U Sinju su ovih dana predstavljene dvije knjige svjedočanstava o zasigurno najvećoj tragediji koja je pogodila stanovništvo Cetinske krajine – o pokoljima koje su počinili pripadnici zloglasne njemačke SS divizije Prinz Eugen krajem ožujka 1944. u sedam potkamešničkih sela. Navedene knjige, izdane povodom 61. godišnjice pokolja, sadrže priče ljudi koji su svjedočili navedenim događanjima.
Mlađe generacije to zasigurno ne znaju – a ne mogu ni znati jer se nakon 1990. nije baš moglo o tom nemilom događaju čuti u školama – da je tom prigodom pobiveno i bačeno u vatru gorućih kuća više od 1500 ljudi, od kojih najveći dio u selima Voštane, Ljut, Krivodol, Podi i Ruda. Zločince, koji su prema svjedočanstvima imali domaće vodiče i budući su bili većinom folksdojčeri iz Slavonije znali su naš jezik, nije zanimalo ko je i šta mislio i ko je za koga bio, već su došli s namjerom da naprave pokolj. Nažalost, to su i učinili.
Imao sam prilike razgovarati s ljudima koji su to prošli i ostali takoreći jedini od svoje obitelji, a od svake kuće je ostajalo jedno, dvoje ili troje naspram deset ili petnaest pobijenih. Strašno je to šta su doživili – takoreći svjedočili su nemilom događaju, slušali krikove najmilijih i gledali kako ih plamen obavija a spašavali su se pukim slučajem šta taj dan nisu bili u središtu mista ili su otišli u planinu nekim poslom.
Do 1990. taj se dan dostojno obilježavao, ka šta je i tribalo jer su izginuli mnogobrojni i redom nevini bez obzira jesu li imali 7 ili 77 godina, da bi u drugoj polovici 1990ih obilježavanje obljetnica ostalo na ponekom vijencu od strane gradskih vlasti. Jedini koji su obilježavali i pokazivali da se sjećaju nevinih žrtava su bili njihova braća i sestre, rodbina i djeca koji redom krajem ožujka pohode svoja sela.
Još žive ljudi (sad su to starci kojih je svake godine sve manje, život nosi svoje) koji su tada izgubili najmilije i sjećaju se krikova umirućih i požara te zgarišta punih leševa njihovih srodnika i susjeda, i još se uvijek obilježava taj nemili dan misama u selima i polaganjem cvijeća te molitvama za žrtve. I to se ne smi zaboraviti niti slučajno, jer svatko ko poštuje mučku smrt nevine osobe pogotovo mora poštivati smrt mnogih nevinih iz vlastitog naroda čija je jedina nesrića bila šta su se našli na putu zločincima.
|
