Kad smo se prije dvije godine vraćali doma s Pireneja počeli smo razmišljati o sljedećem većem putovanju. Imali smo 2.500 km vožnje do Splita i sasvim dovoljno vremena za razmišljanje, ali mislim da nismo napravili ni prvih 50 kad je Sanja na ulasku u jedan kružni tok oko Girona izustila: „Rumunjska“. Moram priznati da nisam nikad razmišljao o Rumunjskoj kao planinarskom odredištu, ali je vjerojatno i ta mistika Drakuline domovine presudila da odmah izustim: „Ajmo!“ i prije nego što smo izašli iz kružnog toka. Znali smo da dogodine idemo s našim Mosorašima u Bugarsku, pa je za Rumunjsku rezervirana 2017.g. Izgledalo je to u tom trenutku tako daleko, s dovoljno vremena za pripremu puta, učenje jezika i razradu plana.

A ove dvije godine su tako brzo prohujale da smo doslovno tek zadnja dva mjeseca pred put intenzivnije započeli s planiranjem. Informacije su iznimno šture, većina opisa staza na webu je na rumunjskom, a mi u tom trenutku nismo napredovali dalje od naučenih fraza za pozdravljanje i predstavljanje. Ni činjenica da su talijanski i rumunjski srodni romanski jezici nije bila od veće pomoći, a jedina knjiga koju smo mogli pribaviti o rumunjskim planinama se kasnije pokazala poprilično beskorisnom. Sad je postalo očito da krećemo u pustolovinu. Za Pirineje smo prije polaska napisali okvirni dinamički plan puta, znali smo točno gdje počinje svaka staza za svaki planirani vrh, koliko je točno vremena potrebno za svaku turu te smo također znali gdje ćemo noćiti. Za Rumunjsku smo znali samo gdje počinju staze, sve ostalo je bilo na nama da otkrijemo, odnosno da razotkrijemo pretjerivanja autora u opisima dužine staze i trajanjima uspona. Ali o tom nešto kasnije.

Vođeni starom narodnom „Ko nosi, ne prosi“ u Rumunjsku smo krenuli s punim autom stvari i opreme.



Plan je bio da prvog dana dođemo do Kreševa što baš nije polovica puta (malo kraće od trećine), ali se upravo tog vikenda već petu godinu zaredom održavao 3fok festival outdoor filma i fotografije koji organizira PD „Bitovnja“. Bila je to prigoda vidjeti se starim prijateljima Zokom, Ivanom, Tunjom, Andreom...što se naravno nije moglo propustiti. I bilo je to uistinu jedno prekrasno iskustvo i više nego ugodno provedena večer.





Sutradan nastavljamo put prema Temišvaru u kojem smo rezervirali naše prvo noćenje u Rumunjskoj. Ovo je u biti bilo i jedino noćenje koje smo iz Splita rezervirali, jer kao što sam već spomenuo nismo znali šta sve možemo očekivati na putu i dokle ćemo stići već sljedećeg dana. Za ovako dug put smo se opremili glazbenom pratnjom s mp3-a koja nas zamalo koštala detaljnijeg pregleda i rastavljanja vozila na granici Bosne i Srbije kod Zvornika na Drini. Naime, mp3 sam u žurbi dan pred put nakrcao glazbom s računala bez detaljnijeg pregledavanja foldera. Naravno da se tad na njemu nađu na istom mjestu i rock uspješnice iz 70-ih i nešto što nisam nikad čuo u životu ali sam siguran da su pravi hitovi na Youtube-u kod mladosti od 13 do 16 godina (hvala File!), ali i Thompsonova „Iza devet sela“ koja je upravo bila na programu kad smo stigli tik pred kućicu pogranične policije. Desnica već bježi s mjenjača na mp3 koji, dok vičem Sanji kako je još uvijek dobra ova stara „Super Trouper“, leti na stražnje sjedalo, a lijevom uz široki osmijeh pružam osobne i prometnu policajcu koji nam želi dobrodošlicu u Srbiju…bez osmijeha na licu.





Prvi dio puta cesta nas vodi prateći Drinu prema njenom ušću u Savu, pa preko Srijema, Fruške Gore i Bačke prema Banatu. Na umu samo isti stihovi, a ni mi ne vidimo to more o kojima pričaju stare knjige. Ipak u duši nema loma, ali zato ima u želudcu koji počinje sve glasnije zavijati dok se vozimo kroz polja suncokreta prema Bečeju.



Krajičkom oka primjećujemo neki gaj s lijeva i očito neki restoran u njemu. Nakon 100 m okret pa natrag prema oazi u kojoj ćemo potražiti okrjepu za naša vožnjom izmoždena tijela. Stiže jelovnik, fala Bogu ćirilicu još pamtim iz školskih klupa, a dobro je došla i ove zadnje dvije godine u Bugarskoj, pa se brzo odlučujemo za jelo. Problem je samo u tome što nismo sigurni u omjer dinara i kune, ali se Sanja prisjeti scene u kojoj Anđelka kaže Andriji: „Ajde bre Andrija, pa to je samo dve hiljade dinara za novu tašnu“.



Tašnu smo pojeli, karticom platili i kasnije s bankovnog izvještaja saznali da je to cca. 130 kn i koliko je u biti Anđelka skromna žena. A da nismo stali ručat još bi imali krivu sliku o njoj. Tako prosvjetljeni nastavljamo dalje poprilično prav put prema srpsko-rumunjskoj granici na koju ovog puta stižemo s već „ušutkanim“ mp3-om.


Ovaj policajac je već zainteresiraniji za nas. Uostalom nema gužve, pa nam posvećuje sve svoje vrijeme. Gleda vozačku i pita me zar još ovakve vrijede kod nas, a onda još uoči i Hajdukov grb na njoj. Sto pitanja, sto mojih već automatskih odgovora. Vidi se da nikad ne prelazim granicu ako ne idem planinariti. Kratki pregled prtljažnika, pa me uz savjet da odmah kupim vinjetu prepušta Rumunjima u ruke. Rumunja pozdravljam na tečnom rumunjskom s: „Buna seara“, ostavljajući neosporni dojam ozbiljnosti, na što on tečnom srpskom odgovara: „Dobro veče, gde idete?“. Sad više nisam siguran je li idem ili se vraćam. Gledam u retrovizor i vidim da se iza vijori srpska trobojnica, pa se brzo priberem i izustim da idemo u Transilvanijske Alpe. Sad sam izgleda ja njega zbunio, jer je i on ostao na nekoliko trenutaka u popriličnoj nevjerici. Kasnije smo još u nekoliko prilika ostavili naše rumunjske sugovornike tijekom putovanja u čuđenju kad bi im rekli da smo iz Hrvatske i to iz Splita. Teško im se pomiriti sa činjenicom da smo s mora došli u rumunjska brda. E da su samo čitali postove mojih prijatelja koji su danima na FB-u samo izvještavali o temperaturama zraka u Dalmaciji, znali bi da smo u pravo vrijeme „pobjegli“ s mora.
U Temišvar koji je udaljen samo nekih 50-ak kilometra od granice stižemo malo prije 21h. U to vrijeme je u Splitu 20h, jer smo napustili našu srednjoeuropsku vremensku zonu i „izgubili sat“. Vratit ćemo ga dva tjedna kasnije. Smještamo se u hostelu u samom centru grada, nešto kao da smo kod nas u Marmontovoj, pa se još uvijek siti ali žedni spuštamo na glavni trg po turu-dvije Ciuc Premiuma, prve pive koju smo degustirali u Rumunjskoj. Veliko pivo 10 kn…već sad se isplatila ova vožnja!



Iako je noć, Temišvar mi se doimlje izrazito urednim i sređenim, pa ćemo ujutro napravit đir kroz grad.Već snivamo o postelji, jer je dug put iza nas. Ali prije počinka tražimo i pronalazimo smještaj u Petrosaniju koji će postati naše sljedeće odredište. Sutra ćemo iz Banata prema Transilvaniji. Pustolovina tek počinje!