Silazimo niz šporke gradske ulice na kojima nas s jelovnicima u rukama pozdravljaju s: “Hello”. Koloplet stranih, poznatih i nepoznatih, jezika ovih dana odzvanja Marmontovom. Gledaju hipnotizirani u svoje mobitele, zbog slušalice na ušima ne čuju ni vječiti šušur na peškariji, a s maskama na licima i opojan miris obližnjeg jasmina prolazi nezamijećen. Ne osjećam se više u Splitu kao doma. Iz vrtloga jezika do mene dopire glas: “Oće kiša?”, prekidajući nakratko tjeskobu nagomilanu ovom kratkom šetnjom središtem grada. Ne zanima me! Idemo doma! U planinu, gledati, slušati i upijati njene mirise.

Ali prije planine treba do gradskog doma, gdje igrom slučaja na valovima omiljenog Radio Sunca govore o nekoj japanskoj tehnici opuštanja, kupanju ili tuširanju šumom. Zvuči savršeno, a znam i pravo mjesto gdje ćemo se okupati, odnosno istuširati šumom! Nakon tog zlata vrijednog savjeta, Al Bano i Romina Power preuzimaju radijski eter, a i nas dvoje obuzima Felicita. Sreća, za one koji su možda nisu na “ti” s talijanskim.



U rano nedjeljno jutro, Sanja, Rina i ja vozimo se magistralom prema Biokovu. Rina je kudrava osmogodišnja kujica pronađena s još petoro braće i sestara tijekom našeg izleta na Kozjak. Zbog crne dlake dosta podsjeća na hrvatsku ovčarku, ali je u krvi isključivo čistokrvna planinarka. Već sa šest mjeseci je bila na najvišim vrhovima Koraba i Šar planine, a u ovih osam godina je obišla toliko planinskih staza da bi joj pozavidjeli i stariji planinari.



Vozimo se cestom mog djetinstva. Cestom kojoj znam svaki zavoj, svaku kuću i svaki bor uz put. Sa samo pet godina odselili smo brat i ja s roditeljima u Split, gdje je otac već godinama radio i svakodnevno Fićom putovao na posao. Gotovo da nije bilo vikenda kad ne bi posjetili djeda i baku, igrali se s rođacima po Duminoj ledini i sitnim koracima kretali sve više u Biokovo. Neodoljivo me je Bijakova privlačila. S godinama sam spoznao da je planina postala moja prva ljubav, a one se navodno teško zaboravljaju.



Na Biokovu sam rano spoznao da se u planinu ne ide sam. Došavši prije gotovo tri desetljeća autobusom iz Splita do Baškog polja, uputio sam se preko Basta prema Svetom Iliji. Plan je bio da poslije uspona, nastavim Biokovskom partizanskom stazom do Vošca i spustim u Makarsku. Dok sam stigao do Korita, oblaci su se već spustili do podnožja planine. U uvjetima slabe vidljivosti, kišice koje je povremeno natapala moju Yassa trenirku i u godinama rijetkih biokovskih markacija, završio sam u stijeni s koje nije bilo uzmaka. S velikim vojničkim ruksakom na leđima i čizmama, koje sam nabavio na vojnom otpadu u Svetom Kaju, savladao sam biokovsku stijenu pod Kuranikom obećavši sebi da nikad više neću sam u planinu. I nabavio te iste jeseni psa!



Rijetki su bili vikendi koje špringer španijelka Lili i ja ne bi provodili u planini. U početku po Mosoru, a kasnije s položenim vozačkim i pristiglim Yugom 45, i po Biokovu. Nas dvoje s “Grebenskom kartom Dalmacije” iz 1987. koju i danas, cijelu izljepljenu seletejpom, čuvam kao dragu uspomenu, trudili smo se zakoračiti u svaki kutak Mosora, Biokova i Omiške Dinare. Nekih od tih “staza” danas više nema na novim zemljovidima, a i ja bi ih teško pronašao. Jedino što je preostalo su nezaboravne uspomene na te naše zajedničke planinske skitnje tijekom gotovo punih 14 godina.



Danas ćemo Sanja, Rina i ja, kiši u inat, prošetati sjevernim obroncima Biokova. Potražit ćemo Striborove dvore, bez pretjeranih ambicija da stignemo na bilo koji vrh. Došli smo planinu gledati, slušati i pomirisati, a Rina ponjušiti.



Čim napustimo betonski put, zakoračujemo u bajku. Vitka stabla graba obavijena bršljanom scenografija su iz najmaštovitije priče Ivane Brlić- Mažuranić. Hodamo ispod zelenog svoda od povijenih grana, dok se kapi kiše zrcale na listovima koje otresamo svojim ruksacima. Pronalazimo preko stijena odložen Striborov zeleni ogrtač od mahovine ispleten, ali njega u dvorima nije bilo. Jedan suhi list poput slijepa putnika na mojoj cipeli putuje kroz ovu priču, dok se čudesnom šumom skitamo. Grlimo stabla medunca čija kora nam se urezuje u obraze. Duboko udahnemo i zatvorimo oči, a cvrkut kosa leti kroz krošnju maklena, stresajući i posljednje kapi s njegovih listova. Mokri smo, ali sretni.





Pored puta nailazimo i na biokovske jele, zamamna mirisa i čudesnih svijetlih izbojaka, kontrast starijim tamnozelenim iglicama. Markacije je “progutao” bršljan, a od Malika Tintilinića i Domaćih ni traga. Možda je zbog toga što vatru nismo naložili, ali na kiši to nam sigurno ne bi ni bila laka zadaća. Šuma nas je i doslovno okupala.





Silazak je bio znatno brži, jer na skliskim stijenama noga sama leti. Treba stoga biti pažljiv i u komadu stići na ručak koji mama u Makarskoj sprema. Napunjenih baterija, spremni smo za novi tjedan u gradu!