Što je to došlo na svijet? Samo mito i korupcija. Jer itko ima na ovome svijetu koji je svoju imovinu, znanje, obrazovanje svorio vlastitom mukom i vlastit trudom, a ne muljažom?
Ima...Ne sumnjam u to. Ali nitko se ne pita za postotke tih „poštenih“ ljudi. Poštenih, a opet jadnih ljudi. Koji su željeli svoj kruh zaradit s manje muke Koji su htjeli svojoj djeci pružit bolje školovanje, zato su odlazili radit u druge zemlje, daleko od svojih obitelji, kako bi im pružili bolji život, lakši. očima bogatih ispadali su ko roditelji koji bježe od djece, kojima je bitniji novac od djece. Nije istina, vjerujem, da su i onu htjeli vidjet prve korake svoje male kćeri i sina, vdjet njihov prvi osmijeh na igrački koju su dobili za prvi, veliki rođenda, sjediti uz njih kada su plakali jer im zubići rastu i svrbe ih. Sve su to htjeli, ali nisu mogli. Da bi se tim istim ljudima nakon par godina reklo„plati, da bi ti dijete prije ozdravilo“ Pa kuda vodi ovaj svijet? Ima li na njemu pravde? Vjerujem u Boga, naravno! Ali neznam zašto ovo dopušta?! Da neki „veliki“ ljudi manipuliraju onima manjima...
Spoznaja da je mito prevladao počinje od ranih dana.
Već djeca u osnovnim školama uče o tome. Nije im jasno zašto njihov mali kolega baš uvijek sjedi sa svojim najboljim prijateljem, iako se razmještava „izvalčenjem papirića“
A tek u srednjim školama.. Ispiti se polažu, razredi prolaze – plavim kuvertama... ili
ljepše rečenima „dugim i sve češćim posjetima roditeljima razredniku i određenom profesiru“ A što je s nama poštenima ??? Da čekamo? Bolje dane možda! Dok ti učenici prolaze razrede, završe na faksu,unaprijed plaćenom itekako dobro. Mi ćemo puzat za njima jer nismo odgojeni na kemijanja, muljaže, spletke ili jednostvano nismo tolko „podmazani“. U drugom slučaju, osim mita tu su izvlačenja na to kolko je nekom djetetu teško u životu...
Ne možemo se izvlačit na to kolko je nekom teško u životu pa da prođe razred.
Svakom je na određeni način život težak, svatko nosi svoj križ...
Shvaćam sve situacije životne, ali znam, da je sigurno bolje imat jednog roditelja, koji je uvijek uz tebe i tako cijeli život, a ne
3 godine, one najosjetljivije, kad smo bili najranjeniji provest bez roditelja. Igrom sudbine. Tako je moralo biti. Ali ojačalo me to. Sve se posložilo. U što se možda nisam nadala jer sam ju izgubila, tu našu pratilju-nadu. I od tada ne gubim ju više, na nadu mislim. Već ustrajem u onome što želim. „Kad nešto jako želiš to će ti se i dogodit!“ – govore stari ljudi, koji možda i nisu tolko stari, već su iskusni, život ih je učio.Vjerujem da će se ovaj svijet popravit. Pitanje je samo kada...Uskoro... Znam... Sigurna sam....


P.S. možda je nekima ovaj post poznat, to je zato što se on nalazio na mom samostalnom blogu koji je bio slabije od ovog posjećivan (znači skoro nikako) pa je već nakon nekoliko postova i maknut. sada sam ga odlučila objavit i na ovoj zajedničkoj adresi jer ipak je u današnje vrijeme dobro poznat taj pojam "mita i korupcije"

btw. naučila sam dodavat slike, pa sam ih uz neke prijašnje postove dodala pa možete pogledat moje umijeće... hihi ....