Tko ostane u tijelo covjeka,kad vihorom netko san oduzme.
Gdje krenuti kad ni puta vise nema,kada tek rijeci neke hladne ali i takve s ljubavlju docekane,zatvore
vrata izgubljena i trazena kljuca.
Imali pjesama il gutljaja u kojima se mogu utopiti te rijeci il mnogo tuznije ni jedne rijeci gdje bi trebale biti.
Nestala su moja krila,a da ih nisam ni dotaknuo.
U mraku i u tami kao gospodar zapovjedam sjecanjima gol bez smisla,u suzama nasmjesen.
A u toj slici izvornoj ,igra vjetra i kose,utapam se namjerno.Nezelim od tuge ni znati tko mi brodom zapovjeda,tko se veze za njega.
Na pucini plovi brod,velikih plavih dodira.Igra se s njim sudbina sad tek nalik na mekom prostiracu
morske istine.U zraku i na tlu sad ne lete ptice,nestale su sa upornim oblacima koji su htjeli taj modri brod skrenuti prema sigurnijim morima.No on nije slusao,vec ga je kormilom izbjegavao,jer na kraju svi vole bjezati od oblaka.
I sad kad je nebo cisto,kad pogled leti dalje od misli,sad se jasno oblikuje strma litica obale.
Nekoliko stijena pokazuju se i pozivaju tisinu.
Na vidiku vise nije bilo broda,otplovio je.Zasto ni more ni nebo nisu znali.
Stijene su izgledale neodoljivo,a tisina ko tisina nju nitko necuje.
Ima stvari koje nestaju,a da letit nisu probale
22 studeni 2005komentiraj (24) * ispiši * #
