Već dugo nisam imala ovak naporan tempo:
utorak- prvi radni dan poslije godišnjeg, poslijepodne - teška glavobolja i mučnina..ništ od planiranog pečenja kolača ili spremanja kuće, ili...
srijeda- radim do 15,30, u 16,00 sam već u kuhinji i počinjem peći biskvite za tortu, mljeti orahe...pola sastojaka nemam, pa pičim popodne i u veliki šoping, pa se vraćam kolačima i tako do ponoći
četvrtak- rođkas malog zlata, poslije posla ribam wc, sređujem krš na frižideru (gomila plaćenih i neplaćenih računa, i sve drugo što treba biti pri ruci, a ne smije biti na dohvat malom banditu), trpim ljute poglede Zakonitog (koji razvlači pizzu u 4 velike i 3 male tepsije), postavljam stolove, salvetice čaše, grickalice, režem kolače, kupam i perem kosu malom slavljeniku, sve u zadnji tren, jer prvi gosti dolaze već oko 18,30...
Do 21 sat već smo glavninu slavlja obavili, fantastičnu pizzu smazali (dobro, ostalo je na kraju 4 komadička), tortu i klince i svijeće riješili i baš kad smo se počeli fino zabavljati, jedan od dječaka, 10-godišnji Nikica, pao je i slamio ruku! Katastrofa kako mu je ručica bila grbava i kako je to bilo ružno za vidjeti. Roditelji su mu se naravno brzopotezno digli i otpičili s njim u bolnicu. Tamo je imao bed lak da su sva 2-3 kirurga bili na operaciji, pa se rtg, namještanje kostiju (da, da), ponovni rtg i gipsanje odužilo gotovo do ponoći. Ostavili su ga u bolnici da prenoći, da im bude na oku ako bi ruka počela naticati i sve skupa, sigurno će im prisjesti dolazak na rođendan. Baš mi ga je bilo žao, ali na mladom je, valjda će dobro i brzo zarasti.
Ostatak ekipe je zasjeo i riječ po riječ, trač po trač, došao jedan sat iza ponoći. Mali slavljenik je u toj svoj buci i frtutmi već negdje oko 22 sata pokupio svoju bočicu i zelenka (omiljeni žabac za uspavljivanje) i izvalio se na trosjed te zaspao kao beba.. Njegov primjer vjerno su slijedili i ostali članovi moje muške bande čim smo i zadnje goste, oko 1,30 ispratili. A ja, koja jedina danas radim već od 7,30, ja sam dovela sev u red, stavila prati mašinu suđa i mašinu stolnjaka, oprala kosu, prelistala večernjak, zalila cvijeće i spustila svoje umorno lice na jastuk baš negdje oko 3,40 rano jutros...
Ma ne tražim izraze sućuti, baš mi je sinoć bilo lijepo, mislim da je i mojim gostima (izuzev slomljene ruke). jedino me malo brine što danas poslijepodne ponovno maram peću kolače, jer drugi kontigent gostiju očekujem u subotu, u poslijepodnevnim satima...
Vjerojatno se neću štekati na blog do ponedjeljka, a tada bi trebala biti i koja sličica više sa svih ovih terevenki
grli vas i ljubi vaša umorna 2mama
|
