< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

4 pištolja u zemlji čuda
Ovdje mašem svojim (imaginarnim) pištoljima kako me volja. Pucam samo u pokretne mete.

Bijeli zečevi

Jups

Luki2

Zlica od Opaka, al' prava

Propheta Nemo

Stripovi

Svašta u njegovoj glavi

Elle Woods

4pištolja u zemlji čuda
13.12.2009., nedjelja
Iz tuđih se grešaka uči

Cijeli život slušam kako je administracija tu da pomogne. Policija, sud, ovi, oni... Svi su, navodno, tu da pomognu građanima u nevolji/nedoumici. Godine učenja o tome kome se obratiti ako nešto zašteka. Čak i na vozačkom ispitu uče kako treba zvati policiji u hitnu pomoć ako se u prometu ne prometuje kako treba. Jer policija je tu da zaštiti one kojima zaštita treba, da pomogne onima koji zovu u pomoć. Kako da ne!

Ako, ne daj Bože, doživite prometnu nezgodu u Hrvatskoj, ne zovite policiju. Zašto? Jednostavno je. Petkom navečer njima se ne radi. Osobito ako je vani hladno i mrzne. To što ste upravo doživjeli da iz sporedne ulice izjuri auto i da se prospete po ulici dok ga pokušavate izbjeći, nije njihov problem. Njihov najveći problem je što su petkom navečer morali podići svoje lijeno dupe i izaći na očevid. Njihov problem je i to što prva ekipa koja je stigla na mjesto ne može napraviti očevid. Njihov problem je i to što na mjestu nema krvi i leševa. Valjda nije interesantno snimati i procjenjivati situaciju gdje je samo jedna raščupana cura dobila nervni slom jer joj je desna noga nagnječena i ne može stajat na njoj niti hodat bez pomoći. Nije interesantno.

Dakle, ekipa za očevid prometnih nezgoda u gradu Zagrebu sastavljena je od dva srednjovječna, nervozna muškarca koji, bez da su i pogledali raskrižje koje trebaju pregledati, iznervirano viču na vozača motocikla i njegovu suputnicu: "Baš ste izabrali vrijeme za vožnju. Šta sad mislite da nećete bit krivi?!" Šok i nevjerica!!! Kako to "mislite da nećete bit krivi"??? Šta ne treba pregledat raskrižje? Pitat sudionike nezgode šta je bilo? Pitat postoje li kakvi svjedoci? Ne, čemu? Na motociklu se vozilo dvoje ljudi obučenih u trenirke, autom je upravljao zalizanko u zategnutoj odjeći sa blještavim satom i skupim mobitelom.

Suma sumarum: ako planirate izaći iz kuće u trenirci petkom navečer jer idete do najbližeg trgovačkog centra po cvijeće, svijeće i krumpir (pretpostavljam), nemojte se voziti motociklom. Postoji mogućnost da vas na prvom križanju pokupi tatin sinčić čiji auto je oštećen iz nekog prijašnjeg slučaja, a dvoje na motociklu mu se čine baš dobra prilika da to besplatno sredi. (Kako je moguće da policija nije u stanju razlikovati stara oštećenja od tek nastalih?) Nemojte ni pomišljati na to da će vaša riječ nešto vrijediti jer u Hrvatskoj je osoba za upravljačem motocikla unaprijed kriva za prometne nezgode u kojima sudjeluje. I ovo nije prvi slučaj s kojim sam upoznata.

Prva priča je bila pokušaj izvlačenja love za "štetu". Kad mu je došlo iz guzice u glavu da se to neće dogodit jer je ulicom ostao trag nečeg masnog što mu je kapalo ispod haube i prije nego je izazvao nezgodu, trebalo je zvati policiju.

Nije mi jasno kako je moguće da policija nije uzela u obzir masni trag koji očito pripada autu, a bilo ga je na sve strane. Iza, ispred i čitava lokva na mjestu gdje se parkirao nakon nezgode. Nije mi jasno ni kako nisu bili u stanju primijetiti da na motociklu nema znakova kontakta s autom, da je sva nastala šteta samo na strani na koju se prevrnuo. Nije mi jasno ni zašto hrvatska policija mora biti tako neljubazna i nabrušena. Nije mi jasno mnogo toga, ali...

Što se tiče policije, poučena ovim iskustvom, nikad ih neću zvati ako doživim prometnu nezgodu. Neću ih zvati ni ako budem svjedok ne-znam-čega jer kod nas to očito ne funkcionira tako.

A zalizanko? Iskreno, u napadu dobrote, želim da mi netko takav nikad u životu ne izađe pred oči. Jer ću napravit sve što je u mojoj moći da doživi ono što su svi vozači motocikla u Hrvatskoj morali zbog vozača automobila koji misle da je cijela cesta njihova.

Prvi put u životu da mi je žao što ne radim za neke odvratne novine u kojima se može bez ikakvih dokaza pljuvat po nekom, jer bih ga imenom i prezimenom spomenula. ... ... ...

Joj, što sam ljuta!!!
- 10:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #
09.12.2009., srijeda
Volim...

Zaljubljena sam u Ironiju i Cinizam Zorana Šprajca. Iako mi svaki put izgleda da mu milisekunda fali da se počne nekontrolirano cerekat.

Znam da postoji i drugi par rukava i priča o novinarskoj etici, objektivnosti i ne iznošenju vlastitog mišljenja, ali ovaj put ću preskočit priliku da budem na strani struke i pravila. U ovoj se državi i tako nitko ne drži pravila. Čemu onda brinuti o njima kad ih tako božanstveno krši duboki, muški glas na javnoj televiziju (koja je sve samo nije javna, ili je javna u onom lošem kontekstu).

Kao novinar novinaru, jedino što mogu reć (o) Zoranu Šprajcu je: "Go, Zoki, go!!!"
- 09:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #
02.12.2009., srijeda
Na putu prema dolje

Skupo kompjutersko povezivanje državne administracije u Hrvatskoj služi povećanju neučinkovitosti državnih službi. Zašto bih inače morala ići s jednog kraja zemlje na drugi da dobijem potvrdu o nekažnjavanju, koja mi je potrebna za prijavu na natječaj za posao?

Kako je uopće moguće da razgovor sa službenicom Općinskog suda u jednoj ozbiljnoj državi izgleda ovako:
- "Dobar dan."
- "Dobar dan."
- "Molim Vas, uvjerenje o nekažnjavanju."
- "Osobnu."
- "Izvolite."
- "Pa, da, vidite, vidim ja vas tu i sve, ali ne mogu vam dati uvjerenje."
- "A zašto ne?"
- "Pa vaše prebivalište nije u Zagrebu, nego u Xxxxxx."
- "Ali, Vi me vidite u sustavu, valjda to znači da mi možete izdati potvrdu."
- "Pa, da, mogla bih, ali, znate, vi morate na potvrdi imati žig Općinskog suda iz mjesta prebivališta."
- "To znači da moram ići u Xxxxxx."
- "Pa tamo vam je prebivalište."
- "Da, da... Doviđenja."

Nazovem telefonom dan kasnije da još jednom provjerim i žena se s druge strane slušalice istrese na mene, da šta ja nju uopće zovem kad mi sve lijepo piše u zakonu. (Piše i na Internetu, draga gospođo, ali ja glupsonka htjela bit sigurna u to da je državna služba neučinkovita, komplicirana i da zapošljava isključivo neljubazne, neučinkovite i priglupe ljude, prije nego što to podjelim s ostatkom svijeta.)

I tako ja sad moram kupiti kartu do Xxxxxx. Ustati u ranu zoru da bih došla do Općinskog suda u Xxxxxx dok još traje radno vrijeme. Uzeti vražji papir sa žigom Xxxxxx. Čekati na bus ili vlak za Zagreb barem dva sata, u šugavoj birtiji na kolodvoru u kojoj služe kavu u prljavim šalicama.

Taj dan u raju ne Zemlji ne mogu ugurati u raspored ovaj tjedan. Natječaj za posao završava u petak.

Zbogom bolji dani! Hvala debilna državo!!!

P.S. Svjesna toga da sam sebi kriva što nisam mijenjala adrese prebivališta i dokumente kad je bilo vrijeme.

- 12:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>