sick-E-show
07.09.2006., četvrtak
Morčić
 Morčić - danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, a nekoć nakit naših nona, uz svoju estetsko-ukrašavajuću funkciju, simbolizira pripadnost Rijeci i primorskome kraju te kao nevidljiva spona povezuje Rijeku danas s Rijekom na početku stoljeća. Kada se spominje "morčić", obično se misli na naušnice kao najčešći nakit antropomorfnog oblika - crna glava s bijelim turbanom, ali i na sam lik - poprsje crnog čovjeka s turbanom - ukomponiran i u druge vrste nakita (broševi, ukrasne igle, prstenje). Na stvaranje morčića velik je utjecaj imala Venecija koja je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom, pa je tako uz orijentalne začine, mirise, tkaninu, odjeću i nakit, u odaje bogatih venecijanskih patricija uvela paževe i sluge - crnce u orijentalnoj odjeći. To je potaknulo mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog "moretto". U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija "venecijanskog moretta". Zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita, ponajprije Riječanki. Osim Riječanki, nose ga žene Grobinštine, Kastavštine, Vinodola, Gorskog kotara, nose ga na otocima Pagu, Rabu, Krku i Cresu. U Rijeci ga nazivaju i "mori", u Vinodolskom kraju "morči", u Kastvu "račini morci", a u Gorskom kotaru "morčeki". Ričinu morčića nosili su i sinovi jedinci, pomorci (po jednu u desnom uhu), te ribari kao zaštitu, odnosno hamajliju. Uz to morčići-naušnice označivali su društveni status i ekonomsku moć, te pripadnost primorskom kraju. Zbog svoje omiljenosti u svim društvenim slojevima, morčić je prihvaćen kao suvenir Rijeke. O nastanku toga neobičnog nakita u našem kraju s likom crnca u bijelom turbanu postoje mnoge legende. Prva seže u 16. stoljeće i ovako objašnjava postanak morčića: "Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga - samo pljačka i palež. Već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću... Svi muški su na kuli. Srčano odoljevaju napadima, sve je manje snage, a pomoći niotkud. Žene i djeca zatvorili se u kuće i mole za spas, za Božju pomoć. `Kamenje neka s neba zatrpa zlo, živi da ostanemo`! Opsada traje... dani prolaze i onda Božjom rukom vođena strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog paše. Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem. Uto i nebo usliši molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo razbacani bijeli turčinovi turbani. Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki su muževi svojim ženama dali izraditi naušnice-morčiće." Druga legenda s Pelješca kazuje: "Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom." Treća legenda ovako objašnjava : Venecija se je tokom zadnjih tisuću godina, od malog ribarskog sela u laguni, razvila najprije u trgovačku i pomorsku silu a onda je politički igrala važnu ulogu na Jadranu i Mediteranu. Sudjelovanjem u pomorskim bitkama koje su se vodile na Bliskom Istoku, zarobljavalo se je različite vrste plijena, od zlatnog nakita i svile do krzna i robova. Robova je bilo svih levantskih naroda a i crnaca poglavito iz Nubije koji su poznati po svojoj ljepoti. U 15. i 16. stoljeću velike trgovačke obitelji počele su u gradu graditi na kanalima velike palače. Građene su palače, ali u doba najvećeg prosperiteta, građene su veće i ljepše. Život je bio raskošan i bogat, a toj su raskoši pridonosile mnoge lijepe dame u odjeći od svilenih brokata, koje su na tijesne kalete ili u gondole uvijek izlazile u pratnji sluga-crnaca, koji su u to doba već bili odjeveni (po maursku) kako su zvali crnce od kojih su neki bili muslimanske vjere. Ti su lijepi mladići sa turbanom na glavi i nakićeni, služili i kao nosači baklji pred palačama u noći kada su se priređivali balovi a gondole su pristajale ispred palače i iskrcavale goste koje su do palače vodili opet oni. Pomagali su i svojim vlasnicima kada bi Venecija zaplivala morem. Tada su dame izlazile na kalete obuvene u drvene cokule koje su bile visoke i do 50 cm, zvale su se trampoli. Naravno tako obuvene nisu mogle hodati same nego je sa svake strane bio po jedan crnac na kojega su se naslanjale. Izrađivale su se i velike drvene figure crnaca obučenih u tu nošnju, te su figure postavljane na početku unutarnjeg stepeništa gdje je crncu u ruke bila utaknuta baklja. U veneciji se inače takav crnac zvao "MORO" ili MORETO što hrvatski čini MORČIĆ. U drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autuhtonosti, pridjev "riječki". Izrada lika crnca s turbanom proširila se s naušnica i na druge vrste nakita kao što su prstenje, broševi, ogrlice, igle. Kako su se razvijale i jačale trgovačke veze, morčić je našao svoje mjesto i proširio se preko Senja u Liku, čak i u Bosnu, a morskim je putem stigao do Splita, Zadra i sjevernodalmatinskih otoka. U tom razdoblju Pavle Scarpa i Augustin Gigante osnivaju firmu "Gigante & Co" kao najjaču zlatarsku radionicu koja se bavila usavršavanjem i oblikovanjem nakita s morčićem i postižu zapažen uspjeh na svjetskoj izložbi u Parizu 1879. god. Ta je radionica zaslužna za školovanje mnogih poslije poznatih moretista kao što su Tominich, Rollandi i Karlo Venazi. U općoj atmosferi traganja za riječkim identitetom, potaknuti prikazivanjem predstave "Vježbanje života" Nedjeljka Fabrija 1990. godine, nije čudno što su Riječani izabrali upravo morčića kao simbol Rijeke, bolje reći "oživjeli" ga i vratili mu ono značenje koje je tijekom povijest imao. Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnje morčića umnogome je, naime, opala zbog iseljavanja velikog broja riječkih moretista, slabije kupovne moći stanovništva, a i zbog slabije zainteresiranosti novopridošlih stanovnika Rijeke. Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala. |
- 09:41 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
blog ko i svaki drugi   Sadržaj bloga Đir po Rijeci Industrijska i tehnička baština Etnografski vremeplov Arheološka baština Riječki karneval 2007 vjeranpas.com BITKA ZA RIJEKU Vinodolski zakonik 60 GODINA Navijacka Frankopani Morčić Karolina Belinić Ivan Kobler Dražen Petrović 16. sezona HNL-a Sveti Vid Rabuzinovo sunce Riječki ljetopis Carnivalfoto Riječki karneval 2006 Venecijanski karneval Trg Svetog Marka Markov grad Tradicija zvončara Zvončar(ke) Krimejska smotra Knjiga žalbi Rijeka kao grad, kao geografski pojam, kao insula u moru drugih gradova, zemalja, granica i htjenja. Flumen Sancti Viti, St. Veit am Phlaum, Fiume - ON, Citta di Fiume - ONA. Grad - Citta - ONA mlada djevojka, vila prelijepa, iz neslućenih daljina a ipak blizu, zdrava naša gradska ljepotica, čista, prepuna očekivanja, lakih pokreta, suptilne igre, božanskih koraka, poželjna žena, željna zaštite i ljubavi, sigurnosti, hrli u zagrljaj majke, "vraća" se majci zaštitnici, hraniteljici, majci jedinoj i voljenoj. Fiume - ON vladar dubina, muški lik, jak i postojan, poetičan u svojem vizualno aludiranom mitološkom porijeklu, čvrsto stoji na mjestu garantirajući pobjedu i mir. Kraj njega iz nepresušnog vrča voda teče kao simbol pokreta i budućnosti... Žena - što čvrstom voljom pokazuje put dobrodošlima i onima koji to već nisu. Savjest i kuratorica "naših interesa". Kreatorica naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Žena - djevojka - akt - opet alegorijski prikaz poželjne mlade Rijeke što nam kao ljepotica garantira estetski i svaki drugi užitak i prosperitet. "Indeficienter" - voda nepresušna, kao vječiti simbol promjene i nečeg budućeg. Kao alegorija za grad, za postojanje... Govoreći jezikom riječkim - fjumanskim ili nekim drugim, viđena u tuđim snovima, snivana, viđena od sebe same, željna takva, sva puna ushita, mladalačke energije i poleta, Rijeka - djevojka mlada i čedna , što hrli u zagrljaj majke, ili pak ljepotica neiskusna što opsjednuta ne zna kuda bi, kako i s kim bi. U tim povijesnim izmaglicama ipak najviše prikazivana bila je kao žena, djevojka, što u vilinskoj igri stremi ka budućnosti... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||