S manjim zakašnjenjem je počela sezona pireva, subote su rasprodane kako po pitanju prostora za pirovanje tako i po pitanju rasporeda – malo kome se ovih subota ne zalomi neki pir. Osobno sam prošle subote bio u jednom u Trilju, ženio se prijatelj (znaju ljudi kome sam bio u svatovima, nema potrebe imenovat) i sve je bilo za 5 a posebno jedna stvar.
Nakon desetaka pirova konačno sam bio u jednom u kojem je svirala normalna glazba a ne uvoz s Istoka. Bez daljnjeg, nemam ništa protiv narodnjaka, svit ih traži i želi se zabavljat s tom zvučnom kulisom u pozadini i u tome uspije. No, pravi je melem za uši bio čut domaće svirače iz našeg mista kako vrlo brzo naprave atmosferu s našom zabavnom i rock glazbom, bez Nevjerne moje Hani i Plave ciganke. Nema šta, zaželi se čovik domaćih pisama i shvati da su naši stariji pivači i grupe vridnost do koje triba držat, uz dužno štovanje već šta ko voli.
Ono šta mi je tom prilikom bilo posebno zanimljivo je bila ekipa koja je više od pola večeri zabavljala svate svirkom specijalno za ovu prigodu. Možda ne bi tili da ih posebno spominjemo, no bili su toliko dobri da bi bila nepravda to učiniti. Krenimo redom: vokal je bio frontman sve uspješnije domaće grupe a na gitarama kolega - pridruženi član iz iste grupe, također znan s medijske scene, te bivši gitarist grupe Stijene. Opće stajalište je bilo da je prava šteta što se i posljednja dvojica nisu zadržali u estradnom poslu jer su neke popularne domaće pisme svirali bolje nego njihovi originalni izvođači.
Jedno od najvećih umijeća je znati zabaviti ljude. I tako, slušajući njih, još jednom mi je bilo jasno ono šta u svakoj prilici govorim: nismo svjesni s kakvim sve potencijalom raspolažemo.
|
