S obzirom na dugu vožnju dan ranije, u ponedjeljak se budimo i prije od očekivanog. Prvo nam je zajedničko jutro u Rumunjskoj i prva kavica, pa se nakon tuširanja spuštamo na obližnji Trg pobjede koji zjapi prazan nakon sinoćnjeg šušura kad su kolone defilirale gradom. Temišvar, treći najveći rumunjski grad, je inače jedno od najposjećenijih turističkih odredišta u Rumunjskoj. Ne znam koliko je tome razlog taj neki ogromni trgovački centar, navodno najveći u tom dijelu Europe, ali je samo središte grada uistinu fascinantno. Prostrani trgovi okruženi secesijskim zgradama i sve urešeno raznobojnim cvijećem, kao da smo se teleportirali u Beč s početka prošlog stoljeća. Sad i ne čudi što ovaj grad u Banatu nosi laskavu titulu „Malog Beča“.

Ali kad se pogleda demografska krvna slika grada unatrag zadnjih 100 godina otkriva se da su početkom prošlog stoljeća 43% stanovništva grada činili Nijemci, 36% Mađari i samo 7% Rumunji. U to su vrijeme Banat, ali i Transilvanija bili dijelom Habsburške monarhije, a veza je to koja seže još u 14. stoljeće kad ovo područje naseljavaju Sasi kako bi spriječili upade Tatara dublje u Europu. Danas su tragovi njihovog boravka u ovom dijelu Rumunjske vidljivi na svakom kutku, posebice na arhitekturi, iako danas primjerice u Temišvaru Nijemci čine manje od 3% stanovništva. Najveći odljev je nastao u danima nakon Revolucije započete upravo ovdje u Temišvaru masovnim prosvjedima pred zgradom Palače kulture i kojom je s vlasti u prosincu 1989.g. svrgnut diktator Ceausescu. A upravo je Revolucija omogućila odljev njemačkog i mađarskog stanovništva iz zemlje koji su u potrazi za boljim životom i bijegom od jada i bijede koja je desetljećima obilježavala Rumunjsku pohrlili prema Njemačkoj odnosno Mađarskoj.



Danas je u Rumunjskoj situacija znatno drukčija od one prije samo 10-ak godina. Ona je poslije Irske najbrže rastuća ekonomija Europske Unije, pa su tako standardom od ove godine i nas prošišali. Povlače velika sredstva iz fondova EU-a pa ni rezultati ne mogu izostati. Samo ono što jedan turist poput nas može uočiti je da se uređuju fasade starih zgrada, gradovi su puni cvjetnjaka, ceste se obnavljaju, i sve to na mene ostavlja dojam optimizma. Iako je većina naših sugovornika (čitaj, konobara) i dalje u fazi „laganini“. Za sve ima vremena i nikamo nije žurba. Kakvi bi tek bili da su na Mediteranu!



Svoju smo kavicu ispili na već spomenutom Trgu pobjede. Desno od nas se nalazi impresivna Palača kulture sagrađena 1873. g. ogrnuta u ogromni plakat o Temišvarskim danima koji se očito upravo održavaju s brojnim najavljenim predstavama i koncertima, a lijevo je simbol grada čudesna Saborna rumunjska crkva koja svojim arhitektonskim rješenjima više nalikuje dvorcu iz bajke s visokim, oštrim krovovima, nego sakralnom objektu. Građena je 30-ih godina prošlog stoljeća i to kako struka kaže „u mješavini neobizantskog i moldavskog stila gradnje“. Ispred nje se nalazi „Lupa Capitolina“, pet metarski stup s vučicom koja doji Romula i Rema, poklon fašističke Italije po jeziku „bratskoj“ Rumunjskoj iz 1926. g.



Nakon kavice povratak do hostela po naše torbe i ruksake koje nismo imali petlje ostaviti da zanoće u automobilu, da ih ne pojede mrak. Tko se opeče u Bosni, puše i u Rumunjskoj! Kasnije smo se ipak opustili, polako shvaćajući da je sigurnosna situacija ovdje znatno bolja od predodžbe s kojom sam doputovao. Kad te tiskovine obasipaju vijestima o rumunjskim bandama koje varaju na bankomatima, kradu automobile i džepare po trgovačkim centrima u Hrvatskoj polako ti se urezuje ta slika u um i naravno da je onda treba vremena da zacijele ti nametnuti „ožiljci“. Kasnije smo slobodno ostavljali stvari čak i na stražnjem sjedalu, parkirali se u najmračnijim ulicama i na šumskim cestama, i sve to vrijeme nismo doživjeli apsolutno nijednu neugodnost. Rumunjska je sigurna zemlja!



Žao nam je što nije bilo više vremena za obilazak Temišvara, ali je pred nama dug put. Ne toliko kilometarski koliko vremenski, jer nam je Google Maps izračunao da će nam za putovanje iz Banata do Transilvanije, od Temišvara do 250 km udaljenog Petrosanija, trebati nešto više od 4 sata vožnje. Cilj je doći u taj nekad rudarski grad s oko 30.000 stanovnika, smjestiti se u hotel, odmoriti od vožnje i što ranije ujutro krenuti na našu prvu rumunjsku planinu, Parang. Putem zastajemo na benzinskoj uzeti onu vinjetu za vožnju rumunjskim cestama, jer jučer nismo vidjeli nijednu na putu od granice do Temišvara, i tu započinje nova epizoda „Lud, zbunjen i još zbunjeniji“. Kratko izustim: „Vinjeta?“, a barba me odmah pogledom usmjeri prema gospođi za kasom. Ova nakon pola minute muka napokon podigne pogled prema meni, pa ja iznova izustim: „Vinjeta?“, na šta ona odgovara: „Karte mašine“. Sanja i ja se pogledamo s nevjericom u očima već zamišljajući da smo počinili prekršaj jer nismo uzeli neku kartu iz te vražje mašine vjerojatno još na granici, a sad smo odvozili već 50-ak kilometara. Kasno je sad za kajanje pa odgovaram, spreman prihvatiti svaku kaznu i deportaciju u Hrvatsku, da nemam tu „kartu iz mašine“. Gleda me ona zbunjeno, ja nju još zbunjenije, pa mi prstom upire prema autu i opet traži kartu. Polako se za nama stvara gužva, pa u osluškujem hoću li u daljini čuti sirene policijskih vozila, ali samo čujem nju kako mi kao papiga ponavlja: „Karte mašine, karte mašine, karte mašine…“ I onda nakon što je po vjerojatno deset puta izrekla te „strašne“ dvije riječi mi doživimo prosvjetljenje i shvatimo da možda traži prometnu knjižicu. Ozaren odjurim do vozila i s nestrpljenjem joj pružim knjižicu. Osmijeh na njenom licu nam je pružio odgovor da smo napokon na istoj frekvenciji. Tipka registraciju i tip vozila u kasu, a umjesto naljepnice dobivam račun da je cestarina podmirena. Tri eura za sedam dana vožnje. Kasnije ćemo saznati da se kontrola vrši putem kamera postavljenima na cesti i usmjerenima prema registracijskim pločicama. Koliko muke za tri eura! Idemo dalje!



Naš kopilot ima upute da nas vozi samo državnim, važnijim cestama tzv. Drum National, ali ima tu svega pod tim. „Najzabavniji“ dio za amortizere je svakako bilo onih 10-ak km dizanja prašine kroz tri sela u blizini Caransebesa. Nemam osjećaja da je asfalt ikad i stigao u taj kraj, ali kako smo se mogli uvjeriti narednih dana putovanja rumunjskim drumovima, puno se ulaže u obnovu prometnica. Svugdje su radovi, stavlja se novi asfalt i šire se prometnice, što mnogi koriste pa pretječu i kad ne bi smjeli računajući s tim da će se ovaj iz suprotnog smjera pomaknuti dovoljno da dvotračnom cestom prođu tri automobila. I gle čuda, stvarno se svi miču, pa kud svi...



Točno po planu stižemo u Petrosani, smještamo se u hotelčić „Casa Sofia“ u samom središtu grada i pivom ispiremo prašinu iz suhih grla. Potom u đir po gradu i u nabavka mineralne vode koja nam se sad već poprilično omilila a vode nam treba i za sutrašnju turu. Grad je doživio možda i najdramatičniji odljev stanovništva od Revolucije naovamo, jer je 1992. g. imao oko 52.000 stanovnika, 2011.g. oko 34.000, a danas možda i manje od 30.000. Glavna privredna grana je bila rudarstvo, a gašenjem rudnika pomalo se gasi i život u ovom gradu smještenom u dolini rijeke Jiul, između planina Parang i Retezat.



Večerali smo u restoranu koji se nalazi u prizemlju našeg hotela za smiješnih stotinjak kuna u što su uračunate i dvije ture pića. Mislim da nije potrebno posebno isticati koje je piće bilo u pitanju. Samo je jedan lijek za suho grlo. Sanja pronalazi smještaj za sutra navečer i uz puno peripetija obavlja rezervaciju jer u našem novom hotelu nikome nije žurba odgovoriti na e-mail...polako, nema nerviranja, dobit ćete odgovor. Ma briga nas, mi sutra idemo u planinu!