"Imaš plan?" upitao je Fritz Mukija. Hodali su praznom ulicom i većinom šutjeli. Neko se teško stanje spustilo svuda oko njih. Tišina je vladala svijetom. Da je bio neki film iza svakog kuta bi stajale horde promatrača dok kamera lovi samo prazne ulice. Ostavljene aute koje vlasnici zaboravljaju preko noći. Milijarde očiju koje čekaju sakrivene iza svakog ćoška, naćuljene uši love svaki dah, a dahova je puno i puno su bešumni.
"Nemam," odgovorio je Muki. Tišina je bila tako sveobuhvatna da je čak i kafić za stanja bio u potpunom praznozvučju. Stanja su sjedila i gledala oko sebe, izmjenjivala tupe poglede i čekala. Jedino se nestrpljivost vrpoljila na visokoj barskoj stolici, što zbog preuske suknje, što zbog nategnutih tangi koje je na brzinu navukla u nadi da će se nešto dogoditi.
Ništa se nije dogodilo. Muki i Fritz su hodali i nisu znali kamo idu. Grad im je bio stran. Ovdje su poznavali samo Glavonju koji i nije bio najbolji prijatelj na svijetu.
Jer je najbolji prijatelj na svijetu bio izgubljen, barem što se Mukija i Fritza tiče.
"Narkofix," rekao je Fritz.
"Narkofix," rekao je Muki. "Izgubili smo psa."
Onda se vapaj razlio kroz univerzum. Kataljarde obrva su se podigle, ne u strahu ili iznenađenju već zato što zbilja nije ugodno kada sama tuga tiho cvili.
"Znaš Muki, ti i ja smo kreteni."
"Jesmo."
"Baš da znaš."
"Znam," rekao je Muki. "Znam..." uzdahnuo je gledao narančasto lišće koje je drveće posijalo po sivom pločniku. Narančaste ulične svjetiljke bacale su narančasto svijetlo koje se sjajilo svuda oko njih.
"Što ćemo sad?" rekao je netko od njih dvoje.
"Spasiti svijet?" odgovorio je protupitanje onaj drugi.
"Da... Mogli bi."
"Baš bi mogli."
Došli su do pješačkog prijelaza. Na semaforu je bio crveni čovječuljak koji stoji pa su Muki i Fritz stali. Niti jednog automobila u prometu oko njih, niti jednog pješaka, ništa se nije micalo. Svejedno oni su čekali da se crveni čovječuljak pretvori u zelenog s raširenim nogama i rukama. Kada se to dogodilo prešli su cestu.
"Fali mi. Baš mi fali," rekao je Fritz.
"Jel imaš i ti ponekad osjećaj da-"
"Imam," odgovorio je Fritz. "Da znaš da baš imam."
Muki je nijemo klimnuo glavom. Ponekad ljudi odrastaju kada se tome najmanje nadaju.
"Ko jebe svijet," rekao je Fritz.
"Aha. Idemo mi naći našeg psa."
Post je objavljen 07.11.2005. u 03:01 sati.