Vox populi ili razmišljanja svagdanja jednog klijenta...

Moj nogometni zanos uključuje se svake četiri godine. Isključivo o svjetskom nastupu naše repke. Nastup reprezentacije definitivno nije isti sport kao i nogometni derneci domaće seoske l(j)ige koju nazivamo HNL. Nastup reprezentacije je nešto što cijelu naciju stavlja pod isti zbor. Uspjesi naših sportaša jedino su svjetlo nacionalnog zanosa koje nas povremeno obasjava u usrano vođenoj državi punoj beskičmenjaka, poturica i tuđinskih poltrona. To je onaj probuđeni nacionalni zanos na tragu reakcije koja bi se pojavljivala u narodu nakon pronošenja krvavog mača ili starog poziva na opću mobilizaciju. I onda hladan tuš ko nakon atentata na kralja Zvonimira ili pokolja na Krbavskom polju ili samoubojstva 1500 zanemarenih branitelja...

Katastrofa ili nesreća se definira kao zbroj više nesretnih okolnosti koja svaka po sebi nije katastrofičnog ishoda, ali koje se zbirno interpoliraju i vode ka katastrofi.

Prvo je reprezentacija okupljena kako je okupljena. U nju su ušli oni koji su ušli. Nismo trebali ni jednog od 7 Hrvata iz Australske reprezentacije. Čak ni njihovog kapetana. Nisu trebali ni najboljeg igrača u zadnje dvije godine HNL. Hrvata da Silvu. Ali nije se moglo bez sina.

Lopta je okrugla. Adidasova plus toga vrlo zajebana. Prelagana i čudno se kreće zrakom. Proklizava. Zbunjuje vratare. Zbunjuje pucače.

Krivi zanos nakon prve utakmice. Uljuljkani rezultatom s Brazilcima i porazom koji su Japanci pretrpili od Australaca, olako se gubi ulazak u sljedeći krug. Nit su naši igrali dobro koliko su Brazilci igrali loše, nit su Japanci bili loši koliko je 7 nepotrebnih Hrvata u Australskoj repki igralo dobro. Na pola utakmice s Australijom počinje se potiho navijati za tih 7 Hrvata.

Ne iz ljubavi prema klokanima koliko zbog straha da izgubimo od žabara. To je nešto što se bi bolilo puno više od ispadanja od "rezervne" hrvatske reprezentacije. Nagelirani ljigavci igraju nogomet onako kako su se ponašali kroz cijelu povijest. Uredno gubivši bitke, pobijeđivali su u ratovima. Uvijek bi se zatekli na pobjedničkoj strani. Glumom, prenemaganjem i prljavštinom uvijek su prolazili. Da je kojim slučajem i na ovom World Cupu neki sudac zabio gol ko one daleke trideset i neke... ljigavci bi opet bili prvaci. I danas se sudac tumači kao neutralni objekt u terenu. Nešto poput stative.

Dvojbene sudačke odluke u vrijeme kad se World Cup prati u realnom vremenu diljem plavo-zelene lopte graniči sa spomenutom zgodom Talijanskog osvajanja Kupa pred 2.sv.rat. Danas kada se ratni ciljevi otkrivaju s bespilotnim letjelicama i istovremeno uništavaju s vođenim bombama, pošteno sudačko praćenje jedne jebene utakmice uz pokrivenost terena s 25 kamera još uvijek nije moguće. Zašto nose one faking mikrofone, ako nisu u stanju dobivati instrukcije iz kontrolne TV sobe od šestog suca ili cijelog sudačkog vijeća. Jel tako teško u današnje vrijeme suđenje dovesti na nivo puke realnosti uvođenjem online veta na sudačku odluku. Zašto nema crvenog kartona za suce?

Sve te okolnosti posložene u pravom trenutku vode do katastrofe. Do katastrofe u kojoj talijani osvajaju WC. Potomci nekoć slavnog Rimskog imperija s plavokosim vladarima, postepeno se uz poganske opačine, širenje nakaradnosti od pedofilije do sodomije, te uz povremene provale iz Afrike Saracena i drugih nigera, pretvaraju iz plavokosih vladara mediterana u naciju tamnoputih digića. To su isti oni ljigavci, koji u osvit 2.sv.rata s tenkovima mjesecima ne uspjevaju pokoriti crnačke kopljonoše u Somaliji. Ali koji i taj rat završavaju na savezničkoj strani. Usprkos fojbama i jamama diljem naše obale i otoka. I tisućuljetnoj pljački ribe, drveta, maramora, mačaka...

I što reći na kraju nakon WC-a. Nakon toliko sranja na ovom WC-u jedino što se može učiniti je pustiti vodu i oprati ruke. I čestitati Zidanu. Koji je jedini izrazio ono što bi svako normalan u ovoj kvazi-državi trebao mislit o talijanima. Šteta samo što ljigavca nije pogodio u nos. Jer ih naši partizani očito nisu pobili dovoljno do 1943.