kindergarten cosmocart

TRRR! Budilica. Koji je danas dan? Datum?? Parni? Neparni? AAAAAAAAAA! Sranje. Jel, plava, zelena ili crvena pilula danas? A? A'aaa. Kasnim na posao. Sranje!!!!!!! Već je toliko sati?? Aaaa. Doktor je rekao da se nesmijem zajebat s tim pilulama!! A!!. Ne ne ne neneneneneneneneneneneeeeeeee. U kupaoni si. Požuri molim te. Ako sad izađeš iz kupaone i počneš urlati na mene da nisam supustio dasku ili da nema papira, umrijet ću. Prije toga ću razbiti cijeli ovaj stan. Djeca spavaju u susjednoj sobi. Smiri se. Smiri se. Diši. Miiiirrnooo. Udah, izdah. Stišćem prste u šaci. Već vidim scenarij. Pilule!!!! Koja je? Jesam li uzeo sve za posao? Gdje sam auto parkirao? Jel ga netko ukrao? Kad djeca imaju vrtić? Ako počnu urlati sve je gotovo, i ovaj stan i ovaj brak i sve! Ne danas, samo ne danas ujutro. Umirem. Za čim? Molim te. Molim te. Molim te. Samo danas, samo ovo jutro. Budi tu za mene. Sve što mi treba je tvoj zagrljaj. Topli zagrljaj. Ništa više. Sve ove godine, slamao sam tvoje strahove, tvoje probleme, tvoje nesigurnosti kao da su od papira. Sad mi samo treba tvoj zagralj. Iskreni, topli. I ne trebaju mi onda nikakve pilule. Djeca mogu urlati. Kasnim na posao, jebe mi se. Jebemti! Oću tvoj zagrljaj sada! Vrata se otvaraju. Primila si se za kvaku. Ali valjda još zadnja provjera u ogledalu dok se držiš za kvaku. Oznojio sam se sav. Kao da hodam na žici i ako padnem lijevo sve će biti ok, ako padnem desno, ništa neće biti ok, ništa. Kvaka je spuštena. Prsti u šaci me već bole od stiskanja. Zamišljam plažu, prostranu. Valove. Sunce. Bježim. Ali podsvjest mi govori da me ništa osim tvojeg zagrljaja ne može spasiti. Ne ovo jutro. Izlaziš van. Nervozniji sam nego kad sam prvi put pokušavao curi otkopčat grudnjak. Još dva koraka. Stojim kao ukipljen. Širiš ruke. Još malo malo. Da! Tvoje ruke oko mojih ramena, tvoje usne na mojim, vrhovi jezika nam se dodiruju. Goldie. Mirišeš, ne kao anđeo, nego kao žena. Moja žena. Anđeli su neka stvar prema tebi. Mogao bi pobiti pola planete i pustit da se druga polovica udavi u krvi prve polovice, samo za tvoj jedan osmijeh. Pilule, kakve pilule? Osjećam tvoju kožu, osjećam tvoju toplinu, osjećam tvoje tijelo tik do mojeg, osjećam tvoj usne, tvoje ruke, srce kako ti lupa. Imali li ljepšeg mjesta na planetu? Puštaš me. Ali i ovo je dovoljno. Samo mi je to trebalo. Zgrade oko mene se ruše. Djeca urlaju. Šef zove na mobitel. Vani je rush hour, ali sada djeluje kao farsa. Trube. Helikopteri. Koga briga. Moja si. Tvoj sam. Zajednički smo si. Okrećeš se dok te gledam pogledom nevjerojatno zadovoljne srne. Vidim ti u pogledu. Onaj pogled. Najednom, sve se stišava. Kao da stojimo u flourescentno zelenoj lopti, samo ja i ti. Dok te gledam kao se uređuješ. Govoriš mi što trebam kupiti u dućanu. Ne čujem te, ali tvoj glas ima najbolji zvuk koji sam ikada čuo. Prestala si pričati. Stojiš i gledaš me. Nasmiješila si se. Onako, kako ti znaš.
Goldie.