ponedjeljak, 28.11.2005.
ovaj post nema neki naslov...
ej ljudi evo da se malo javim,i napisem vam nesto..kod mene ima stvarno svasta,neznam od kud da pocnem...u skoli je onako,dobro,prosjecno...imam komad iz biologije za ispraviti i to je to...al muce me informacije u srijedu,radi izostanaka...:S i jos su opet nekakva sranja izbila oko maturalne,oba razreda koji trebaju ici s nama su kaznjena i prica se da nece ici..a mi moramo popuniti oko 60mjesta…neznam sta ce biti,vidjet cemo…
u petak su starci od mog susjeda otisli na put,tako da je on bio sam doma...i to je bilo ludnica...navecer sam bila kod njega,i bilo je fenomenlno...bilo je nas par,i meni je bilo super...necu u detalje;)a i zadnjih par dana stalno visim kod njega,uvijek je netko gore,kad nije,opet sam gore...lijepo mi je s njim,bas ono,kao stariji brat mi je…kao da mu sve mog reci,i znam da uvijek mogu racunati na njega…samo je poceo pricati o tome kako ja odlazim za godinu i nesto i dali ima smisla da se jos vise vezemo jedno uz drugog..:
a jucer sam cijeli dan provela s frendicom,spavala je kod mene pa smo ujutro bili skupa,pa su je moji zvali na rucak,pa se vratila...a navecer smo se opet nasle...ma mi nismo normalne..bile smo kod skole na Pehlinu,pa nam je puklo pa smo isle trcati,pa smo setale...uglavnom,bilo je par decki(mladji decki) koji su nas ful cudno gledali...uglavno,meni je bilo super...
danas sam ujutro bila ispratiti frenda koj je otisao u vojsku...kisa je pljustala,ljudi su se grili,plakali...uglavnom,pol sata smo stajali tamo na kisi i bilo mi je ful cudno sto on ide u vojsku...mislim,znam ja da ce se on vratiti,ali to je do ljeta...a kazu da vojska ful promijeni nekoga...nadam se da njega nece,jer se nema zasto mjenjati...i da,susjedstvo nam je krace za jednog clana...jedna se vrati,drugi otisao...joj,sjecam ga se kad smo se kao klinci igrali na ulici…a sad vec ide u vojsku…cudno,ful…
mojoj frendici iz razreda,koja se vratila iz Italije,su u dva tjedna dva frenda(taljana)pocinila samoubojstvo...pitam se ima li to smisla?i cemu to?onda se sjetim Tijane,cure koja je poginula prosle godine,i pomislim si koliko bi ona dala da je mogla jos zivjeti?a to su mladi decki,oboje su imali 18/19godina...jedan je pocinio samoubojstvo nakon sto je prekinuo s curom s kojom je dugo bio...pa sma se sjetila jednog stiha :˝smrt ne rastavlja,samo manjak ljubavi˝...a frendovi su se pitali dali su hrabriji oni koji ostaju ili oni koji se odvaze na takav cin...u svakom slucaju,mislim da nam je svima jasan odgovor...
jucer je On bio ovdje,pred mojom kucom...sjedili smo u autu,i onda me zagrlio..i grlio...i grlio..i bio je tako dobar osijecaj...kao da tako treba biti,kao da je to najljepsi osijecaj na svijetu...opet se prica o nekoj vezi,ali ja neznam...neznam sta da napravim,hm..ali gledam Ga jucer,i one njegove crte lica,njegove usne…jos uvijek nesto osijecam…ali neznam…i nisam toliko ni sretna koliko bi trebala biti…ali joj,zagrljaj…˝bilo bi mi lako,bilo bi mi lako da te nevolim˝…
a idem sada,moram ici pisati neku lektiru iz taljanskog,a tako mi se neda…
pisem vam uskoro,nadam se..pisite i vi meni…pusa…
- 20:27 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
