Nakon kraćeg izleta u južne krajeve glavne i odgovorne zapovjednice postaje ilitiga C&C (Commander and Chief) Andreje, 012 STATION opet radi u 100% sastavu posade. Međutim njen dvo i po' dnevni izostanak, odrazio se značajno na pad prometa i (ne)dolazak klijenata. Taj dvodnevni eksperiment tj. pokušaj prepuštanja biznisa (ne)odgovornim djelatnicima nam je (uz neke druge informacije) rasčistio prijašnje dvojbe. Pitanje je bilo; da li tijekom Andrejinog godišnjeg posao treba prepustiti djelatnicima (od 22.7. do 7.8.) ili ćemo napraviti kolektivni GO?

Srećom eksperimentalne metode riješile su dvojbe po tom pitanju. Djelatnici kojima je ukazano povjerenje, nisu ga opravdali svojim obnašanjem dužnosti, pa je stoga u cilju zadržavanja dosadašnje razine poslovanja odlučeno zatvoriti 012-u POSTAJU tijekom ta dva tjedna.

A toj temi spoznaje naš lutajući pjesnik-samuraj posvetio je i slijedeći uradak:


Oči prašume

Buncam u groznici dok kapi rastu
i slijevaju se bučno niz moje lice.
Sjene u plesu po mojem uzglavlju,
dok vrelim vjetrom krošnje prelivaju se.

I dok punim šator zadahom smrti,
slušam mrtve gdje se roje (ili samo muhe čujem),
zrak zeleni vlažni želim udahnuti,
dok oči me gledaju prašume.

Znam da čeka, al' pobjeći ne mogu,
dok huk tišine izludjeti me hoće,
sunce utrobom strašno mi prži,
a hladnoća udarcem zube mi drobi.

Krvavo sunce u krošnji se gasi,
dok hladnoća udove vrele mi plavi,
dok tama noći spokoj mi donosi,
sjene se spajaju i gube u tami.

Propadam kroz kovitlac svoje tjeskobe
i ronim morem tinte i crnila.
Na krevetu plutam i valovi me nose,
dok svjetla crna pale se u noći.

Krik! I bubnjevi tišinu probijaju,
dok uši mi bride od stalnih klopota,
teških kapi na trulež što padaju,
a negdje u agoniji čuje se životinja.

Krici iz noći bude mi trzaje,
dok desni goruće zube mi satiru,
prateći bubnjeve i ritam beskraja
i prašume oči dok me vrebaju.