27.11.2005., nedjelja
Apokalipsa naslova
Pronaći psa u ovom Univerzumu, čak i najpametnijeg u istom, nije lagan zadatak. Svakako nije lakši od, recimo, razumijevanja informacija na razglasima željezničkih kolodvora. Nije lakši ni od ispunjavanja obrasca za povrat poreza. Takav zadatak zbilja nije lakši ni od shvaćanja što žene žele.
A žene žele upravo da ih se shvati. Njima sasvim nerazumljivo ali istina je da ih muškarci ne shvaćaju. O tome su razgovarale gospođe iz Gondarske obalne straže dok se trans-svemirski brod parkirao iznad glavnog grada Gondara. Postoji samo jedan grad na planetu i upravo je taj grad glavan i u njemu je samo jedno parkiralište jer postoji i samo jedan trans-svemirski brod. Brod koji ima automatskog parkir-pilota s obzirom da uz sve sposobnosti i moći koje žene iz Gondarske obalne straže imaju one ne znaju parkirati.
Narkofix je ležao na podu udobne kuhinje koja je bila i glavna paluba broda i žene bi ga pogledale svako malo jer im je bio simpa i onda su shvatile. Ta stvar s tom obalnom stražom, mislile su one. To su sve muškarci smislili. Muškarci. Sad će oni vidjeti.
Žene su napustile brod i krenule kući. Došle su u svoje domove nakon godina izbivanja i našle sve u savršenom redu. Iako muškaraca baš i nije bilo pa nije bilo nikog da stvara nered, ali svejedno je bilo čudno. Doduše nije bilo tako čudno kao male post-it poruke koje su našle na frižiderima. Svaki frižider u glavnom gradu Gondara imao je identičnu poruku:
"Otišao sam na tekmu. Pusa."
Žene su se čudile ispred svojih frižidera i lagano češkale obimne vratove. Hmmm, mislile su žene. Onda su sve upalile televizore. Žena u tajicama držala je Narkofixa prislonjenog na grudi i gledala najavu za finale Intergalaktičke Nukball Lige. Zemlja protiv Gondara. Reporter je rekao da je prije tri tjedna Zemlja pobijedila Nurbečku republiku 361 prema 360 i prvi se put u povijesti kvalificirala za finale INL-a. Narkofix je to sve znao i sada ga je jedino brinulo što mora ležati na tim grudima žene koja nije imala grudnjak a zbilja joj je bio potreban.
To nije dobro, mislile su žene dok su napuštale svoje domove. Nikako nije dobro i štoviše ne može više tako. Muškarci su ih nasamarili. A žene se ne daju tako lako nasamariti. Okupile su se oko trans-svemirskog broda i raspravljale što da rade. Svako malo bi pogledale Narkofixa jer im je bio simpa i onda su se sjetile.
"Uništit ćemo Zemlju," rekla je žena u tajicama.
Sve su se složile. Zemlja je prije točno tri tjedna izbjegla masovno trovanje plinom ZY-2, inače poznatim kao Zečja groznica, ali ovaj put se taj beznačajni planetić neće tako lako izvući. Na brod su ukrcale svu crvenu vunicu koju su mogle naći i krenule.
Narkofix je tiho cvilio dok je ležao pored peći u kuhinji. Sve je to bila njegova krivica, znao je jer je bio najpametniji pas u Univerzumu. Znao je on i više od toga--recimo Narkofix je bez pol muke znao ispuniti obrazac za povrat poreza--ali to sada nije bilo važno. Jer uskoro neće biti obrazaca za ispunjavati i ništa nije mogao napraviti. Ništa neće ostati jer većina Univerzuma je o Zemlji znala samo to da je nekako povezana s tim urnebesno smiješnim prstenima oko Saturna i smatrali su se ne treba previše uzrujavati ako su žene iz Gondarske straže malo napižđene i žele se izventilirati. Napokon, tko su ti Zemljani da tek tako dolaze u finale INL-a. Tako im i treba.
A i bolje da unište Zemlju nego cijeli Univerzum.
Tako je Univerzum mislio o tome svemu i stvari su išle svojim tokom dok je trans-svemirski brod išao prema Zemlji.
|
- 13:10 -
Pametuj (9) -
Troši toner -
#
07.11.2005., ponedjeljak
Ozbiljno dobar naslov
"Imaš plan?" upitao je Fritz Mukija. Hodali su praznom ulicom i većinom šutjeli. Neko se teško stanje spustilo svuda oko njih. Tišina je vladala svijetom. Da je bio neki film iza svakog kuta bi stajale horde promatrača dok kamera lovi samo prazne ulice. Ostavljene aute koje vlasnici zaboravljaju preko noći. Milijarde očiju koje čekaju sakrivene iza svakog ćoška, naćuljene uši love svaki dah, a dahova je puno i puno su bešumni.
"Nemam," odgovorio je Muki. Tišina je bila tako sveobuhvatna da je čak i kafić za stanja bio u potpunom praznozvučju. Stanja su sjedila i gledala oko sebe, izmjenjivala tupe poglede i čekala. Jedino se nestrpljivost vrpoljila na visokoj barskoj stolici, što zbog preuske suknje, što zbog nategnutih tangi koje je na brzinu navukla u nadi da će se nešto dogoditi.
Ništa se nije dogodilo. Muki i Fritz su hodali i nisu znali kamo idu. Grad im je bio stran. Ovdje su poznavali samo Glavonju koji i nije bio najbolji prijatelj na svijetu.
Jer je najbolji prijatelj na svijetu bio izgubljen, barem što se Mukija i Fritza tiče.
"Narkofix," rekao je Fritz.
"Narkofix," rekao je Muki. "Izgubili smo psa."
Onda se vapaj razlio kroz univerzum. Kataljarde obrva su se podigle, ne u strahu ili iznenađenju već zato što zbilja nije ugodno kada sama tuga tiho cvili.
"Znaš Muki, ti i ja smo kreteni."
"Jesmo."
"Baš da znaš."
"Znam," rekao je Muki. "Znam..." uzdahnuo je gledao narančasto lišće koje je drveće posijalo po sivom pločniku. Narančaste ulične svjetiljke bacale su narančasto svijetlo koje se sjajilo svuda oko njih.
"Što ćemo sad?" rekao je netko od njih dvoje.
"Spasiti svijet?" odgovorio je protupitanje onaj drugi.
"Da... Mogli bi."
"Baš bi mogli."
Došli su do pješačkog prijelaza. Na semaforu je bio crveni čovječuljak koji stoji pa su Muki i Fritz stali. Niti jednog automobila u prometu oko njih, niti jednog pješaka, ništa se nije micalo. Svejedno oni su čekali da se crveni čovječuljak pretvori u zelenog s raširenim nogama i rukama. Kada se to dogodilo prešli su cestu.
"Fali mi. Baš mi fali," rekao je Fritz.
"Jel imaš i ti ponekad osjećaj da-"
"Imam," odgovorio je Fritz. "Da znaš da baš imam."
Muki je nijemo klimnuo glavom. Ponekad ljudi odrastaju kada se tome najmanje nadaju.
"Ko jebe svijet," rekao je Fritz.
"Aha. Idemo mi naći našeg psa."
|
- 03:01 -
Pametuj (5) -
Troši toner -
#
04.11.2005., petak
Eight-legged naslov
Čudovište.
Da, čudovište. Muki i Fritz su izašli iz ćelije i u hodniku zatvora režalo je čudovište.
Da, da. Pravo pravcato čudovište. Zašto ne bi bilo čudovište? Čudovišta su nužna jer su opasnost. A ovo je bilo paradigma opasnosti. Dlakavo, bijesno, velikih očnjaka, s laserskim mitraljezima na leđima, brže od geparda i jače od nilskog konja, s tisuću očiju, sedam nogu i tri para kandži na svakoj od devet šapa.
Razne su vlade kroz stoljeća financirale lude znanstvenike zbog ovakvih čudovišta. Neuništivo s kožom od kevlar olova, isijava radijacijom, ima otrovni dah, ništa ne jede, malo spava i uvijek je spremno rastrgnuti neprijatelja zubima, raskomadati ga kandžama ili ga spaliti laserskim mitraljezima. Koja vlada to ne bi htjela? Čudovište koje sluša naređenja, krvoločno ubija sve pred sobom, ne poznaje strah (jer je strah uvijek bila na kavi kad bi čudovište bilo u pitanju) i služi samo jednom gazdi.
Čudovište ih je gledalo čudovišnim očima i spremalo se skočiti i zadati prvi, jedini i zadnji udarac kojim bi ubilo Fritza i Mukija.
Fritz i Muki, na svu sreću, nisu ni primijetili da je čudovište tu pa su se popeli stepenicama i izašli iz zatvora.
|
- 00:44 -
Pametuj (1) -
Troši toner -
#
|
