Osvanulo je još jedno prekrasno jutro nad Prenjom. Treće zaredom! U travnju je preoptimistično očekivati da nam se poklopi takav niz dana s idealnim vremenskim uvjetima za planinarenje po najsurovijom bosansko-hercegovačkoj planini. A nama se upravo to dogodilo!

Sretniji smo tim više što znamo da su za sutra prognostičari najavili značajnu promjenu vremena, nove obilne oborine uz vrlo izglednu grmljavinu. Prenj nije planina koja se smije podcijeniti. Prenju se ne smiju okrenuti leđa, jer za tren navuče tmurne oblake i hladnu zavjesu koja prekrije i najskrovitiji kutak planine. O tome svjedoče i ploče s imenima planinara koji su živote izgubili na Prenju. Zasigurno je najpoznatija tragična priča o dvije slovenske planinarke Adi Modić i Marici Hribar koje su stradale u mećavi na Jezercu, 19. kolovoza 1949. god., praktično usred ljeta. U doba godine kad očekujemo uspone po lijepom, sunčanom vremenu, njih dvije su stradale pothlađene zbog olujnog vjetra, ledene kiše i snijega. Spomen ploča pored izvora na Jezercu prepričava tu tužnu priču svima koji zakorače u srce Prenja, kao i ona s imenom Mladena Škreba. Ovaj samo 19 godina „star“ član AO-a PD Zagreb život je izgubio 1. ožujka 1954. g. u snježnoj mećavi poviše Lasnog dola. Nadomak sigurnog zaklona planinarskog doma kojeg su samo tri godine ranije obnovili članovi konjičkog PD Borašnica.

A najveća alpinistička tragedija u Bosni i Hercegovini se dogodila u veljači 1970. g. kad su prilikom prvog zimskog uspona na Lupoglav (2.102 m/nv), drugi najviši vrh Prenja, živote izgubili Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Momčilo Stjepanović. Na uspon su krenuli iz planinarskog doma „Jezerce“ 14. veljače, a tijela su im pronađena tek u srpnju iste godine u Barnom dolu, kad je okopnio snijeg. Stoga nam je vjerojatno oprošteno što smo dosadno ponavljali našim prijateljima Dancima koliko je potencijalno opasan silazak preko Skoka u ranojutarnjim satima. Cepin im nažalost nismo mogli ostaviti, jer bi i nama mogao zatrebati na Prijevorcu, pa ih uvjeravamo da pričekaju sa silaskom dok dovoljno ne ugrije. Zaleđene padine su teško savladive bez odgovarajuće opreme, a poskliznuće na njima bez cepina i poznavanja tehnika samozaustavljanja može lako postati pogibeljno. Razumni su naši novi prijatelji i obećavaju nam da će pričekati sa silaskom. Olakšani tom spoznajom, lagodnije smo se mogli uputiti natrag na Rujište. Pozdravljamo se po zadnji puta, želimo im sretan povratak doma uz želje da se uskoro vrate na Prenj i u Bosnu, misleći naravno i na Hercegovinu.



A nas se dvoje oprašta i od kućice koja nam je od prekjučer postala drugim domom. Izlazimo napolje, namještamo dereze, pa natrag na Lasni do. To je put težaka. Akcijaša koji su sa Crnog polja na Jezerce iznosili građevinski materijal za obnovu kuće. Milijun koraka napravljenih s Dalmatinskom radnom brigadom, s drvenim gredama u rukama, blokovima izolacije na leđima. Posebno pamtim armaturnu mrežu koja mi se u jednom nezgodnom zavoju zabila u lijevo koljeno. Iskidane hlače ne čuvam za uspomenu, ali sam umjesto njih sačuvao ožiljak koji mi uvijek izmami osmijeh na lice kad ga ugledam.





Pamtim svaku transportnu turu, i kišu i sunce, i hihot koji još odzvanja kroz Lasni do, smijeh koji se skrasio u krošnjama munike i dočekuje ljubavi nove.
Zbog ledene kore brže se krećemo nego na dolasku, pa vrlo brzo prolazimo i Lasni do i Dolove. Već smo pod Prijevorcem nad kojim stražari kamena kula Sivadijskog Osobca. Osvrćemo se, promatramo zadivljeno Osobac koji nas je jučer usrećio, pa onaj vrh čije ime iz ranije spomenutih razloga ne smijemo izgovoriti, pa opet masivan zub Osobca. Za to vrijeme oblaci putuju nad Zelenom glavom i Otišem. Malo ih skriju, pa ih opet otkriju, neprestano nastavljajući svoju igru poput nestašnog djeteta.





Na Prijevorcu ne puše ni približno tako silovito kao prije dva dana, ali daleko od toga da je mirno. Vjetar se podiže s Bijelih voda, povijajući travu tek nedavno oslobođenu tereta nagomilanog snijega. Sa sjeverne strane Prijevorca još uvijek caruju snijeg i led. Studen bridi po rumenim obrazima, ni lista nema da ga vjetar odnese dolje, sve do Crnog polja.



Po zadnji put ovog vikenda osvrćemo se prema Osobcu, pa silazimo prema Bijelim vodama. Dalje će na nas budno paziti Sivadije i Kamenac. Čuvaju nas od oblaka koji se trude zakloniti nam sunce. Razbijaju ih o svoje grebene i tjeraju dalje od nas. Na Bijelim vodama smo sreli dvoje planinara iz Mostara, ako ne računamo „posadu“ na Jezercu, jedine tijekom ova tri dana prenjanja.



Još je preostao samo silazak niz Vilin klanac, pa preko Varde na Rujište. U „Snježnoj kući“ da uz slasne zalogaje i hladno pivo stavimo točku na „i“, pa zadovoljni krenemo natrag prema Splitu.



Presretni smo, Prenj nas je iznova oduševio i rasplamsao staru ljubav. Oživila su sjećanja na brojne uspone, na radne akcije i druženja s prijateljima, s drugovima koje smo ponijeli sa sobom na ovaj put. Dva para „čizmi skitaljki“ odjekivalo je dubokim prenjskim dolinama kao njih osamdeset i šest iz Sanjinog sna.



Botini i Vjetrena brda čekaju da i s njih skinemo azimut dosad posjećenim prenjskim dvijetisućnjacima, a na toj će listi čak i u snu bit samo dva imena. Vas ćemo ponijeti u srcima…baš kao i ovog puta.