zmajologija

26.10.2007., petak

... da im pamet njihovu...

... ma je l znate kamo su pripomistili općinski sud split???? nećete virovat... u Solin!?!
Navodno je Kerum kupio zgradu Suda u Gradu i izbacio sud u Vojarnu Dračevica, a to je u pripizdini u koju ne moš doć... bus vozi svakih uru vrimena i to 50 minuta mu treba... znači dvi ure vrimena..., a sad ću vam reć kako sam ja došla.... išla do taksija,para nemam, priša mi je, pitam uzima li kartice... kaže - ne, ne uzima kartice - ali kad je čuo di idem... veli, ajde... snaći ćemo se... putem do Dračevice kupila sam u dva dućana dvije litre motornog ulja, a onda mi je na cilju lik uzvratio razliku love... tako može - veli; put košto 120 kuna, bus košta 11 kuna... pa ti sad vidi...
Da im pamet njihovu, svima u gradu Splitu koji su prihvatili ovu ucjenu... sramota!!!!

- 01:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.08.2007., petak

Duša golubinja





Iznenadna sjena prene me sa stranice knjige. Sjedim u kuhinji za stolom i čitam. Golub sletio na policu na balkonu. Ustanem, zaplješćem dva tri puta rukama, ali ništa. Ne miče se. Udrem ga nježno dlanom da poleti, ali osjetim silan otpor kojim se ukopao u drvo police. Ni nakon dva guranja, ne odljepljuje se. Spustim ruke začuđena zamjetnim otporom tog malog tijela. Golubica je,. Tek sad je zagledam... mala, crna gradska golubica.
Imam ih običaj zvati letećim štakorima. Ne volim ih, jer kopaju posvuda i prave silan nered po balkonima... seru mi pločice koje je teško oprati, raskopavaju tegle s cvijećem... najgore je što kopaju po smeću, a onda kao nije to ništa dolete do balkona i guguću i snesu jaja, danima u potaji, da ni ne znaš... grade gnijezda i u njih polažu po dva jaja najčešće, pa ako ih se riješim, golubica me opako obilazi i opako gleda još dugo, dugo i navraća svakodnevno po nekoliko puta dnevno...
Sve to prolazi mi mislima dok gledam ovu malu golubicu koja mi pruža fizički otpor. Mili bože, nije valjda reinkarnacija nekog od onih jajeta što sam ih odnijela dolje u park da ih se riješim... a jaje mi se vratilo u liku ove golubice. Ništa, odoh svojim poslom. Zaboravljam je. Nekoliko je sati prošlo. Izlazim na balkon objesiti robu. Ugledam je, na istom mjestu, na isti način pandžama ukopanu u policu. Dok ja vješam robu, ona me gleda i ... plače. Ne vjerujem ušima. Osluškujem nije li to moj radio iz kuhinje? Ne, nije. Golubica tiho jeca. Razgovjetno čujem taj zvuk i nježno je pitam što ti je, reci mi što ti je? Ona jeca... Tjeskobno se vraćam u kuću. Noć je. Idem spavati.
Ujutro, šokiram se... ona je još tu. Pomakla se tek jedan centimetar, tek toliko da siđe sa samoga ruba police i da se spusti na policu. Osluškujem je, otvaram balkon, prilazim robi i čujem je gdje je i opet zajecala. Ne smijem reći, ali srce mi se para. Što ću s njom? Kuham kavu, sjedam za stol.... iznenada... strahovit lepet krila, a ptičja pera lete balkonom, čuje se tupo ...tup... Istoga trenutka ugledam dva goluba, snažna i jaka kako su se okomila na malu golubicu i tek ih je moj snažan krik potjerao, a nju je životni nagon odbacio pet, šest centimetara unazad, toliko da je upala u procijep police i prozora i upala na policu niže... iznenada i kao u filmskom scenariju zaklonjena zavjesom iza koje ona doduše ništa ne vidi, ali ni nju više nitko i ništa ne vidi. Osim mene. A kad provirim kroz prozor, ona tiho ponovno plače.

- 23:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.08.2007., ponedjeljak

moj prvi uron

plavo... beskrajno  plavo








Ja? Ja imam trideset godina – reče Ivan – a moja mama ima samo dvije godine više od Vas! To su riječi Ivanove, mog instruktora ronjenja. Ja u prvi mah ne znam da li da se iznenadim ili uvrijedim. No, svejedno... idem kući i osjećam se ponosno...ponosno...ponosno i sretno... sretno... sretno!
Cijeli sam život željela pod more, nikad nisam našla dovoljno mogućnosti!¨A sad konačno – ronim.... Ne mogu vjerovati! Bila sam na deset, jedanaest, trinaest i na šesnaest metara dubine! JA?! Nisam ni peraje znala staviti. Jedva da sam znala što s maskom... pa ni to baš...
No, toliko me privlačila mogućnost da MOGU roniti da sam konačno podlegla zovu divljine u sebi i zaronila.... Nije to nešto baš spektakularno bilo.... mislim to s mojim opremanjem, s mojim plićacima, s perajama i to... s prvim pokretima pod morem, mahala sam rukama kao da mi život o tome ovisi... a zapravo... jednom konusu nikakvi dodatni ekstremi nisu potrebni
I na koncu krajeva, kad se sve u tebi smiri, kad posložiš svoju glavu i počešljaš svoje misli... tek tada nađeš se u jednom bestežinskom stanju, u jednom beskrajno ljupkom i mirnom lebdenju, a svijet oko tebe sam ti dolazi... igra se, mami te i uzbuđuje... beskrajno
Na mom prvom uronu bila je jedna mala mala hobotnica... prčkala je nešto svojim kracima pod nekim travama... Dotakla sam je nježno prstom i ona je utekla, uvukla se u se i u svoju rupu. Onda je izvirila murinica, mala, mala.... glavinjala je sitnom glavicom iz svoje rupe. U prvi sam mah mislila da je ugor. Ali bila je to ipak kraljica... najopasnija riba Jadrana. Pozdravila sam je prstom a ona je nezainteresirano i dalje ostala glavinjati. Slatka je bila, tako mala i tako nepomična. Onda su bile morske zvijezde, pa morski krastavci. A bila su tu bome i četiri lancuna što ih je dan ranije jugo skinuo s konopa i usidrio na dnu mora.
Nakon što sam položila pisani test od oko pedesetak pitanja (a štrebala sam knjigu o ronjenju pročitavši je čak tri puta) , znala sam da sam sad na konju. Imala sam beskrajno povjerenje u svog instruktora, a on je bio silno silno strpljiv i pažljiv. Ugađao mi je gdje je god mogao, a zahtijevao razne vježbe gdje je god trebalo. Ali vjerovala sam mu, znala sam da nema teorije da mi se nešto dogodi. Također, imala sam povjerenje u svoje zdravlje. I bila sam izuzetno motivirana... željela sam pod more, željela sam vidjeti taj svijet izbliza...
Sedmi dan izašli smo brodom, na brodu 7-8 ronilaca i ja. Bože moj?!? Kako ću to? Gledala sam sve što su drugi radili. Većina ih je bila opuštena, s brojnim instrumentima na svojim odijelima, s podvodnim fotoaparatima... jedva sam disala, ali sam neprekidno od sebe odaginjala strah... rekoh u sebi... moj je instruktor sa mnom, meni se ništa ne može dogoditi....
A dogodilo mi se sve.... bila sam neke trenutke bijesna pod morem zbog opreme koja me maltretirala... olova su mi otpala odmah čim sam skočila u more, ponavljala sam izlaz – ulaz na brod, skidanje i stavljanje peraja, olova... opet skok u more; zatim mi je boca plesala na leđima kako je sama htjela... na koncu mi je otpala peraja.... Ima li još nešto Bože? Onda me moj pratitelj, nakon što je riješio sve te probleme, lagano mi dodirnuvši prste, poveo prema čaroliji... Bio je to ogroman brod koji se potopio s kobilicom prema gore (grčki teretni brod Vasillos T. građen u Osaki 1920. godine, duljine 104 metra, širine 15 m, potonuo na dubini od 55 metara; potonuo je 1939. g. 100 metara jugozapadno od rta Stupišće u Komiži na Visu), ... ta je kobilica na nekih 15 do 16 metara dubine... ronila sam na kolumbu tog nesretnog broda i dodirivala njegovo dno dlanovima; mislila sam u sebi kako mu dajem dio svoje pozitivne energije... napokon sam bila jedan kroz jedan; sve mi je bilo potaman i sjajno, osjećala sam taj brod kao živo biće; Ivan me pozvao da dođem do njegova ruba.... a tamo se rušilo tijelo broda još dodatnih tridesetak metara... lebdila sam na kobilici i začuđeno i s ogromnim oduševljenjem promatrala svijet riba i biljaka koji se tamo stvorio... u toj zavjetrini mora, stvorenoj silom prilika, zbog potopljena broda.... Sjetila sam se da je to isti onaj brod zbog kojeg je prošle godine podignuta panika na razini države jer je ispuštao naftu... Kasnije sam saznala da je nafta navodna izvađena... Zatim sam bila pozvana na još jednu gozbu očima... u procijep jednog grebena... kretala sam se vilinski lako ... uživala... Prvi put sam tad ugledala neobične stanovnike podmorja ... druge ronioce... kako rone u parovima, kako osvjetljuju hrid koja trenutačno mijenja boju iz neprozirno zelenomodre u jarko crvenu i jarko žutu i koji su me fotografirali pod morem ....
Povratak na brod. Kad podignem glavu, ugledam prekrasno svijetloplavo i široko i prostrano. Vidim crno tijelo Ivanovo kako se diže prema površini. Bude mi žao da je sad to gotovo. Ono svijetloplavo kroz koje tako intenzivno prodiru zrake podnevnoga sunca... toliko je široko i toliko svijetlo da mi se čini rajem, mogla bih ovdje ostati... ali ... ali... moram biti svom instruktoru za petama... I evo me. Na skalini broda u nemirnom moru. Pa ti sad izađi...
Za koji dan bit će mi pedesetpet godina.
U srpnju 2007.

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.05.2007., nedjelja

caroban

nije li caroban za puna mjeseca

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.05.2007., subota

ne bih se zarekla da...

moguće da je pun mjesec izazvao neke promjene planova

- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2007., srijeda

Dani cvijeća u Dioklecijanovoj palači, 2. svibnja

balerina




Moja se balerina našla večeras u Dioklecijanovoj palači. Zaplesala u krasnome društvu cvijeća - Ujević, Fiamengo, Kišević, Jelušić i moja balerina kiss


Kapara s dušom balerine

Raskoš tvoju
Svojom dodirujem dušom
Tekući kroz žilje
Snagom onom istom kojom
Stamen raskamenjuješ.

Oči su ti plahe i sniju
No korijen tvoj sanja dodir
Još nedoživljen
Željan je ljubavnik u njem
I ne propušta čekanje.

A kamen, a more, a sunce
Tvoje tlo i tvoja kap i tvoj dah
Ta vidi svoje nježno ustremljene ruke
Kaparo moja zelena i plaha
Balerino sva od zraka.

- 23:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Dani cvijeća u Dioklecijanovoj palači

Eto, moja se balerina zatekla na Danima cvijeća u Dioklecijana u probranu društvu... Ujević, Fiamengo, Kišević, Jelušić i moja balerina

Kapara s dušom balerine

Raskoš tvoju
Svojom dodirujem dušom
Tekući kroz zilje
Snagom onom istom kojom
Stamen raskamenjuješ.

Oči su ti plahe i sniju
No korijen tvoj sanja dodir
Još nedoživljen
Željan je ljubavnik u njem
I ne propušta čekanje.

A kamen, a more, a sunce
Tvoje tlo i tvoja kap i tvoj dah
Ta vidi svoje nježno ustremljene ruke
Kaparo moja zelena i plaha
Balerino sva od zraka.


- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.04.2007., četvrtak

Samo sam krenuo u duboko modro...




Neistinita priča o istinitom događaju



Isplovili su kao i svaki dan - Tonko i Nikola - najljepšim brodom - jednojarbolnim jedrenjakom "Vjera". Nikola je već imao iskustva s Tonkom. Znao je da se ne pridržava ronilačkih pravila, da je svojeglav, uporan, zaljubljen u more. U pitanju je, međutim, bila rutina - za njega; neodoljiva ljubav - za Tonka! Zezali su se na brodu, prije nego će Tonko uroniti. - Pita on Nikota - šta bi želio za obid - hoćeš škarpine ili jastoge ?
- Svejedno - šta doneseš, spremit ćemo ! Čekam te...
Stavio Tonko boce na leđa, nasmijao se Nikotu i skočio u more.
Nije Tonko bio tek običan ronilac. Za život je zarađivao ronjenjem. Dugo je godina vadio iz mora koralje , amfore i davno nestala sidra. Od toga je živio. Dobro je živio. Ponekad je i ljude iz mora vadio - umorne ili neiskusne ronitelje. Neki put ih i nije našao, pa je bio sprovod, ali ne i grob. Kako pokopati nestaloga? Nitko točno ne zna koliko je Tonko sebi vjerovao. Je li sa svoje pedesetidvije godine mislio da je još uvijek mlad? I da je zdrav? I da je moćan? I da može?

- Preda mnom su se počeli otvarati čudesni predjeli boja i zvukova. Nije mi bilo jasno, znao sam da na dubini od 90 metara ispod mora nema zvukova. Bilo mi je čudno, ali bilo je prelijepo. Sve što sam ovih četrdeset godina istraživao, sve što sam tražio, očekivao, sve je krenulo u prelijepi san. San?
- San?
- San - palo mi je na pamet - to nije san - ja sam ovdje - u moru - u stvarnosti, to nije san - krenule su eksplozije boja, krenuli su svi oni najčudesniji oblici života o kojima sam samo sanjao. Shvatio sam na trenutak da to ne može biti istina - rekao sam sam sebi - sanjaš Tonko, ali je potom nevjerojatna eksplozija same srži života zaigrala igru života oko mene - krenule su dugine boje, krenule ribe koje nisam dotad vidio, rastvorene pećine i u njima dubokomodra svjetlost, privlačna, duboka, zamamna. Krenuo sam tamo - ući, samo ući, ući tamo u dubine modrila...
- Ništa mi na svijetu ne bi bilo tako važno. Morao sam ući u to duboko modrilo, pogledati, prozrijeti, ispričati svojoj kćeri što to tamo ima... Krenuo sam da zavirim - shvatio sam da kroz prolaz pećine ne mogu proći s bocama. Skinuo sam ih bez razmišljanja, uvijek ću lako nabaviti nove... Bilo je jednostavno, samo sam ih otkačio i krenuo u duboko modro....

- 23:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.04.2007., petak

Rogač - kruh Ivanov i korica slatka

debeli mesnati



Po domaći rogač još zovu roščić, rožić, kaluber, slatka kožica, rožičak; grč. keration; engl. carob; komiški goroc i... nije kukac jelenak već je prekrasno stablo.

Šećući rijetkim pustinjskim vrtovima, onaj koji će kasnije postati Ivan, Krstitelj Isusov, ubire plod rogača kojim se hrani. Rogač je dobar kao kruh. Rogač jeste kruh. Ivanov kruh (Iohannes brott), tako su mu kasnije dali ime. Bilo je to pred više od dvije tisuće godina.
No, nije Ivan bio prvi koji ga je jeo. U Antici, Grci su vrlo dobro poznavali rogač. Ta, samonikao kakvog su ga donijeli palestinski i sirijski vrući vjetrovi, rastao je diljem njihova blagog mediteranskog carstva. Krasno je, visoko i moćno stablo, krupne hrapave kore, visine 15 pa i 20 metara, ogromne krošnje, razgranat, vazdazelen, s jakim kožnatim listovima. Oblikuje arhitekturu prostora gdje god je stasao. Mnogi pokušaji kultivirane sadnje nisu baš uspjevali. Stari Dubrovčani znaju da najbolje uspjevaju oni koje ne diraš dok se zameću... kasnije ih možeš navrći i „pripitomiti“ da bi ti dali ploda, nakon dvije do tri godine. A kad jednom procvjetaju... nema medonosnije biljke, pčele su zaljubljene u rogač. Grci su dakako nastavili raspirivati vjetrove u naše južne krajeve; u nove su kolonije donosili i kulturu rogača gdje on jedino uspješno raste i plodi se – u neretljanski kraj, u Dubrovnik, na južne otoke – Korčulu, Vis, Hvar, Šoltu...
Nije poznato kojom li su čudnovatom tehnikom mjerenja Grci ustanovili da svaka koštica iz mahune rogača, ma kako stara bila, ma koliko deformirana bila, ma koliko u vodi stajala, u pijesku, na suncu, u blatu... uvijek teži 0,18 grama? Budući su rogačevu košticu zvali karub ili keration, zlatooko je tele brzo prigrabilo karat kao mjeru svih dragocijenih mu stvari, zlata ponajprije. Rogačevo se sjeme tako, pomoću lingvistike, preobratilo u onaj čudesni sjaj koji je uresio premnogu uznositu glavu dijademom, a ruku, vrat ili nožni članak ogrlicom. I poneki pupak...
Rogač je tvrdo drvo, posebne gustoće. Ideš li sijeći stari rogač motornom pilom, iskre frcaju kao kod željeza, a pila se često voli zaglaviti. Osobito još ako je rogač u svom stoljetnom rastu i debljanju progutao koji oveći kamen i sakrio ga u dubini svoga bića. Rogač se opire gorenju dugo, uporno i uspješno. Kad ipak i izgori, neće proći dugo a iz crnoga će mu ugljena korijena potjerati nježna mladica i brzo će se oblikovati u granu, bjelkasto pokrivenu slojem poput pepela, a obraslu kožnatim i mesnatim listovima.
Bilo bi, kažu znalci, bolje, pametnije i ljepše orogačiti obale i otoke. Ako ne drugo, vratio bi im se sjaj arkadijskih gajeva duboka hlada po kojemu su jednom davno tako bezbrižno i samouvjereno vodili ljubav zaboravljeni Pan i njegove nimfe.
Rogačevo drvo, svježe zarezano krvari najcrvenijom bojom među stablima. Rogač je kralj boje među stablima, kraljica bi mogla biti lijepa bajama. Oboje se, ranjeni, prikažu rumeno i stidno, blistajući crvenom ljepotom sve dok im boju ne oduzme neminovan proces oksidacije.
Da je tvrdoćom i bojom izazovno drvo i da traži jaku ruku koja će ga oblikovati jasno pokazuje i poneka, rijetka kiparska ruka. Pod tom rukom i tim prstima rogač postaje brod, mali brod ikona, zaštitnik od uroka. Taj se rogačev brod nosi u džepu kao hamajlija, a u vinu, kao i u moru, pliva nepotopiv.
Kao i svaki rog i plod je rogača simbol životne snage i prodornosti. Osobito simbolizira mušku snagu, pa čak u talijanskom argotu penis nosi ime corno (rog) (od lat. cornu), pri čemu se ne misli samo životodajnost već i na prilično otvorenu agresivnost! Njegova kočopernost i kopljolikost, uskličnik u njegovu plodu dovoljno o tome svjedoče. Malo je voćki sličnije oružju no što je rogač!
Plodu se hoće dugo vremena da sazri. U svibnju se mogu ugledati pune krošnje zelenih mahuna rogača koje zatim postupno bubre, protežu se mazno, u grozdovima, mijenjaju boju od zelene, preko žute u crvenkastu i ljubičastu te na koncu, u listopadu u tamnosmeđu. Za to vrijeme narastu i do dvadeset centimetara u dužinu, postanu mršaviji, ali su već i puno slađi. Možeš ga ubrati sa stabla i zagristi. Košticu nikad ne možeš pregristi, pa je stoga preskoči ili pljucni u kakvu lokvicu zemlje. Tko zna...
U sjemenkama rogača puno je bjelančevine i neke gumaste tvari koja, dokazali su farmaceuti, uzima li se 2 do 6 tjedana izvrsno utječe na smanjenje kolesterola, kilograma i obujma tijela. A i kalcij u plodu nije beznačajan...


Judini rogači


Postoji i tzv. rogač divlji. Za razliku od pitomog, raste kao grm. Na listovima se njegovim često pojavljuju izbočine slične rogaču, ali kao da su nedorasle, poput nedonoščadi. Te pak narasline nastaju od uboda insekata. Takve rogače - nerogače narod još zove judini rogači. Zovu ih i smrdljikom, judom, tršljom, terebintom ... Kažu da raste uz tirkizne tokove Vardara i Neretve. Bez brige, neotrovan je, ali se njime ne sladi! Bilo bi ga se ponekad kuhalo kao mlado proljetno „zelje“.

Vojska pod rogačom


Ovo se samo na Visu i Lastovu moglo dogoditi da u dubokom hladu rogača makar na tren zaspe po cijela desetina vojnika. Na njihovim vježbenim rutama preko bijelih žala mogle su se zadesiti i gole kupačice preko kojih bi, u punoj ratnoj spremi s veseljem preskakivali, ali ono što im se redovno događalo... to je bio rogač... kad bi ga se dočepali, nije bilo te zapovijedi koja ih tu, u hladu, ne bi oborila s nogu, na meko tlo pod rogačem, na pet minuta sna, prije sljedećeg bojevog manevra po suhozidima i sikama i škrtim otočkim delicijama.

Slastica


Budući da ga nutricionisti, liječnici, farmaceuti i prijatelji preporučuju kao izvrsnu zamjenu za čokoladu evo...

Dijanin kolač od rogača

Nikad nisam mislila da ću ja, kao valjda najveća živuća ljubiteljica čokolade na svijetu, ikada napisati i preko usana i jagodica prevaliti da postoji nešto puno finije, zamamnije i slađe, a i zdravije od te kraljice slasti. A ima – rogač mu je ime. A recept kojim se taj smeđi vražićak rožićak, a zapravo hrana dalmatinskih otočkih tovara pretvara u prvorazrednu deliciju je jednostavan i, što nije zanemarivo, nimalo težak za naše džepove.

Prvo se izmiješaju četiri žumanjka u koja se doda šalica šećera i vrećica mirisnog vanilin šećera te se sve to pjenasto umuti. U to se ulije šalica mlijeka i opet izmiješa. Zatim se uzme vrećica samljevenog rogača i onako se od oka zagrabe 3 šalice tog mirisnog praha te se to sve skupa miješa. Ubaciš i malo kakaoa u prahu ili čokolade (nalomi se na na komade ili isto u prahu), tek toliko da zadovoljiš vraga u sebi. Naravno, neizbježna je i šalica brašna u koji je primiješan prašak za pecivo te šalica ulja. Za sočnost će se pobrinuti četiri naribane jabuke s grožđicama koje si opio u rumu da ti bolje plešu po nepcu. Na kraju primiješaj snijeg od bjelanjaka i sve to izlij u kalup za tortu i stavi da se pati u pećnici pola sata. Kad je kolač već došao sebi i kad se dobrano ohladio, prelij ga, naravno, finom nježnom glazurom od čokolade (od rogača!) i voilŕ – neka ti je u slast!

- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2007., ponedjeljak

pozoj

moj se zmaj zove pozoj i leži pod zidinama Chak tourna gdje čuva povijest i priču obitelji Zrinskihlud

- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

0

< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
zmajologija je ontologija ....
valja nam biti da bismo znali
znati da bismo osjećali
(ili možda obratno...)
osjećati da bismo umjeli




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se