Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
Spavam. Jedem. Volim.
Klik lijevo, pa skok desno. I dobro je.
sad sam umirala od smijeha na šestoj sezoni the big bang theory.
Oh yeah, that's fun stuff, I'm fun, yes, I am fun, I'm not clinically depressed at all! :D
Jučer mi se činilo da nemam mozak nego jednu traku na koju netko iza pregrade tipka riječi koje mi padaju na pamet, pa ih ja pomišljam, tipkam ili izgovaram.
Mora biti samo jedna traka, jer je nekad pisani tekst na njoj jako zbunjujuć, generalno mislim da nisam pretjerano komplicirana.
Tako je jučer traka išla skroz sporo i svakih 3 minute bih dobila novu riječ da ju kažem ili natipkam.
Bilo je pravo zabavno.
E buljim u ovaj editor već pet sati. :D
Ne može mi proć dan bez posta, pa makar da cendram što nemam ideje. :)
Ostavila sam fasciklu u busu, koji je otišo nazad u zagreb bez mene.
Taman kad sam pomislila da ću imati nešto stavit u svoj CV.
Danas sam se opet razočarala u sebe.
Da si to nekako kompenziram, pješačila sam od radničke do ilice.
Nisam se ni izgubila, niti jednom. Tako da nisam uspjela kompenzirati to razočaranje.
Jebote koje sranje. Al dobro.
Vidiš, zanimljiva stvar je ta, da mi je trebalo dvije minute maloprije da konačno prokužim trajvanski promet.
Preko deset godina apsolutne zbunjoze i nesigurnosti u vlastite korake i odluke i u vlastite procjene, i dvije minute volje je bilo sasvim dovoljno da shvatim di sam, što sam, di trebam ići, i di da presjedam ako je potrebno.
Radionica je dobro prošla, malo sam se dosađivala. Sutra će bit nekog konkretnog posla, baš se radujem. :)
Ako išta ne volim više od putovanja, to je putovanje popodne.
Za par sati nastavljam dalje. Mislim da si ne radim dobro što cendram da nešto ne volim raditi kad mi se čini da je to nešto odlučujuće o mojoj fakin budućnosti.
Ako počnem cendrati koliki mi stres to pravi, mogla bih sa vrlo malih izgleda za normalnu budućnost imati nikakvu budućnost. Karma is a bitch. U zadnje vrijeme viđam onu osobu s nickom "i saw that. Karma".
Mrzim razmišljati o sebi.
Sutra nekad tokom dana opet putujem.
Mislim da je glupo ponavljati sebe i postove.
Nalijepit ću pjesmu ili neću uopće. Bože kako mi je dosadno.
Osim što mi je dosadno, užasno sam nervozna radi onog šta me čeka preksutra.
Bog daj da sve ispadne dobro. :)
EDIT: kutija cigara ošla u par sati. Pliz nemojte mi popovati o prestanku pušenja, užasno mi to ide na kurac. Kojeg nemam. Zamisli onda situaciju.
Sutra rano u jutro putujem. Ne volim putovati.
U nekoj paralelnoj dimenziji Kupina koja ima svoj džepni teleporter kuka kako se mrzi teleportirati. Da to ubija čar putovanja i izmjene krajolika tokom putovanja.
Da samo zna koliko žarko želim sjesti i zaspati od točke a do točke b. To bi bilo sjajno.
Ali ne, barba šofer će htjeti suvozača, i htjeti će pričati s nekim, i ta će velika čast vjerojatno pripasti meni neurotičnoj luđakinji, koja bi radije provela 4 sata kod zubara na vađenju živca na sedmici pod lokalnom anestezijom koja nikad ne umrtvi ništa, nego dva i po sata biti budna dok putuje.
Što ćeš, dani prolaze, ja putujem, nikog nije briga što ne volim.
Kao što sam nekom bila rekla, ja sam osoba visoke mobilnosti i malih mogućnosti. Jedva čekam vidjeti gdje ću biti dogodine. :)
Neki dan mi je netko rekao da kad pričam pred 100 ljudi (toliko nas je na godini) izgledam opušteno i prirodno.
Odlično je kad svi šute i slušaju što imaš za reći, a tebi se iza leđa tresu ruke, gestikulacija ti je pretjerana, i konstantno se bojiš da ćeš se zblamirati, u isto vrijeme povratiti pred svima od nervoze i ukočeno se smješkaš da sve to prekriješ.
Al da, osim akutnog napada treme, baš se dobro snalazim kad pričam pred 100 ljudi. :D
http://www.kongregate.com/games/Arkeus/diamond-hollow-ii
Ovaj put nije logička. :D
Također, petak na večer je, točno se može vidjeti gdje stojim na ljestvici društvenog života. (Nisam ni sama sigurna što sam htjela reći s ovim. :P) Sutra mogu spavati koliko hoću... To naravno znači da će me *netko* probuditi u suludo doba jutra radi nekakvog napada ljubavi ili gluposti.
Voljela bih nekad da znam crtati. Nikad ne uspijem uhvatiti svaku sliku koja me očara.
Što je pomalo zabrinjavajuće ako uzmeš u obzir da ih stvaram u svojoj glavi.
Za nestrpljive. Nisam primjetila koliko je sati.
Rekla bih, vrijeme leti kad se zabavljaš, al zapela sam na nekim logičkim igricama bez "elementarnog smisla za logiku" s moje strane, tako da vrijeme leti dok se moja logika i logika neke logičke igrice složene po principima, elte, logike nekako ne poslože i ja ne skužim u čemu je fora. :D
Eto, ako mi ne vjerujete. :)
http://www.kongregate.com/games/AlexMatveev/3d-logic
Nema ništa bolje od 24 sata predavanja u četiri dana. Osim možda 24 sata predavanja u dva dana.
Mogu samo pretpostaviti kako će izgledati tristo dvadeset sedam i tristo dvadeset šest. :D
EDIT:
Depresijo, ime ti je Manchester orchestra
Krojim da ne poludim kad sam već poluluda, samo da ne poludim do kraja. Krojim i slažem i brojim i ruke rade, ruke rade nešto precizno makar se tresle, i uzlupavalo mi se srce, a nemam da krojim i slažem i brojim i da ruke rade.
Samo udarac za udarcem u prazno, neobjašnjiva bol i udarac za udarcem u prazno. I prešutim, i bojim se, onda se umorim i zaspem. Zašto, kao u dobra stara vremena, više ne mogu prespavati svoje brige?
Misli su mi kao jato mušica.
Koncentriraju se na bilo kakvo svjetlo, inače se sudaraju, lete besciljno u krug, neke i odlutaju i pokušavaju se probiti da postanu individualci u masi, al obično se vraćaju u svoje jato i kaos.
Skica sjedi prazna. Ma dobro je, nije baš da sam imala o čemu pisati.
Mozak mi nekako trokira, stalno sam blank, život mi stagnira.
I užasno se bojim. Moram sjesti i razmislit dobro i sredit se.
Ja sam odrastao čovjek. Znam da je krajnje vrijeme da se počnem ponašati tako.
Ima i u originalu. Ali meni je ova draža radi čiste buke na dijelovima gdje je inače mir. :)
Četiri do trideset danas.
Ne slavim. Dobila sam kabel i slušalice koje sam htjela.
I dragi me izljubio u ponoć, iako sam tada već dva sata spavala, i nije mi bio pretjerano drag ni što me tako lijepo budi.
Nisam se rodila u ponoć, nego u zoru. Al bolje mu je da me nije ljubio u zoru.
to je moja piva, moj smoki, moji chocolate chip keksi, moja sensia, moje cigare, moji prsti, tvoj obraz, tvoje usne, tvoja brada, sto tvojih i mojih stvari, a čini mi se tvoje uvijek nekako više poželim.
Moje bikice slave rođendane.
Dugo je prošlo otkad smo organizirali smjehovita bikovska druženja.
Ali uvijek ih se rado sjećam.
Igra se zove Musaic Box. Upravo sam ju ugasila.
Moš ju guglat, pa gubit bogu dane ko i ja. :D
Podijelila sam jedan post na tri dana. Onaj o kamilici. :D
Danas da podijelim samo jedno:
Osjećam se prestaro da budem preblizu na metal koncertima.
Pozdrav od "nagluhe".
Pričala sam mu kako mi je draga kamilica jer me podsjeća na tratinčice.
Samo što kamilica ima to nametljivo cvijeće što sve raste iz iste stabljike.
Tratinčica ima samo jednu stabljiku, na koju metne svoju glavicu, pogleda oko sebe, vidi da je okružena svojima, a onda raširi ruke i divi se suncu.
Tako sam pronašla polje puno divlje kamilice. Trebalo mi je dvije otpjevane riječi da se zaboravim.
Iza nečije kuće, ili nekakve zgrade nekakve vlade, da kao mala curica berem svoje cvjetiće.
Sada vise na plavom zidu, totalno neromantično, dečko se zeza da je to čista umjetnost.
A ja maštam o finom domaćem čaju.
Izašla sam iz kuće danas da ne moram više biti tamo.
Slušalice na ušima, i neka tuđa misao "volim glasnu muziku jer se ne čujem o čemu razmišljam."
Do te misli, nikad mi nije palo na pamet da analiziram zašto već četvrtinu života slušam glasnu muziku kad hodam.
Tražila sam put koji će me odvesti nigdje. Ionako svi putevi vode kružno prema doma.
Nedostaje mi ona neodređena točka za kojom cijelo tijelo vapi, a zapravo je ni nema.
Da se nadovežem na sinoćnji post - stalno gubim dane, pa više ne znam što nadoknađujem. :D
Žohar i pauk su mrtvi.
Kupina over and out.
Opet sam izbacila leptira iz sobe.
Onda me sa deset centimetara gledao pauk veličine mog palca, a imam stvarno duge prste.
Okej, malo pretjerujem s tim, al bio je bezobrazno velik.
Trebao je ostati doma i toviti se i rasti još malo i krepati od pretilosti, a ne meni ulazit u sobu s tim smeđim nogama bljak.
Stalno me svrbe random dijelovi tijela i mislim da hoda po meni.
Onda sam pozvana da vidim da li je to žohar u kupaonici ili nije.
Mhm. Veliki debeli žohar. Nije mi jasno kako može bit tako brz s tako velikim debelim tijelom.
I velika mrlja na zidu od onog pauka o kojem sam maloprije pričala.
Uglavnom veselo. S previše nogu.
Danas se durim i perem beskrajno suđe i ne pričam.
Ne priča ni on.
Na početku je bilo neugodno. Sada više nije ni važno.
To je valjda ta "Terca na tišinu".
Nebo miriše kao ljeti u četiri u jutro.
Osim što je jedanaest i po i hladno je za popizdit.
Izašli smo na sunce, prošetali starim gradom, ručali, držali se za ruke, i posvađali samo tri puta.
Oko deset na večer je pala kiša, genije je izjavio da je baš divno što smo uhvatili zadnji sunčani dan.
Nadam se da ne planira homicid-suicid varijantu kao proslavu osme mjesečnice. :D
Okej barba doktore psihijatrije.
Ovo je bilo nepotrebno.
Znam šta je interpersonalna, a šta intrapersonalna komunikacija.
Znam o OK koralu, znam o sangvinicima, kolericima, melankolicima i flegmaticima.
O tome kako je komunikacija Roditelj, Odrasli, Dijete bolja ako je paralelna, i da dolazi do nesporazuma i nerazumjevanja kad je ukrštena.
Al šta se o tome ima pričati 4 sata od osam u jutro, neće mi nikad biti jasno.
Krenula sam nazad u našu sobu.
Na vratima je sjedio jedan vrlo gadni, golemi, crno smeđi noćni leptir.
Uzela sam ga u ruke i pustila kroz prozor.
Nadam se da mu nisam oštetila čarobni prašak pomoću kojeg lete svi leptiri i vile.
Ne želim biti takav čovjek.
Petnaest postova u sedamnaest dana.
Ajmo se igrati.
Pravila idu ovako.
Moraš nastavit niz riječi koje počinju slovom "h", a ne smiju imati manje od pet slova.
- hematom
- hranjenje
- hrana
- hramati
- hortikultura
- histogram
- histerija
- holokaust
- hortenzija
- holandija
- hispanac
- horor
- ...
Ajde Đorđe, šta si stao?
- RAZMIŠLJAM!
u! znam jedan dobar!
HRASTLUŽNJAK!
Tvoj laptop i ja smo raskrstili.
Desilo se to da mi je pokušao dati nogu. Rekla sam mu ne budi papak i pogledaj me barem jednom. Onda se on narogušio i pokazao mi srednji prst. Lažem, nije, stvarno sam sklona pretjerivanju i dramatiziranju.
Voljela bih da sam sposobna napisati kao neki krasni tekstuljak i ubaciti linkove umjesto pojedinih riječi. To je kao moja genijalna ideja šta ćemo s linkovima ljudi koji su mi dragi. Na žalost, svaki moj pokušaj je ispao jednako očajan kao i ovaj u kojem ću ostaviti svoje glupe nedovršene rečenice koje
***
Nisa-Mjesečeva-Analestrija-Ura-Dijete-Mrezni Pretrazivac-Ithiriel-Nellie-Antirevolucija-Nemezis-Banijanac-Udovac-Gorski vjetar
I ne mogu se više sjetit ovako napamet. -.-''
***
Tužno je kad ljudi odu, al jebiga, ne moš im se petljat u živote.