Izašao sam na ulicu u doba svjetlih tockica na crnome prostranstvu.Ladonja koja je brojala i stotinu godina mirno je stajala cekajuci jaci vjetar da ju ogoli u tu ranu jesen.Na meni crna odjeca onako tek da mi se blijedo lice isticalo kad bi netko tek na koju sekundu obratio paznju na moju nenadanu pojavu.
Nisam nosio sat vec podosta godina,ali znao sam otprilike da je poprilicno kasno.Rijetko ko se nebi barem neugodno trgnuo kad bi ugledao da mu idem u susret.
Na cvjetnome trgu onkraj povece crvenkaste zgrade bilo je gotovo pusto,tek su neki postarjeli ljudi cudnih i plasljivih sudbina lezali ili nezgrapno stojali ispred vinarije u kojoj su utapali svoju odlucnost.
Praznovjeran kakav sam oduvijek bio,neugodno sam se iznenadio kad mi je koj tren kasnije neka posve crna macka presjekla put.No nisam mario,barem sam tako mjenjao misli prema necem drugacijem.
Nocne svjetiljke su svakim korakom jace sijale,kao da idem prema necem vaznom,pomislih zaneseno,iako u pravilu raskrizje ceste je uvijek bilo najvidljivije no u sebi sam uvijek ima sklonost da dramatiziram i preuvelicavam.Cak i kad sam jos gledao one zabavne crtice na svom prasnjavom televizoru zamišljao sam sebe samog,kako nocu lutam poput nekog vjecnog putnika u vlastitoj sjeni.
Sada ovdje gdje su me snovi napustili,gdje nisam prihvatio kompromis i gdje sam se promjenio zauvijek,pod jednim borom ni korak daleko od njene kuce pozelih da nebudem vjecno tragac za sjenom.
Bor je zasvjetlio tad jos zelenije,dajuci dojam da ce tu biti dovijeka.
Svjetlo se na necijem prozoru upalilo,bas kao odgovor meni koji sam ga i trazio.
Zaustavile mi se misli kao zacaranim stapicem pred beskrajnim pogledom.
Dalje je trenutak prestao,štapic je utihnuo a dvojni zvuci potjeraše me natrag u dubinu cekaonice.
Ulazna vrata koje sam netom otskrinuo uz dobro znani zvuk zatvorila su mi dah,prepun tuge
i suza koje su ohrabljene samocom slobodno padale.
U dvorštu i dalje od njega vjetar je ledio i rusio lišca,neznajuci da time ruši moje snove.