NK Rijeka
Najdraža Rijeko

Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko,
otplovio negdje daleko.
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.

Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.

Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.

Mladost je htjela daljine,
luke bez tvoje topline
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.

Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.

Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.

Rijeko dome moj.

(Glazba i tekst: Damir Badurina)

Rijeko dome moj

I kako je,
lijepo voljet te,
i svaki dan,
mislit na tebe....

… i kad gubimo,
i kad vodimo,
uz tebe smo,
tebe volimo,
tebe bodrimo!!!

dres

Free Counters
Free Counters

sick-E-show

26.09.2006., utorak

FRANKOPANI

1336. - 1365. vlasnici Rijeke su krčki knezovi, kasnije Frankopani

PRVIH SEDAM GENERACIJA KRČKIH KNEZOVA

Krčki knezovi

Frankapani, a uz njih i Zrinski spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su od XI. do XVII. stoljeća, vrlo usko bili povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih velikaških rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji.
I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača.

Krčki knezovi Frankapani su jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima.
Smatra se da potječu iz Gradeca - danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio bio Dujam koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom.
Prvog krčkog kneza Dujma naslijedila su 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata".
Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankapanskih potomaka – sve do Bartola IV i Vida V.

Krčki knezovi ime Frankapani uzimaju tek nakon mnogo godina svoje pristutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena.
Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh).

Potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankapani su izgubili u borbama sa Osmanlijama.

U XVII. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankapani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan (1589.-1652.)
Vuk Krsto Tržački, njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankapan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Knezovi Frankapani omogućili su našim franjevcima dolazak na otočić Košljun na Krku.
Ivan VII i Martin Frankopan dobili su od Pape Nikole V. dozvolu (bulu- koja se danas nalazi u samostanu) da franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine.
Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankapana obnovio se samostan na Košljunu.

Ivan Frankapan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerci Katarini Frankapan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun 9 godina iza svoje smrti 1529. Godine.
1671. godine “Judicium delegatum” – posebno određen sud osuđuje Frana Krstu Frankapana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak.
Ban Petar Zrinski osuđen je zato što je htio postati vladar.


- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
eXTReMe Tracker

07.09.2006., četvrtak

Morčić


Morčić

Morčić - danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, a nekoć nakit naših nona, uz svoju estetsko-ukrašavajuću funkciju, simbolizira pripadnost Rijeci i primorskome kraju te kao nevidljiva spona povezuje Rijeku danas s Rijekom na početku stoljeća.

Kada se spominje "morčić", obično se misli na naušnice kao najčešći nakit antropomorfnog oblika - crna glava s bijelim turbanom, ali i na sam lik - poprsje crnog čovjeka s turbanom - ukomponiran i u druge vrste nakita (broševi, ukrasne igle, prstenje).
Na stvaranje morčića velik je utjecaj imala Venecija koja je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom, pa je tako uz orijentalne začine, mirise, tkaninu, odjeću i nakit, u odaje bogatih venecijanskih patricija uvela paževe i sluge - crnce u orijentalnoj odjeći.

To je potaknulo mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog "moretto".
U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija "venecijanskog moretta".
Zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita, ponajprije Riječanki.
Osim Riječanki, nose ga žene Grobinštine, Kastavštine, Vinodola, Gorskog kotara, nose ga na otocima Pagu, Rabu, Krku i Cresu.
U Rijeci ga nazivaju i "mori", u Vinodolskom kraju "morči", u Kastvu "račini morci", a u Gorskom kotaru "morčeki".
Ričinu morčića nosili su i sinovi jedinci, pomorci (po jednu u desnom uhu), te ribari kao zaštitu, odnosno hamajliju. Uz to morčići-naušnice označivali su društveni status i ekonomsku moć, te pripadnost primorskom kraju.
Zbog svoje omiljenosti u svim društvenim slojevima, morčić je prihvaćen kao suvenir Rijeke.

O nastanku toga neobičnog nakita u našem kraju s likom crnca u bijelom turbanu postoje mnoge legende.

Prva seže u 16. stoljeće i ovako objašnjava postanak morčića:

"Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga - samo pljačka i palež. Već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću... Svi muški su na kuli. Srčano odoljevaju napadima, sve je manje snage, a pomoći niotkud.
Žene i djeca zatvorili se u kuće i mole za spas, za Božju pomoć.
`Kamenje neka s neba zatrpa zlo, živi da ostanemo`! Opsada traje... dani prolaze i onda Božjom rukom vođena strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog paše. Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem.
Uto i nebo usliši molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo razbacani bijeli turčinovi turbani.
Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki su muževi svojim ženama dali izraditi naušnice-morčiće."


Druga legenda s Pelješca kazuje:

"Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom."

Treća legenda ovako objašnjava :

Venecija se je tokom zadnjih tisuću godina, od malog ribarskog sela u laguni, razvila najprije u trgovačku i pomorsku silu a onda je politički igrala važnu ulogu na Jadranu i Mediteranu. Sudjelovanjem u pomorskim bitkama koje su se vodile na Bliskom Istoku, zarobljavalo se je različite vrste plijena, od zlatnog nakita i svile do krzna i robova.
Robova je bilo svih levantskih naroda a i crnaca poglavito iz Nubije koji su poznati po svojoj ljepoti.
U 15. i 16. stoljeću velike trgovačke obitelji počele su u gradu graditi na kanalima velike palače. Građene su palače, ali u doba najvećeg prosperiteta, građene su veće i ljepše.
Život je bio raskošan i bogat, a toj su raskoši pridonosile mnoge lijepe dame u odjeći od svilenih brokata, koje su na tijesne kalete ili u gondole uvijek izlazile u pratnji sluga-crnaca, koji su u to doba već bili odjeveni (po maursku) kako su zvali crnce od kojih su neki bili muslimanske vjere.
Ti su lijepi mladići sa turbanom na glavi i nakićeni, služili i kao nosači baklji pred palačama u noći kada su se priređivali balovi a gondole su pristajale ispred palače i iskrcavale goste koje su do palače vodili opet oni.
Pomagali su i svojim vlasnicima kada bi Venecija zaplivala morem. Tada su dame izlazile na kalete obuvene u drvene cokule koje su bile visoke i do 50 cm, zvale su se trampoli. Naravno tako obuvene nisu mogle hodati same nego je sa svake strane bio po jedan crnac na kojega su se naslanjale.
Izrađivale su se i velike drvene figure crnaca obučenih u tu nošnju, te su figure postavljane na početku unutarnjeg stepeništa gdje je crncu u ruke bila utaknuta baklja.
U veneciji se inače takav crnac zvao "MORO" ili MORETO što hrvatski čini MORČIĆ.


U drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autuhtonosti, pridjev "riječki".
Izrada lika crnca s turbanom proširila se s naušnica i na druge vrste nakita kao što su prstenje, broševi, ogrlice, igle. Kako su se razvijale i jačale trgovačke veze, morčić je našao svoje mjesto i proširio se preko Senja u Liku, čak i u Bosnu, a morskim je putem stigao do Splita, Zadra i sjevernodalmatinskih otoka.
U tom razdoblju Pavle Scarpa i Augustin Gigante osnivaju firmu "Gigante & Co" kao najjaču zlatarsku radionicu koja se bavila usavršavanjem i oblikovanjem nakita s morčićem i postižu zapažen uspjeh na svjetskoj izložbi u Parizu 1879. god. Ta je radionica zaslužna za školovanje mnogih poslije poznatih moretista kao što su Tominich, Rollandi i Karlo Venazi.
U općoj atmosferi traganja za riječkim identitetom, potaknuti prikazivanjem predstave "Vježbanje života" Nedjeljka Fabrija 1990. godine, nije čudno što su Riječani izabrali upravo morčića kao simbol Rijeke, bolje reći "oživjeli" ga i vratili mu ono značenje koje je tijekom povijest imao.
Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnje morčića umnogome je, naime, opala zbog iseljavanja velikog broja riječkih moretista, slabije kupovne moći stanovništva, a i zbog slabije zainteresiranosti novopridošlih stanovnika Rijeke.
Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala.

- 09:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #
eXTReMe Tracker

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Rijeka
kao grad, kao geografski pojam,
kao insula u moru drugih gradova,
zemalja, granica i htjenja.

Flumen Sancti Viti,
St. Veit am Phlaum,
Fiume - ON,

Citta di Fiume - ONA.

Grad - Citta - ONA
mlada djevojka, vila prelijepa,
iz neslućenih daljina a ipak blizu,
zdrava naša gradska ljepotica,
čista, prepuna očekivanja, lakih pokreta,
suptilne igre, božanskih koraka,
poželjna žena, željna zaštite i ljubavi,
sigurnosti, hrli u zagrljaj majke,
"vraća" se majci zaštitnici,
hraniteljici, majci jedinoj i voljenoj.

Fiume - ON
vladar dubina, muški lik, jak i postojan,
poetičan u svojem vizualno
aludiranom mitološkom porijeklu,
čvrsto stoji na mjestu
garantirajući pobjedu i mir.
Kraj njega iz nepresušnog vrča
voda teče kao simbol pokreta i budućnosti...

Žena - što čvrstom voljom
pokazuje put dobrodošlima
i onima koji to već nisu.
Savjest i kuratorica "naših interesa".
Kreatorica naše prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti.

Žena - djevojka - akt -
opet alegorijski prikaz
poželjne mlade Rijeke
što nam kao ljepotica garantira
estetski i svaki drugi užitak i prosperitet.

"Indeficienter" - voda nepresušna,
kao vječiti simbol promjene i nečeg budućeg.
Kao alegorija za grad, za postojanje...

Govoreći jezikom riječkim - fjumanskim
ili nekim drugim, viđena u tuđim snovima,
snivana, viđena od sebe same,
željna takva, sva puna ushita,
mladalačke energije i poleta,

Rijeka - djevojka mlada i čedna ,
što hrli u zagrljaj majke,
ili pak ljepotica neiskusna
što opsjednuta ne zna kuda bi,
kako i s kim bi.

U tim povijesnim izmaglicama
ipak najviše prikazivana bila je kao žena,
djevojka, što u vilinskoj igri stremi ka budućnosti...