Po domaći rogač još zovu roščić, rožić, kaluber, slatka kožica, rožičak; grč. keration; engl. carob; komiški goroc i... nije kukac jelenak već je prekrasno stablo.
Šećući rijetkim pustinjskim vrtovima, onaj koji će kasnije postati Ivan, Krstitelj Isusov, ubire plod rogača kojim se hrani. Rogač je dobar kao kruh. Rogač jeste kruh. Ivanov kruh (Iohannes brott), tako su mu kasnije dali ime. Bilo je to pred više od dvije tisuće godina.
No, nije Ivan bio prvi koji ga je jeo. U Antici, Grci su vrlo dobro poznavali rogač. Ta, samonikao kakvog su ga donijeli palestinski i sirijski vrući vjetrovi, rastao je diljem njihova blagog mediteranskog carstva. Krasno je, visoko i moćno stablo, krupne hrapave kore, visine 15 pa i 20 metara, ogromne krošnje, razgranat, vazdazelen, s jakim kožnatim listovima. Oblikuje arhitekturu prostora gdje god je stasao. Mnogi pokušaji kultivirane sadnje nisu baš uspjevali. Stari Dubrovčani znaju da najbolje uspjevaju oni koje ne diraš dok se zameću... kasnije ih možeš navrći i „pripitomiti“ da bi ti dali ploda, nakon dvije do tri godine. A kad jednom procvjetaju... nema medonosnije biljke, pčele su zaljubljene u rogač. Grci su dakako nastavili raspirivati vjetrove u naše južne krajeve; u nove su kolonije donosili i kulturu rogača gdje on jedino uspješno raste i plodi se – u neretljanski kraj, u Dubrovnik, na južne otoke – Korčulu, Vis, Hvar, Šoltu...
Nije poznato kojom li su čudnovatom tehnikom mjerenja Grci ustanovili da svaka koštica iz mahune rogača, ma kako stara bila, ma koliko deformirana bila, ma koliko u vodi stajala, u pijesku, na suncu, u blatu... uvijek teži 0,18 grama? Budući su rogačevu košticu zvali karub ili keration, zlatooko je tele brzo prigrabilo karat kao mjeru svih dragocijenih mu stvari, zlata ponajprije. Rogačevo se sjeme tako, pomoću lingvistike, preobratilo u onaj čudesni sjaj koji je uresio premnogu uznositu glavu dijademom, a ruku, vrat ili nožni članak ogrlicom. I poneki pupak...
Rogač je tvrdo drvo, posebne gustoće. Ideš li sijeći stari rogač motornom pilom, iskre frcaju kao kod željeza, a pila se često voli zaglaviti. Osobito još ako je rogač u svom stoljetnom rastu i debljanju progutao koji oveći kamen i sakrio ga u dubini svoga bića. Rogač se opire gorenju dugo, uporno i uspješno. Kad ipak i izgori, neće proći dugo a iz crnoga će mu ugljena korijena potjerati nježna mladica i brzo će se oblikovati u granu, bjelkasto pokrivenu slojem poput pepela, a obraslu kožnatim i mesnatim listovima.
Bilo bi, kažu znalci, bolje, pametnije i ljepše orogačiti obale i otoke. Ako ne drugo, vratio bi im se sjaj arkadijskih gajeva duboka hlada po kojemu su jednom davno tako bezbrižno i samouvjereno vodili ljubav zaboravljeni Pan i njegove nimfe.
Rogačevo drvo, svježe zarezano krvari najcrvenijom bojom među stablima. Rogač je kralj boje među stablima, kraljica bi mogla biti lijepa bajama. Oboje se, ranjeni, prikažu rumeno i stidno, blistajući crvenom ljepotom sve dok im boju ne oduzme neminovan proces oksidacije.
Da je tvrdoćom i bojom izazovno drvo i da traži jaku ruku koja će ga oblikovati jasno pokazuje i poneka, rijetka kiparska ruka. Pod tom rukom i tim prstima rogač postaje brod, mali brod ikona, zaštitnik od uroka. Taj se rogačev brod nosi u džepu kao hamajlija, a u vinu, kao i u moru, pliva nepotopiv.
Kao i svaki rog i plod je rogača simbol životne snage i prodornosti. Osobito simbolizira mušku snagu, pa čak u talijanskom argotu penis nosi ime corno (rog) (od lat. cornu), pri čemu se ne misli samo životodajnost već i na prilično otvorenu agresivnost! Njegova kočopernost i kopljolikost, uskličnik u njegovu plodu dovoljno o tome svjedoče. Malo je voćki sličnije oružju no što je rogač!
Plodu se hoće dugo vremena da sazri. U svibnju se mogu ugledati pune krošnje zelenih mahuna rogača koje zatim postupno bubre, protežu se mazno, u grozdovima, mijenjaju boju od zelene, preko žute u crvenkastu i ljubičastu te na koncu, u listopadu u tamnosmeđu. Za to vrijeme narastu i do dvadeset centimetara u dužinu, postanu mršaviji, ali su već i puno slađi. Možeš ga ubrati sa stabla i zagristi. Košticu nikad ne možeš pregristi, pa je stoga preskoči ili pljucni u kakvu lokvicu zemlje. Tko zna...
U sjemenkama rogača puno je bjelančevine i neke gumaste tvari koja, dokazali su farmaceuti, uzima li se 2 do 6 tjedana izvrsno utječe na smanjenje kolesterola, kilograma i obujma tijela. A i kalcij u plodu nije beznačajan...
Judini rogači
Postoji i tzv. rogač divlji. Za razliku od pitomog, raste kao grm. Na listovima se njegovim često pojavljuju izbočine slične rogaču, ali kao da su nedorasle, poput nedonoščadi. Te pak narasline nastaju od uboda insekata. Takve rogače - nerogače narod još zove judini rogači. Zovu ih i smrdljikom, judom, tršljom, terebintom ... Kažu da raste uz tirkizne tokove Vardara i Neretve. Bez brige, neotrovan je, ali se njime ne sladi! Bilo bi ga se ponekad kuhalo kao mlado proljetno „zelje“.
Vojska pod rogačom
Ovo se samo na Visu i Lastovu moglo dogoditi da u dubokom hladu rogača makar na tren zaspe po cijela desetina vojnika. Na njihovim vježbenim rutama preko bijelih žala mogle su se zadesiti i gole kupačice preko kojih bi, u punoj ratnoj spremi s veseljem preskakivali, ali ono što im se redovno događalo... to je bio rogač... kad bi ga se dočepali, nije bilo te zapovijedi koja ih tu, u hladu, ne bi oborila s nogu, na meko tlo pod rogačem, na pet minuta sna, prije sljedećeg bojevog manevra po suhozidima i sikama i škrtim otočkim delicijama.
Slastica
Budući da ga nutricionisti, liječnici, farmaceuti i prijatelji preporučuju kao izvrsnu zamjenu za čokoladu evo...
Dijanin kolač od rogača
Nikad nisam mislila da ću ja, kao valjda najveća živuća ljubiteljica čokolade na svijetu, ikada napisati i preko usana i jagodica prevaliti da postoji nešto puno finije, zamamnije i slađe, a i zdravije od te kraljice slasti. A ima – rogač mu je ime. A recept kojim se taj smeđi vražićak rožićak, a zapravo hrana dalmatinskih otočkih tovara pretvara u prvorazrednu deliciju je jednostavan i, što nije zanemarivo, nimalo težak za naše džepove.
Prvo se izmiješaju četiri žumanjka u koja se doda šalica šećera i vrećica mirisnog vanilin šećera te se sve to pjenasto umuti. U to se ulije šalica mlijeka i opet izmiješa. Zatim se uzme vrećica samljevenog rogača i onako se od oka zagrabe 3 šalice tog mirisnog praha te se to sve skupa miješa. Ubaciš i malo kakaoa u prahu ili čokolade (nalomi se na na komade ili isto u prahu), tek toliko da zadovoljiš vraga u sebi. Naravno, neizbježna je i šalica brašna u koji je primiješan prašak za pecivo te šalica ulja. Za sočnost će se pobrinuti četiri naribane jabuke s grožđicama koje si opio u rumu da ti bolje plešu po nepcu. Na kraju primiješaj snijeg od bjelanjaka i sve to izlij u kalup za tortu i stavi da se pati u pećnici pola sata. Kad je kolač već došao sebi i kad se dobrano ohladio, prelij ga, naravno, finom nježnom glazurom od čokolade (od rogača!) i voilŕ – neka ti je u slast!