imao šansu. Ja bih se ljubio s tobom. Da stavim moje usne na tvoje i dotknemo se vršcima naših jezika. Na nekoj plaži. Mekanoj. Okupani Suncem.
Dok se pomfri peče na nekoj tavi na pomoćnom kuhalu. Toliko zasad. Idem sad mijenjati svijet...