petak, 21.04.2017.

NEŠTO

Ne znam, ponekad pomislim da su ljudi koji stalno sanjaju ružičasto, love leptiriće, gnušaju se trnja na ružama i krvi koja kaplje iz trnja, zapeli negdje, a nije život samo to, on traži potpunost, uranjanje u blato, poneku riječ podijeliti sa beskućnikom na ulici ili pijanom liku u kafiću, koji treba društvo za otvaranje duše..

Razdvajanje na crno i bijelo, sve je to krivi put, tko se želi zadržati i ostati na jednoj strani, promašio je putanju, nismo nekulturni ako ponekad kulturne pošaljemo u rodni kraj, naprotiv, onda tek postajemo kulturni, jer vlastitu dušu kultiviramo slobodom izričaja.




10:19 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 18.04.2017.

SATIRIČAR=LIRIČAR

Satiričar i liričar, naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji.

Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.

Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar.

Jedno je neodvojivo od drugog.

Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe, permanentno izvlači osjećaje na površinu, i nastoji takvo viđenje predočiti drugima.

Ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet.

Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..

Satira traži još više osjećaja, nego lirika..

Lirika je početak..Satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova.

Satira koristi neprestano osjećaje,ona je osjetljiva na drugu stranu istine, i na sve ono što sa istinom ratuje.

Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.

Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih, kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži, koji pojedincima žele ovladati.

Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.

Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu, nastojeći da budu objektivni, i ne ugode svijetu niti sebi.

Njihova osobna savjest, kao čuvar, vječito ih opominje kada trebaju govoriti a kada šutjeti.

Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo, da ne budu ni u čemu.

Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom.

Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet, ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma.

Pri tome,moraju računati na to da često svojim perom ne donose mir, jer, istina pogledana oči u oči, izaziva bol u nekim slučajevima.

Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.

Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu, čistu mrvu duše, koja se u svakom čovjeku krije.

Oni imaju moralnu obavezu da čuvaju integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti.

Zato su liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života, koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine..

I zato, treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj, i znati trenutak kada, što, i kako kome progovoriti.

Pošten satiričar je filantrop.

On voli ljude, i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive, koji mogu ostvariti.

Sve devijacije su satiričaru zanimacije. Ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih i bezbolno uništi, samim otkrivanjem i razotkrivanjem.



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106757



16:23 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 16.04.2017.

NEDJELJA



Sretna i blagoslovljena Uskršnja nedjeljica, ljepotica, zaklonjena krilima anđela odlazim u nove radne pobjede.

Puno toplih riječi i osmijeha trebam danas podijeliti, puno je duša oko mene, kojima je to važnije od ića i pića.

Veliki zagrljaj, nema me do sumraka.

Sretan Uskrs svima, posebno mojim najmilijima. Sutra ću ga provesti radno, a i danas sam radila.

Kad sam se vraćala sa posla, ljudi su išli sa blagoslova hrane kući, nekako, tek kad ti te stvari postanu nedostupne, vidiš zapravo, koliko ti nedostaju, ali kao što moj mužić reče, nije sve u materijalnom, preživjet ćemo mi to, bitnije je ono duhovno, iznutra, koje nam nitko ne može oduzeti i koje uvijek nosimo sa sobom i u sebi.

Uskrsnut će Gospodin iz tame i hladnoće, a zajedno sa njim i mi, ostavivši naše haljetke strahova i briga u grobu, oživjet ćemo sa novom nadom i novim koracima krenuti u plavo, sunčano jutro...


09:39 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 13.04.2017.

SVAKI DAN PONOVO USKRSAVAM



Koliko god me život pokušao naučiti da ograničim uskrsnuće na jedan njegov segment, i smjestim ga među zidove hrama, koji samo jedan dan u godini zamirišu kruhom i drugim delicijama, koliko god pokušavao da me smjesti u jedan datum, u jedan privid tumačenja, jednostranom slijepom ulicom me je doveo do kraja, iza kojeg se tek pravi početak nalazi...

Feniks u nama vječno umire i ponovo se rađa, iz vlastitog pepela, vlastitog ognja...Svaki puta kada suza poteče, postaje lijek.. Umiremo svjesno, kada od sebe otkidamo ono uz što smo se najviše vezali, da bi se ponovo rodili, oslobođeni jednog suvišnog dijela u nama, koji nam je uskraćivao širinu istinskog pogleda na svijet, u ljudsko srce..

Umiremo, kada se odreknemo osude, kada dopustimo da ljudi budu to što jesu, makar nam zasmetalo što u trenutku nisu kao mi. Tako liječimo sami sebe i svoje biće, tom čarobnom feniksovom suzom.

A tada oživljavamo..

Sveti broj tri...Tri puta smo ljubav zanijekali, tri puta se pijetao javio..Tri dana tame u vlastitom limbu spoznaje: LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Otac u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sin u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sveti Duh u tebi)

A mi dozivamo život izvan našeg života, Trojstvo izvan nas, da nam pokaže put..

I put postaje slijepa ulica..

Tradicije odišu simbolikom..I lijepe su.. Ali kriju mnogo više nego što mislimo i vidimo..

Kada se ne zadržavamo na formi, otkriva nam se smisao.

I rađa se istinska spoznaja uz dužnu dozu tolerancije i poštovanja.. ne mogu svi u isto vrijeme na jednak način sve dosegnuti..

Netrpeljivost umire, ljubav i razumijevanje uskrsava..

I suza ljekovita..


https://www.magicus.info/edit/ostalo/ostalo/svaki-dan-ponovo-uskrsavam


11:58 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 09.04.2017.

CVJETNICA U IRSKOJ

Nakon skoro dvije godine u Engleskoj, tek sad, u Irskoj, uspjela sam pronaći lijepu katoličku crkvu, gdje sam otišla na misu.

Nitko me nije tjerao i ne obazirem se na možebitne misli i sugestije nekih duša koje sve vezano uz religije trpaju u isti koš i govore, da je to zaluđivanje i odvlačenje od istine.

Istina je ta, da naša duša istovremeno paralelno živi više života i u svakom želi sakupiti što više blagoslova, kroz ljubav prema drugima.

Shvatila sam, da je ljubav najvažnija u svim tim postojanjima pa i tolerancija koja je danas sve manje prisutna.

U ovom trenutku živim život kroz prizmu Krista-Učitelja, u nekom drugom životu možda živim kao budist ili musliman i svuda slijedim tragove ljubavi i nenasilja.

Ako se osjećam spokojno kada sjednem u drvene klupe i udišem miris tamjana, jesam li zato ovca i zaluđena?

Ne, naprotiv, osjećam se sasvim dobro i sigurno, u nekom od života sam Kelt i vršim keltske obrede i opet tražim tragove dobrote i samilosti, svuda sam ja, u isto vrijeme i svuda slijedim glas Kreatora.

Crkva je inače predivna, velika, posvećena Svetom Patricku, zbor je malen, ali hrabar i opušten, u pozadini sam čula neki glas koji uporno kao da ometa vokale, da bi kasnije kad sam snimala zbor, vidjela da je to mladić sa 'downom' koji je svim srcem pjevao, iako se nije uklapao glasom, ali tko na to gleda?

Bitno je da je sretan, a on to jest bio, danas je Cvjetnica i osjećao se mir u zraku, uz palmine grančice i blagoslov.









15:26 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 07.04.2017.

JA U IRSKOJ



I tako, pozelenila ja od radosti, konačno dotakla irsko tlo, a putovanje je bilo nadasve naporno, nikad kraja, ali i lijepo na neki način.

Jučer u 11 ujutro krenuo autobus iz Engleske, došla na stanicu Birmingham i čekala 4 sata, do 10 navečer drugi autobus, iz podosta prtljage pa onda na trajekt-ferry koji je bio poput kruzera, ogroman, na 4 kata, nisam uopće osjećala da sam na valovima..

Mirno, lijepo, ljudi pozaspali, a i ja sa njima, jer smo se vozili 4 sata pa onda carina jedna, pa druga, a u Dublinu nas ostavili na nekoj stanici, a vozači štrajkaju, autobusi za Celbridge ne idu, bar ne oni blizu moga stajališta.

Konačno, nebo se smilovalo i naručili su taxi iz doma za mene, u svoju sobu sam svečano došla oko 3 sata danas popodne pa raspremila kofere, napravila par snimaka svoje sobe i pogled kad otvorim vrata..

Sve u svemu, ipak je predivno ovdje, vibre potpuno drugačije.
















slike su moje


20:38 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 04.04.2017.

KAKO SU LEPTIRI DOBILI KRILA (Bajka o Sedef-Leptiru i vilici Đurđici)



U davno, davno vrijeme,dok su duše još sjedile oko toplog ognjišta Ljubavi,u prelijepoj zemlji izvan prostora i vremena,slušale su one, zagrljene,beskrajne i duge priče o tome, gdje bi mogle odletjeti,gdje darovati tu toplinu beskraja Vječne Ljubavi, koja ih je stvorila...Svaka duša je imala svoj kutić svemira,i svaka je sanjala o svom novom budućem letu,jer, svuda je trebalo unijeti nježan i snažan osjećaj žive duše...Da, zaboravih, ta Zemlja,gdje duše živjehu,bila je zemlja leptira, a Njihov Kralj, Sedef-leptir, bio je Kralj Ljubavi i Kralj svih duša koje su postojale...Zemlja se prelijevala u kristalnim odsjajima duginih boja,a predivne livade, mirisale su mirisima najljepšeg cvijeća kojeg možemo zamisliti..

Netko bi rekao:"Pa kako onda poželjeti odletjeti od tamo,u beskrajne širine svemira, u nepoznate sfere,iz prekrasne dimenzije svjetla,u sferu sjena?"

Duše -leptiri,s najvećom čežnjom su baš to željele učiniti..Uletjeti u sjene bezdušja, i prekriti sobom sve zakutke tame...Ova divna zemlja Sedef-Kralja,služila im je kao predivno mjesto za odmor..I susret sa Onim koji će ih poljubiti prije novog puta,i zagrliti ih svojim Nježnim rukama...

No,ovaj puta,Kralj ih je sve okupio,i posjeo oko sebe..

"Milene moje,postoji u svemiru jedna predivna planeta,na kojoj za sada samo žive vile..One su čuvale prirodu, dok ja ne odlučim stvoriti prvo biće, kojem ćete vi,leptirice moje,udahnuti dušu...Savršeno biće,meni nalik,a sa vašom čežnjom za još savršenijom ljubavlju..Bića će se rađati,vi ćete u njima živjeti, sa sjećanjem na mene..a kad dođe vrijeme,svi ćemo se vinuti u konačni posljednji let,kad će sve duše svemira postati JEDNA jedina duša...Ali zapamtite,vi ZNATE letjeti,i tko god vas uvjeravao drugačije, ne slušajte ga..Imat ćete teško i pomalo čudno tijelo,ali..kad vas san ponese,uvijek ćete iz toga tijela moći dolaziti k meni...

I tako, leptirice odletješe na taj čudesni plavi planet, čuvajući u sebi sjećanja na zemlju iznad duge...No,kako je vrijeme prolazilo,tijela su sve više krala sjećanja,i duše leptirice su zaboravile tko su, odakle su, čak i..da znaju letjeti...Samo poneka je,po cijenu vlastite osamljenosti,željela sačuvati i ne zaboraviti predivne spoznaje koje je dobila od Sedef-Kralja...

A Sedef-Kralj je sve to posmatrao,i shvatio da svojim leptiricama treba pomoći..Ali kako,a da se ne miješa u njihovu vlastitu volju,koju im je poklonio kao najdragocjenije blago?

I pozove iz vilinskog svijeta malenu vilu-đurđicu...Činila mu se najmanja,i najneupadljivija,zapravo,nije na prvi pogled ni djelovala kao vila..Baš kao đurđic-cvjetić...Među zelenim lišćem, jedva da mu vidiš bijelu glavicu..

I reče tada Kralj Đurđici: "Malena,tebi vjerujem..Ti ćeš mi pomoći,da oslobodim svoje duše leptirice iz okova zaborava..Ja ću se roditi kao maleno dijete,i samo ti ćeš znati da sam to Ja..Ići ćeš od jednog čovjeka do drugog,i tražiti od njih da ti pokažu leptire svoje duše..Svakog leptira primi u svoje srce,i onda ih dovedi k Meni...Ništa više ne tražim..Samo da se sjete da Jan postojim..Tada će znati i da mogu letjeti..A kad polete..Ja ću biti slobodan..Ovako..bit ću u ovom tijelu,smrtnom,i sklonom boli, dok i zadnja leptirica ne poleti..."

I tako,Đurđica krenu na svoj put..Nadala se,da će vrlo brzo,njeno srce biti prepuno leptirica, koje će odletjeti svom Kralju,no...Tek nekoliko ljudi je pristalo da joj pokaže svoje duše-leptire..Neki su joj pred nosom zalupili vrata,neki joj se smijali,jer,sve su to bile bajke za malu djecu..Neki, prepuni sebe i svoje lažne božanstvenosti,čak su joj rekli da je zalutala, a neki je čak proglasili služavkom tamne čarobni ce (koja je zapravo bila velika Majka,ljubav Kralja Sedef-Leptira)..Poslao ju je na zemlju,da čuva sav vilinski svijet,i drži ga u svome krilu,dok konačni let slobode ne dotakne prostranstva neba...

Vila Đurđica je bila vrlo tužna..Sjela je kraj maloga djeteta Sedef-Kralja,pružila mu te nježne leptiriće,jer, Kralj je, kao i ona plakao..Bio je gladan ljubavi,koju je tako radosno razdijelio, no, nitko ga se nije sjetio i vratio mu bar mrvu te ljubavi...

No,kad su leptirići počeli letjeti,dječačić je širom otvorio oči...Jer...u tuzi je i on zaboravio tko je...Bezdušje svijeta nagruzlo je zaboravom i njegovo malo tijelo..

Kad je otvorio oči,počeo se smijati, i gugutati, tako slatko i dugo,da je Njegov smijeh sve leptire iz bića u kojima su bili zarobljeni,potjerao van..

Smijala se i Đurđica...Suze radosnice su joj kvasile obraze,i dok se nebo pripremalo da dočeka rojeve duša,Kralj se ponovo pretvorio u Sedef-Leptira...Zagrlio je Veliku majku,i svom preostalom svijetu,koji nije znao letjeti,poklonio krila...

Bilo je veličanstveno gledati taj let...I osjećati miris najljepšeg cvijeća na livadama, koje duše više nikad neće napuštati...


https://www.magicus.info/edit/ostalo/price/kako-su-leptiri-dobili-krila-bajka-o-sedef-leptiru-i-vilici-djurdjici


18:20 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 28.03.2017.

ŽIVOT I SMRT

Život kao metafora, smrt kao parabola života, sve je to jedno, razdvaja ih strah i nerazumijevanje, neupućenost i nevjera.

Ljepota punine života je upravo u prihvaćanju punine smrti, ali ne kao završetka jedne epohe, nego produžetka do onoga trenutka, kada mi sami odlučimo da ćemo prestati putovati, putovanja oplemenjuju, uče, usavršavaju, oslobađaju.

Ponavljam rečenicu ispod slike koju stavljam:

"Životu treba devet mjeseci, da se formira, a samo 15 minuta, da se uništi."

Možda i manje, ali riječ je samo o jednom aspektu života, ovog sadašnjeg, fizičkog, poput slojeva luka kako je metaverzum sazdan, tako je ovaj naš trenutni život sazdan od slojeva pređašnjih života i umjesto, da ih se oslobađamo, gulimo ih sa sebe, jedan po jedan, mi stvaramo nove slojeve, nanoseći ponekad emocionalnu bol drugima a tako i sebi, a u svemu je opet poanta - nepoznavanje SMRTI i onoga poslije.

Većina ljudi vjeruje, da poslije svega ničeg nema pa zašto bi se borili za druge i sebe?

Sve je to zakuhan recept onih koji žele da ostane tako i svijet i dalje srlja u ambis, bez predznanja o istini.

Prihvaćanje smrti je prihvaćanje života u potpunosti, drugačije ne ide.





11:46 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 11.03.2017.

MOJE HODOČAŠĆE SVETOM MIHAELU






Ovdje, u Engleskoj, još uvijek se dotiču prastare energije i krćanske sfere.

U jednom svetom trenutku, shvatiš da je to sve zapravo SVE-JEDNO, jer iz istog izvora je poteklo, u isti Jedan i jedini ocean se vraća, rekoše da je kod Maraziona, maloga mjesta blizu Penzancea, maleni otok, na kojemu je brdo gdje se pomorcima ukazao anđeo Mihael i spasio ih, ali nije samo to..na tom mjestu je sjecište svih najjačih energetskih linija i posebna snaga i vibracije se osjete čim se ugleda taj čarobni Atlantik i staza, koju su hodočasnici monasi, davno davno napravili.




Prvo je na tom mjestu bio samostan, poslije su sagradili dvorac, u kojem 20 godina žive Tudori, nasljednici loze. Navodno da su na tom otoku živjeli divovi, koji su odlazili kad je oseka do gradića i krali djecu i životinje za jelo pa se pojavio junak, Jack, koji ih je poplašio trubom kad su spavali i potjerao u jamu, gdje su umrli.

Merlin je tu u spiljama radio svoje čarolije, kralj Arthuri dvorcu zasjedao sa svojim vitezovima, a na najvišoj točci dvorca na samom vrhu unutar terase, u zidu kamen, koji ispunjava želje ako ga dotakneš.

Crkva u okviru dvorca me ostavila bez dah, ne samo zbog svetosti, nego i zbog najjačeg centra energije kojeg sam osjetila..neopisivo snažno.

Gotika i onaj prastari drevni osjećaj pripadnosti..Mihael pobjeđuje zlo, čuva nas svojim plamenim mačem, mirijade anđelasu iza njega i što mi može učiniti čovjek?

Uspjela sam pješice doći stazom do otoka, jer je bila na sreću oseka, ali već kad smo se vraćali, morao nas je čamac-amfibija voziti natrag, plima je brza i snažna, a Atlantik neopisivo divan, oblačno je bilo cijelo vrijeme, no on je ostao tirkizno plav, čudesno i moj strah od visine, posebno kad bih se penjala uz zidine, nestao je danas.

Pogled je pucao od ljepote, morala sam to uslikati, preporođena i "otuširana" praiskonskim energijama, vratila sam se u svoj stančić.

Zanimljivo je zadnje mjesto prije silaska, u Penzance, zove se SAINT EARTH, netko je osjetio tu svetost iz dubina i nije uzalud dao to ime.























11:43 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 09.12.2016.

KRONOS EX MACHINA






Nisam kod kuće..I jesam.. Gomila papira na stolu, moje analize i razmišljanja, asteroidi, astroutjecaji, crne rupe, kvazari, sve djeluje na nas.. Ma, nisam kod kuće..Preko mora i planina sam, daleko, dok moji bez mene žive svoje živote, moja djeca proživljavaju ljubav i zaljubljenost, a ja im samo virtualno on line dajem savjet.. Godine su tu.. Koji me vrag tjerao u 50 i nekojim da se zaputim na rad u Englesku? Nije vrag, definitivno nije,iako ga ima tek na vrhu jezika, da se ne zaboravi okus papra kad mislimo da je sve mild, blago,lijepo i prekokrasno.. Muka mi je kad gledam komentare nadobudnih domoljuba koji kažu, koji te k.. tjerao da odeš, vrati se doma.. Očito nisu osjetili kakav je osjećaj,kad radiš danonoćno, za neku crkavicu,koja nije dovoljna ni za četvrt mjeseca, a djeca prebiru po hladnjaku, traže ima li što konkretno.. A druga moja polovica,moj suprug, muku muči kako da sve poplaća, jer stižu ovrhe..
Koji me vrag tjerao? Ma puštam vraga sad na miru, nema on ništa s tim, zapravo..Moja želja da koliko toliko osiguram za svoju obitelj minimum normalnog života, pa iako to ne mogu ostvariti u svojoj državi, opet se mislim vratiti.. Pokradeni ljudi, obezvrijeđeni, ponižavani na radnim mjestima, pravda je spora i nedostižna, a opet…. Svatko tko je okušao razdvojenost i bio izvan svih tokova izraza „domaće“, zna na što mislim..
Trenutno u Engleskoj, uskoro u Irsku..U bajnoj Kraljevini ostaješ građanin drugoga reda..Plaćen si za svoj posao, minimalcem,radiš od jutra do sutra, a taj minimalac kod nas dobivaju saborski zastupnici. Uz sve beneficije.. Zašto nisam u saboru?
Nisam za dugo sjedenje i laprdanje u prazno..Osim Pernara kojemu svi trebaju skidati kapu..Čovjek se prihvatio svoga posla svojski i zavrnuo rukave..Hoda po javnim kuhinjama, dobiva pljuske od ljudi koji ne vole da ih se uhvati u trenucima očaja..
To je prava slika, lijepa naša,koja se podala velikima, uz nadu da će proći bolje i stati na svoje noge..
Podala i predala.. A ja se opet želim vratiti.. Kada koliko toliko budem sigurna da je moja obitelj krenula sigurnim korakom iz živog blata u kojem je zapela..
Majka sam..Nikad se naša obitelj nije razdvajala. Četvero predivne odrasle djece studira, dvoje je uspjelo uz studij naći i neki poslić.. Borci su,poput mene.. I to mi daje snagu da sve izdržim.Jer znam da je ipak sve privremeno.
Čeka me moja terasa na kojoj volim popiti svoju kavu čak i u maglena jesenja jutra..Čeka me moje dvorište, i moja kruška,čiji cvat u proljeće uvijek dotakne moju dušu..
Čekaju me božićne pjesme,i polnoćka, onaj tako topli osjećaj,da nekom i negdje pripadaš,čega ovdje, na žalost nema..
Samoća boli više nego što sam mislila da će boljeti. Ali ne kukam.. Na stolu tabele, rasuti papiri, moje analize, asteroidi.. Sobu i kuhinju imam u okviru garaže, ali se ne žalim,jer mi je toplo,i živim u okviru staračkog doma gdje radim. Ne moram putovati.
A bilo je i toga ovdje,u ovih godinu dana, u prvom staračkom domu gdje sam radila,kad sam tek došla..Ponudili mi sobu u okviru kuće, a posao daleko..Kupila polovni bicikl i po kiši i vjetru, vozi svako jutro ili večer..
Prva plaća koju sam dobila,kad sam došla,samo za tjedan dana.. A gazda čeka depozit..Odrađujem aktivnosti u još jednom domu, no novac ne dobivam odmah.. Božić je bio došao, ja moram van..Traži, trči..Ah….
Ovdje u domu je toplo..Ali i hladno u isto vrijeme..Jer nitko te ne poziva na kavu, niti silazi dolje kod tebe,da te pita bar kako si?
A ja bih odgovorila da me pitaju kako sam,JEBENO dobro..Fuckin good.. Nisam tip od psovke, ali ne postoji izraz u našem jeziku koji bi dočarao svu tu gorčinu i sjetu u jednoj jedinoj riječi..
Stavljam cd sa božićnim pjesmama, i pijuckam kavu..
Pozdravljam se na fejsu sa mojom djecom i suprugu šaljem puse..
Kako se osjećam pred Božićem koji dolazi? Fuckin good!!


16:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 18.11.2016.

Svijet  kao papazjanija sabranih trenutaka





Nisam političar, ne volim politiku, a opet, mimo volje sam u nekom čudnom vrtlogu, u loncu u kojem se kuha sve i svašta, pa šta ispadne. Jedan  koji  obećava je  đavo, drugi anđeo, pa onda zapravo  oboje su na jednoj karti u špilu, koja govori sama za sebe,  kako je okrenemo.. Svi  nešto mrljaju, brljaju,obećavaju, ali tek dok ne budu na tronu, poslije, kud koji, mili moji.. A narod kusa..Proba tu papazjaniju, (kažu, papazjanija je prvotno bila svećenićko  jelo, bogato i raskošno), ali neće dobiti obrok, dok ne odabere koji je kuhar najbolji..

Poslije  narod ostane gladan.. I žedan.. Svašta nešto se utrpa kao začin, najviše lažnih mirisa i okusa..
Laži i urote.. Laži su normalne u ovom svijetu, urote nisu, jer ljudi su pripremljeni da  kusaju ono što im se servira, a to urote ne mogu biti, jer nisu stvarne..Laži su stvarne..Gipke, savitljive, slatke, čak preporučene kao zdrava hrana. Urote  otkrivaju ono što nije ponekad prijatno želucu.. Pa ih  smještaju i nezdrave namirnice.. Ne daj bože povjerovati u istinu..

Nasilje, perverzije, nedostatak suptilnosti u vremešnim nasmješenim putnicima kroz život, svi nešto kukaju, jadaju, žale se, a imaju više nego što pola svijeta  nikad neće imati..

Blagoslov skromnosti i poniznosti, za neke je puka besmislica. Nije to u trendu.. U trendu je  samo imati, bez onoga nemati.. Pa se ubija čovjek od posla, postaje rob svoje vlastite pohlepe, da bude na vrhu vrhova, dok ne shvati da na kraju nema  staze za natrag, a više ne može.. Pa jednom rukom grabi oblake, koji su zapravo hologram njegovih neispunjenih ambicija, a drugom rukom pokušava održati ravnotežu, jer je na rubu bezdana..

Svijet  se drži u strahu, umjesto u ljubavi..Strah je jači.. Drži na uzici one slabe i nejake,one lijene,koji su izgubili svoju prvotnu hrabrost, jer im je obrisana memorija, sjećanje na to, da su ratnici svjetla, oduvijek bili,i trebali bi to i ostati..

Milijuni djece  rade za profite  moćnika, drugi se odijevaju sa markom, ne znajući koliko tuge, bola i patnje je trebalo da dijete napravi  jedan par obuće ili sašije jednu košulju,koju nikad neće obući, jer jedva da zaradi za zdjelicu riže dnevno..

Glamour, mainstream, svi su hipnotizirani, na modnoj pisti, ili pred ekranima televizora, čak i dok čitaju štampu.. Slijepi kraj otvorenih očiju, ne vide da je sve jedno te isto: besmisao i praznina između nametnutog smisla i punine..
Samo neki se odvaže, pa razbiju te staklene kupole obilja,  i udahnu zrak čiste i nepatvorene prirode, makar samo na trenutak..

Bit će rata, neće biti rata, mržnja je jača od samilosti i opraštanja, svi se vrte u krug,  uporno ubacujući  žetone za taj karusel  koji  u zabavnom parku privlači stalno nove  pojedince..
Umjesto da se sastavljamo,mi se rastavljamo, dok nam drugi kroje povijest, geografiju, sve predmete koje moramo naučiti napamet, a zapravo, ništa od toga nije  kao što zapravo jest.
I um  uporno vozi svojih tisuću misli, kao automobile po cesti,koji nemaju više vozača..Dok  ne dođe do krša i loma..

Lančani sudar svega natovarenog, bespotrebnog, misli su skrhane u  iznenadnoj magli nevjerice..  Ali mi smo živi.. Naša duša,izvlači se ispod svih tih olupina, otresa prašinu sa sebe, i  nastavlja dalje koračati, kroz maglu, ali sigurna u svoj put..

Pješice, polako, lagana, bez  tereta, samo sa svjesnošću  i vjerom kao popudbinom, vjerom  u ono nešto  novo i čisto, koje će se uskoro pojaviti, kao tračak sunca iza oblaka..
Sve što mislimo da jest, zapravo uopće nije..
I sve što nam se čini da nije, zapravo Jest..

Ovo čak nije ni filozofija. Ovo je svojevoljno odricanje od svega što mislimo da znamo, i  prihvaćanje spoznaje da trebamo ići ispočetka..Ali ne sve i ne ponovo.. Trebamo se samo prisjetiti.. Nešto besmrtno u nama će nas polako vraćati iz amnezije..  Sve  će se posložiti na svoje mjesto, ako se odreknemo  svoje udobnosti, svoje tvrdoglavosti, svojih fanatizama, svoje sirovosti,i svih svojih izama..
Sve će se posložiti, ako se spustimo sa trona  egocentričnosti i počnemo svakoga gledati sa najvećom nježnošću i ljubavlju  u srcu..

Baš svakoga:  beskućnika na ulici,  crnog, bijelog, crvenog, žutog, one koji potežu  oružje, jednako kao i one koji ga se gnušaju..  lažne gurue, učitelje koji se uzdižu do nebesa,  a jedni i drugi su daleko od pravoga puta..

Možemo li voljeti one koji čine zlo,jednako kao one koji su bezazleni poput janjeta?  Ako smo zaista ostavili olupine našeg starog uma, negde daleko iza nas, ništa nam neće biti nemoguće.. Nećemo voljeti,samo ćemo drugačije gledati na to sve..

I postati tihi, poput osamljenog pustinjaka, koji  usred pustinje  susreće zmiju.. Neće je napadati.. Neće je mrziti, i neće  se bojati.. Jednostavno,  pustit će je da nastavi svojim putem, bila ona otrovna ili ne.. 
Tako i sa novim početkom istinskog života:ne postoji razdvojenost, ma koliko nas učili suprotno.. Ma koliko različitost uvjeravala da  je nužna, zapravo je suvišna.. Jer svi smo pod kapom nebeskom,jednako važni  Kreatoru, od jedne jedine vlati trave, do čovjeka, kao vrhunca stvaranja.. No, vrhunac kao vrhunac, samo je u našim glavama..

Kad bi samo jednom osjetili (kao što sam ja samo jednom u životu osjetila) koliko je divan i dubok osjećaj biti jedno u svemu i sa svime,osjetiti tu ljubav,koja te jednako voli kao travku ili list, iako je naizgled travka i list bez  ljudskih osjećaja, kad bi samo jednom osjetili taj osjećaj, da ne postoji u Ljubavi  pojam veliko,manje,najmanje, ne postoji  ti,ja i netko drugi…I nema ljubomore, zavisti,jer je kamen i cvijet jednako voljen, kao i ti, za taj jedan jedini trenutak, vrijedi prijeći milijune koraka, i proživjeti isto toliko života..
 
I kad dođemo do zadnje stanice, sići ćemo  umorni,ali i savršeno spokojni i slobodni.. Jer  smisao besmisla  je konačno završena lekcija, koju nikad više nećemo ponavljati..

 


--
 


08:55 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 11.11.2016.

JESMO LI PREVARENI?



Jutros rano ustadoh, tek da spakujem stvari, jer se vraćam opet malo u Looe.

Ustanem, napravim kavicu prije, nego odem na laptop i pogledam ima li što novo..usput budi rečeno, čitam zanimljivu knjigu "razgovori sa Nostradamusom" u kojoj se svaka ama baš svaka katrena detaljno objašnjava.

Čitam to po tko zna koji puta, jer knjiga je napisana 1998., a točno govori o sadašnjim događajima, Americi, Rusiji, dolasku Antikrista koji će uvesti svoj novi poredak...pa si razmišljam, baba Vanga je rekla da je taj "Antikrist" riđokos, samo analiziram pa pomislim:

"A što, ako su ljudi opet prevareni pa je i Trump zapravo potomak hazarske zločeste kraljevske obitelji? Hazari su lažni židovi, đavolje pleme poganskih svećenika, koji su davno davno ukrali neke tajne spise i pokušavaju magijom upravljati svijetom? Pa uostalom, Trump je riđokos..."

I tako, otvorim Jutarnji, kad ono..puf! kako se zaštititi od nuklearne eksplozije..no krasno, to za dobro jutro, al' opet pomislim, sve je to propaganda, ljudi, ne nasjedajte!, ali mi se nešto vrti opet po glavi..

Prvo što je Trump napravio nakon izbora, otišao u Izrael.. Zašto? Cionistima?

No, zaboravim na to i pronađem danas članak, da su Hillary i Trump iz iste kraljevske engleske loze i da je to zapravo sve namještena igra, da bi svijet popušio privid zločeste Hillary i dobrog Trumpa.

Hazari jedni hazari drugi.. Definitivno, novi poredak slijedi..

Koga zanima sve o tome, može pogledati ovdje:

a o hazarima ovdje:


http://www.dnevno.hr/planet-x/hazari-lazni-zidovi-najveci-su-neprijatelj-covjeka-i-krista-970303#axzz4Pg33LivE


http://www.dnevno.hr/planet-x/jesu-vas-prevarili-donald-trump-hillary-clinton-su-krvni-rodaci-971509#axzz4Pg33LivE


12:31 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 10.11.2016.

BEZ NASLOVA



Kada se sve želje rasprše i ostane tek po koje sjećanje na istinsku toplinu srca, tek tada ostaje zagrljaj kao jedini most ka neraskidivosti između dvije duše, koje se prepoznaju u trenutku svih trenutaka i ne rastaju se nikada više... ni smrt ni zaborav taj trenutak ne može nadjačati...


09:26 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 08.11.2016.

JESEN STIŽE



Jesen stize, dunjo moja, Lostwhitiel u svoj svojoj ljepoti boja.

Rijeka Fowey mirno teče, odnoseći žuto lišće sa grana




U antikvarijatu prodaju oštećeni kip Isusa, jedne ruke nema, na drugu su mu stavili neki prastari prljavi grudnjak, a na glavu isto tako prastaru kacigu.



Tuga me neka obuzela, na njemu cijena i natpis: "395 funti, Isus može biti vaš.."..

Sa kojeg oltara je skinut ovaj kip koji više ni jednom svojom rukom ne može dotaknuti svoje srce, jer jednu su mu polomili, a u drugu stavili simbole prolaznosti.

Gdje da ga pronađemo u ovom trendu nazovi toleriranja svih religija, a zapravo i dalje se svi drže svojih malih i velikih bogova kao jedinih i pravovažećih?

Oslobodila sam Isusa od svih hijerarhija i obreda, svojatanja i guranja u prve klupe, gledam samo njegove poruke ljubavi koje su univerzalne za sve ljude i dalje od toga ne idem.

Ljubiti neprijatelje kao samog sebe, volimo li mi zapravo dovoljno sebe, kad na toj prvoj stepenici zapinjemo i stalno ratujemo?

''Jesen stiže, dunjo moja, ne miriše više cvijeće.''







10:30 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 31.10.2016.

NOĆ UOČI SVIH SVETIH



Radosno će negdje djeca pod maskama igrati svoje nevine igre u koje su ih odrasli uputili, smijati se svjetlu u noći kojom vještice plešu svoj ples, ozbiljno-smiješnih koraka, dok će u isto vrijeme duše u svijećama izgarati, željne bar još jednog trenutka zagrljaja, bar malo poljupca kojeg nisu stigle pokloniti, samo mrvu riječi koje su negdje ostale nedorečene, a tek trenutak je nedostajao da se izreknu.

Dva svijeta stopit će se u jedan, tišina, blažena kao san i mi, koji ćemo u njoj sa voljenima prebivati, jer znamo da će biti prisutni, mirisi krizantema, mramor i zemlja, grobnice raskošne i mali grobovi gdje anđeli uvijek sjede i brinu o onima koji su zaboravljeni, a zapravo, takvih nema, jer svi oni su sveti, u beskrajnoj svjetlosti prebivaju, a opet, vođeni dozivanjem dolje negdje spuštaju se i sjede sa nama na klupi ispod grma ruže koju mraz lagano dotiče.

Ljubav će dozivati ljubljene i sve će trajati za nas tako kratko, a za naše voljene beskonačno, jer, koliko ih često dozivamo, toliko oni žive u nama, nisu ispod mramora, nisu pod zemljom, mi ih nosimo u srcu i tako ih oživotvorujemo.

Jesam li dobro rekla?

Da, mi smo tvorci njihovog trajanja, jer ih ne zaboravljamo.


07:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 30.10.2016.

Hodamo mi polako...




Hodamo mi polako..Pustinjom predrasuda i nametnutih umnih i srčanih sklopova, pokušavajući držati se svog puta,koji pustinjom postade.. Jer,sve manje je oaza u kojimamožemo odmoriti svoje umorno tijelo i okrijepiti svoju dušu..
Koliko koraka je iza nas, više ne brojimo, jer, brojanje nema smisla. Smisao naših koraka je samo snažna želja, da ne zastanemo, jer ciljje možda daleko.
A na leđima breme svega proživljenog, postaje pomalo teško..
Hodamo mi polako, iako se čini da žurimo, gotovo da trčimo.. Tako nas možda drugi vide, jer, zapravo oni žure i jure, dok mi držimo naš lagani ritam..
Koliko bjesomučja iznenada oko nas, koliko besmislene ekspanzije iskrivljene poante ljubavi, koliko grizodušja, violentnih ljudi, očajnih u svojoj namjeri da postanu mekši, ali zaposjednut duh si ne može pomoći, gubi se u svom vlastitom labirintu, tražeći neki izlaz, tračak sunca, no, mrak je sve dublji i tamniji..
A mi,sve to vidimo, gledamo, žalimo,suosjećamo, no, na žalost, ništane možemo učiniti,jer nam je darovana slobodna volja, koja je u ovom vremenu postala prokletstvo, a ne blagoslov, kako je prvotno bog zamislio..
O, moj ljudski rode,moji ranjeni, izgubljeni ljudi,koji niste zaslužili vaše nihiliranje na kraju puta.. Ja znam,kako je teško koračati bez vjere u sebe, bez vjere u neki bolji vid življenja, bez nade u neko toplije i nježnije vrijeme..
O,moji dragi ljudi,kojima je led okovao srca, i zaustavio kolanje vaše tople krvi u venama.. Znam kako je to, znam kako je teško biti bez vatre, u gudurama snježnim,gdje urlik zvijeri, gladnih vašeg mesa, ulijeva strah dok udovi polako odumiru..
Zveckaju neki čudni praporci, zvecka nakalemljeno zlo, oružjem van pameti, a vi više ništa ne prepoznajete, jer su vas tako čudesno preuredili, tako čudesno obrisali vašu želju da budete drugačiji..
Od početka su vam ukidali doze ljubavi, one iskonske,čiste, bezuvjetne, koja počinje od majčinog krila. Surogatne majke, rađanje bez želje da vas zadrže, pa poslije, uništavanje dječjih snova, malo po malo..
O,moji divni ljudi, znam kako je to teško..
Jer, sve su to putevi kojima sam jednim dijelom prolazila, tek da vas mogu shvatiti i voljeti potpuno,iako ste za druge tek monstruozne kreature koje ne znaju više svoj put ka sebi..
Darovana mi je bol, darovana izgubljenost, darovano tapkanje u mraku, susreti sa najdubljim sjenama podsvjesti, da bih mogla koračati ka nečemu što nazivaju nad-svijest..
Ali ništa bez želje da se pronađeni put podijeli sa drugima..
Sve je ovo samo san, ljubljeni moji..
A ja koračam polako..
Uz Majku koja nosi nerođeno čedo, na svom teškom hodočašću u Betlehem.. Kad bi samo shvatili simboliku te ljepote ljubavne, toga čina,kojise stalno ponavlja, a sve manje je duša koje istinski žele ući u tu sferu postojanja..
Sve je samo san, a ipak, sve je tako stvarno..
Kad se probudimo u naručju Svevišnjeg, hoćemo li mu moći predati bar jednu dušu, koja je pronašla svoj put, hodajući dio puta uz nas?
Nismomi spasitelji, mi smo pokazatelji.
A, da li to možemo biti, ili smo se zaustavili, pa pokleknuli pred bremenom na leđima?
Imamo mi snage,imamo još.. A oaze su zapravo na svakom koraku, jer Ljubav koju dobivamo kroz Kreatora, Izvor je,koji nikad presušiti neće..
Samo to zaboravljamo..



15:42 | Komentari (1) | Print | ^ |

BEZ NASLOVA


15:20 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.10.2016.

to je samo novac, draga (angel's whisper)



Čuda za vrijeme mog boravka u Engleskoj kraljevini nikad dosta..

A bogme ne nedostaje ni onih teških situacija, u kojima, ma koliko bio pripremljen za iznenađenja, budeš zatečen, i jednostavno, ne znaš što u datom momentu učiniti. Ovdje život ima svoj tempo, pa tako i posao.. Ako želiš sve napraviti kako treba i na vrijeme, nema stajanja, ni predaha. A to nije dobro.. Čovjek je stvoren od krvi i mesa, ali i nečega, što nazivamo dušom.. A uslijed stresa i žurbe, prvo ona daje signale tijelu, a tek onda tijelo reagira.

Tako se i meni igrom slučaja desilo. Godina je prošla otkako radim ovdje, nikad problema sa prehladom ili bilo kakvom bolešću. Ako me i načne nešto, pojačam doze limuna, čaja, meda, i sve nekako prođe. Dok je čovjek zadovoljan iznutra, i bolest bježi.

I sve je išlo svojim lijepim tokom, dok me nisu počeli seljakati iz jednog doma u drugi.. Pa iz noćne na vlak, u noćnu u drugom domu..

Kažem ja sebi, pregrmit ću sve, neće grom u ljubičice..

Ali ovaj puta je puknuo, baš u ljubičice.. Samo sam osjetila oštar bol u predjelu prsne kosti,i niti lijevo, niti desno. Disanje u redu, ali pokreti-ne..

Izbjegavala sam ovu godinu dana i doktore i bolnicu, no, ovaj puta sam se zaputila doktoru.. Da bude siguran u to da nije infarkt ili nešto drugo (jer kardiogram je pokazao uredan rad srca), reče mi da ću samo na kratko u bolnicu,da naprave pretrage, rtg, i mogu kući..

Prvo sam pomislila, što ću, ako se plaća? Kao prvo, još nisam uspjela dobiti Nin-insurance number, (njega hrvati ovdje vrlo teško ili nikako ne dobivaju, zbog kratkog boravka u EU), pa nisam imala ni zdravstveno..

No dobro, zdravlje je bitnije,to mi je ipak bilo važnije, pa što bude.. Kontaktirat ću sa agencijom koja me zaposlila pa ću vidjeti..

I tako, u žurbi, čekajući bolnički taxi (jer su sva sanitetska vozila bila zauzeta), na brzinu spakujem sve najnužnije u torbu, i već u tom momentu taxi je stigao.

Žena je pričljiva, otvorena, kao i ja.. Iako me boli u prsima, pričam, pa zastanem.. Zanimao me njen stav o brexitu, strancima..

Kaže, sve je u redu, dok stranci rade ovdje, pa se vrate kući. Ali oni koji ne žele kući, koji žele živjeti u Engleskoj, e..ti su opasnost,uništiće zadnji trag engleske kulture i običaja..

Šutim..tu ne želim izazvati polemiku, jer sam pomislila, koliko su englezi prigrabili-ukrali zemlje od drugih, napravili kolonije, neke su još pod njihovom zastavom, a ljuti su što ti ljudi žive sad kod njih..I što je najbolje, englezi su uvjereni da rade sve kako treba, i da su svi ratovi za kolonije zapravo, obrambeni ratovi, u ime časti i ponosa engleske krune..

Na žalost, svuda je tako, teško da se neki rat vodi samo u obrambene svrhe. Možda naš, domovinski?

No, da se vratim na temu.. Dođem u bolnicu, ugodno iznenađena, tehnologija je bar sto godina iza naše (na žalost, ne pretjerujem), a o ljubaznosti liječnikai osoblja da ne govorim..

Hrana, skromno, ali vrlo, vrlo ukusno. Za ručak, meni-karta sa 5 vrsta jela i desertom.. Po želji..

I tako..obave sve što treba, srce kao kuća, krv ok..A bol..kažu, kostohondritis, upala onog dijela prsne kosti koji spaja rebra, ali ništa zabrinjavajuće, samo je bolno dok ne prođe..

Prespavala sam jednu noć,ujutro još rtg, ručala, i čekala otpusno pismo. Na žalost,rekoše da natrag moram sama, jer voze samo one koji ne mogu hodati.. Bolnica je bila U Plymouthu, a ja sam trebala vratiti se u Looe.. Kojih 70km dalje, autobusom..

Nije mi se to svidjelo, prvo, Plymouth je ogroman lučki grad,u kojem nikad nisam bila, drugo, bila sam slaba na nogama, kao da sam gripu preležala, ali što je tu je, na sreću, imam kreditnu karticu, pa za plaćanje nema problema.

Raspitam se gdje je autobusno stajalište za centar grada, ljubazno me uputiše. Dođem dahtajući unutra, otvorim novčanik, da izvadim karticu, a kartice nema.. Moj bože, uvijekama baš uvijek je nosim u novčaniku, vjerovatno mije ostala kod kuće u džepu od jakne, jer kao za inat, nije mi se tada nosio cijeli novčanik dok sam išla u trgovinu..

I što sad? Zaista sam bila uplašena i zabrinuta, kako ću natrag..Usred velikog grada,sumrak se spušta,umorna i još slaba od svega.. Vozač me pogleda ispod oka,valjda je vidio u kakvom sam stanju, i ljubazno mi kaže da sjednem iza..

Sjetih se da mi šefica živi u Plymouthu, vjerovatno je već kod kuće, dograbim telefon da je nazovem,kad mijavi da je istekla kartica. Još sinoć u bolnici sam slala poruke.. E, tu sam počela istinski plakati..

Nasuprot mene, sjedi žena, skromna, srednjih godina. Upita me blago, šta mi je, smiruje me… Ja joj objasnim..

Ona bez ijedne riječi izvadi 10 funti (..kako je znala skoro točno koliko je karta do Looea), pruži mi i reče:“To je samo novac, dušo, ne plači, bit će sve dobro“..

Ja je pogledam, pa ne mogu vjerovati. Pitam je za telefonski broj i ime, kažem da ću joj poslati čim dođem natrag.. Ne želi mi reći.. Samo je blago slegnula ramenima kad sam joj zahvalila.. Tada je otišla do vozača i pitala sa kojeg autobusnog stajališta u centru i kada polazi autobus za Looe.. Izašla je samnom, nosila mi torbu, i rekla, ako slučajno autobus ode, ima kod kuće auto, osobno će me odvesti u Looe..

„Vi ste anđeo“, rekoh joj.. Kao da uopće nije to čula, žurile smo do autobusa koji je već stajao i trebao krenuti.

Zagrlili smo se,izljubili,i svaka je krenula svojim putem..

Podsjetila me na onog anđela koji mi je spasio život kad sam se utapala kao mala, a nikad mu nisam saznala ime..

Da, sve je to samo novac, anđeo mi je šapnuo, radi njega, nikad ne vrijedi suzu pustiti..



13:42 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 27.09.2016.

Miracles – čuda na putešestviji od kuće do Engleske ..(I apsolutely believe in angels)…

Godinu dana već živim i radim u Engleskoj kraljevini.. Svega sam se nagledala, svašta prošla i o tome namjeravam pisati roman.. Svima zaiskre oči kad im se predoči med i mlijeko koje nas čeka vani, ali sve to treba dočekati.

Proživjeti trenutke, koji su daleko od meda i mlijeka, uranjati u samoću i hladnoću, u tišini se okretati sam sebi i shvatiti da trebaš ponekad pomoć odozgora..

Ovo nije priča za skeptike ili one koji misle da su boga uhvatili za bradu i držeći se tako za tu bradu, na kraju shvate da je to samo privid.. Bog je drugačiji...sveobuhvatan, širok, golobrad, nježan, dijete i starac, ljubav bezgranična, bezimena, onaj koji kola kroz vene naše duše, a mi to ponekad ne zapažamo..

Nije ovo priča ni o uvjeravanju u njegovo postojanje, ovo je sasvim obična, stvarna priča o mom povratku od doma, do drugog doma, povratku u starački dom gdje radim, u pitoresknom gradiću Looeu, na obali, o ponovnom razdvajanju od svoje obitelji, do povratka u drugu obitelj.

Sve je tako bilo, kako ću ispričati..

Bez uvijanja..

…Pakiram svoje kofere, noć prije polaska.. Jedan na točkićima,druga torba, malo veća.. ovaj puta si želim ponijeti malo više knjiga, o rubnim područjima koja me zanimaju. Čitam bez problema i na engleskom jeziku, ali tada moram duplo razmišljati. Ove knjige su mi dragocjene i ne mogu dočekati da mi se šalju poštom.

I tako, stavljam svega pomalo, od malo Vegete (koju Englezi ne koriste), do pudinga u prahu, koji mi treba da napravim tu i tamo koji kolačić.. Nisam slatki tip,ali ponekad dođe želja.. ni taj puding nisam pronašla ovdje, u Engleskoj, uglavnom, gotovi proizvodi sa puno zaslađivača, od čega mi se kosa diže na glavi..

Pokušavam sve to složiti, strpati, nešto moje robe, prijateljima na poslu po neku sitnicu, Bože dragi, prepune dvije torbe, vrećica s hranom za put i torbica te aparat za slikanje preko ramena.

Na avionskoj karti lijepo piše, dvije dozvoljene torbe i jedna mala ..

Stavljam laptop u jedan kofer, da mi ne računaju i njega kao torbu. važem..preteško pa tako nekoliko puta..

Novac za put imam, jer, trebat ću od Aerodroma Stansted do Londonske željezničke stanice Waterloo pa onda od tamo vlakom za Liskeard i od Liskearda do Looea opet vlakom ili autobusom, sveukupno put traje 12 sati.

Pokušavam na internetu pohvatati veze, gledam kako da stignem u Looe prije pola osam navečer, jer tada ide zadnji vlak iz Liskearda za Looe, autobusi također ne voze poslije sedam navečer, nema teorije, najranije mogu doći u Liskeard u 9 navečer, za engleski mobitel prazna mi kartica, mislim, kupit ću usput na stanici.

Suprug mi dodatno dodaje za taxi, jer nemam vremena više ni za što, na aerodromu u Klisi, gužva, došli smo ranije, neki predosjećaj me hvatao, da sam trebala tako, strepim za torbe,jer znam da su teže, negošto smiju biti, a ne bih se odvajala ni od čega što nosim..

Žena na prijemu pogleda,kaže, mogu obadvije dolje, pogledamo se suprug i ja, odahnemo. i u drugom trenutku, žena spazi moju malu torbicui fotoaparat te vrećicu i progovori: „Ne može. Vi mate 4 torbe, jedna mora ostati“..

„Pa koje 4, pitam, ova mala je torbica gdje su mi dokumenti, druga mala je fotić, a u vrećicije hrana za put“..

No, ona ne odustaje, zove drugu ženu, koja nas grubo odvlači govoreći, da se raspakiram inače ne mogu u avion, povučemo se, ja sam skoro očajna, a onda priskače moj sin u pomoć i kaže, da knjige strpam u vrećicu, a drugo smo nekako zgurali sve u jednu torbu, koja je sada bila enormno teška.

Btw, sin je bio u nekim nutarnjim previranjima (svatko ima svoje teške faze u životu) i nisam mislila, da će baš on spasiti stvar i preuzeti inicijativu, hrabar moj dečko, u trenucima kad je potrebno, pokazao je da sve može.

Obično sam ja ta koja preuzima inicijativu i ne paniči, no sad me blaga panika uhvatila, prizivam anđele, da mi ne prave probleme oko težine torbe.. mislim da bih tu pukla.

Pitam ženu, možemo li sad proći i ona me, blago nasmiješivši se, pusti, čekam svoj avion i preko stakla se pozdravljam sa mojima..

Let je udoban i miran, kao da se vozim po cesti, ali bez osjećaja tla..oblaci su prelijepi.. usput razmišljam kako da stignem na vlak na vrijeme, vlak polaziu 15.55h, a ja bih trebala biti u Londonu bar pola sata ranije.

Pjevušim u sebi pjesmicu: „I believe in angels…“..

Konačno, Stansted, silazim i sa beskrajno teškim torbama milim malo po malo do šaltera za provjeru putovnica ..vrijeme teče.. teče i rijeka putnika ispred mene polako..

Kad sam sve završila,jurim usporeno, jer ne mogu trčati sa tim torbama (ali volim svoje knjigice u njima) i dolazim do šaltera gdje pitam za autobus do Waterlooa, upravo kreće za deset minuta.. Isuse, kupim kartu, trčim ipak, ne znam ni sama odakle mi snaga i u zadnji čas ulazim u bus.. sva happy, ali kada je došao do Londona, počeo je voziti 10 km na sat.. upali smo u najveći promet, jer ljudi su išli sa posla kući..

Svaka čast, ali London bih mogla samo posjećivati i to ne tako često, no živjeti u Londonu, ne znam, to valjda mogu mlađi ljudi, puni entuzijazma, ja sam dijete prirode i prije bih odabrala život u kolibi usred šume, nego u centru Londona.

Katastrofa..vrijeme juri, već je prošlo pola 4, a vozač još nije došao do stanice, sad sam gotovo pomirena da neću stići do 4 na vlak, a tada bih tek mogla na onaj u pola 6, ali onda bih u Liskeardu bila u 11 uvečer, a tada ni taxi ne možeš lako naći u tom mjestašcu..

Autobus stiže do Waterlooa u 15 do 4, ali stanica je dalje od ulaza..opet trčim sa torbama gore uz stepenice, zadihana dolazim do šaltera, ali ispred mene je netko i ja nemam izbora, nego čekati..

Dođem na red, molim kartu za Liskeard, međutim, žena kaže da nema sa Waterlooa, nego sa Paddingtona (druge želj.stanice), ali ja joj objašnjavam da trebam kartu za Reading, tamo silazim i ulazim na drugi vlak za Liskeard, trebala je to znati, ali nema veze, ne ljutim se, jer nemam vremena, već sam skoro pomirena da neću stići, a vlak za Reading kreće za deset minuta.

Pitam, sa koje platforme, ona mi pokazuje ploču sa stotinu naziva mjesta, molim je da mi kaže, jer moram stići, nemam vremena, malo se ljuti, ali mi pokazuje platforma 14..ajoj..vlak skoro što nije krenuo, a ulaz je par sto metara dalje.

Jedna starija žena mi pomaže nositi jednu torbu, sretno ulazim, zahvaljujem..

Do Readinga 2 sata vožnje..

Opet, silazim, sada mi jedan dečko nosi torbu do šaltera gdje želim pitati sa koje platforme ide vlak do Liskearda, ali jedan čovjek ispred mene me nestrpljivo oslovljava, da se maknem, jer nisam na redu kao da mi je nešto reklo: “pokupi torbe, ništa ne pitaj, vlak te čeka“.

Tako sam i napravila, nasuprot mene vlak samo što nije krenuo, pitam konduktera ide li za Liskeard, odgovorio je potvrdno, sjedam na sjedište, sretna, jer još samo malo, svega 4 sata vožnje, i bit ću blizu „kuće“, ali opet briga... nisam stigla kupiti karticu za mobitel, trebala sam to napraviti možda prije polaska kući, ali jednostavno nisam stigla.

Kako ću dozvati taxi i hoće li ga uopće biti kad dođem?

Vlak se pomalo prazni, skoro nitko ne ide za Liskeard, već je noć, slušam iza sebe ženica sa djevojčicom od 10 godina, curica postavlja vrlo ozbiljna pitanja kao da je starija, nego što jest, mama strpljivo odgovara.

Uhvatila me mala nesigurnost, iako znam sve, ali volim provjeriti pa je pitam, je li Liskeard blizu, da ga ne promašim, vrlo ljubazno mi odgovara da ne brinem, reći će mi.

Noć je, pa ne vidim jasno stanice, a i bojim se da ne zaspim i prođem dalje, opet me ona oslovljava i kaže da ne brinem, bosa je i ona i kćerkica, ali u vlaku je tepih pa mi to nije čudno, meni osobno je bilo hladno, čak sam i čarape navukla i onda mi dođe jedna misao, da zamolim ženu da nazove taxi, spremna sam joj bila platiti za poziv, ali ona kaže da nema smartphone, niti broj taxija, a ja joj pokazujem jedan broj koji imam....kaže, pitat će još nekoga u vlaku. Bio je jedan dečko, koji je pronašao taxi službu, žena je posudila telefon od čovjeka koji je radio u baru u vlaku.

Počela nazivati, nitko se ne javlja, u manjim mjestima taksiji ne voze kasno i prava je lutrija pronaći ih, ali žena je uporna, gotovo da sam već morala sići, uspjela je dozvati taxi.: Čekat će te u 21 i 15, rekla sam kako izgledaš, a i ti ćeš biti jedina na stanici..“

Zahvaljujem joj, kažem da je anđeo, a ona se rasplače, kaže da se bori već sedam godina sa rakom, ide na kemoterapije i najviše je boli što ima kćerkicu i boji se da malecka ne ostane sama, ja je zagrlim, brišem joj suze i kažem: „Ti, iako bolesna, imaš ljubavi i snage da pomažeš drugima, ne boj se, Bog vidi, anđeli vide, vjeruj da će ti biti uzvraćena svaka kap ljubavi koju daješ.“

Ona mi još na to odgovori: „Znam kako ti je, znam kako je biti sam i osjećati se napušteno i prestrašeno, sve sam to prolazila kroz faze moje bolesti“, a čak mi je pomogla spustiti torbe, zagrlili smo se još jednom i rastali.

Vjerujem, da ćemo se sresti negdje, jednom, u nekom zlatnom perivoju, berući cvijeće za naše anđele koji nas nisu ostavili ni za trenutak.

Ponovo prepuštena sebi i mraku, praćena kišom, dolazim do stanice i natkrivenog dijela, nema nikoga, dva utomobila stoje, čekaju nekoga, taksija još nema, bojim se.. razmišljam što ću ako taxi ne dođe, nekad se slomim na trenutak, kad nitko ne vidi kao sada i počnem plakati, ali samo za trenutak.

Iz mraka izlazi neka žena, sa rancem na leđima, nije bila u vlaku, ne poznam je, ali zna sve i kaže mi, ako taxi ne dođe, ona će dozvati...gledam je i ne vjerujem očima.

Odakle zna sve?

Međutim, taxi dolazi i ona se udaljava, zahvaljujem joj ipak, makar na dobroj namjeri i dolazim do doma, sretna i umorna, grle me dvije žene koje rade samnom u noćnoj, kažu da sam im nedostajala, naprave mi kavu i darujem im sitnice koje sam uspjela ponijeti.

Vjerujem u anđele.. duboko...mislim da bez njih ne bismo mogli na dah udahnuti, bar onaj čisti, prepun kisika i ljubavi.




10:45 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 20.09.2016.

SRCE KAO KUĆA

Postoje kuće, raznorazne, velike, male, palače, kolibice, one koje su male i tople i one, koje su velike i hladne. Neke su stare, stare, gotovo da se sruše, a tako divne kad zađemo među njihove zidove, prosto osjetimo dah odavno proživljenih sudionika, koji su tamo svoj život zacrtali i ocrtali. Postoje kuće od pruća, koje su čvršće ponekad od kuća od mramora, jer vlasnici ne tuguju ako ostanu bez njih, naprave za čas nove, bez opterećenja za starim, dok one mramorne ne rastu ponovo tako lako.

Neke kuće su grobnice i ljudi ih uređuju i paze na svaki detalj kao da će ih sa sobom ponijeti iza smrti, dok neke bez posebne namjerne svrhe, svojom životnom energijom nadživljavaju sve.

Takva su i ljudska srca... uvijek zagonetna, baš kao i kuće.. neka srca imaju širom otvorena vrata i odišu toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću.

Kuće zovemo domom i srca nazivamo dom, neka srca su čvrsto zatvorena, brojnim lokotima, dok iza zatvorenih vrata strepi vlasnik u strahu, jer u svakom umornom putniku namjerniku vidi lopova koji će ga opljačkati, a zapravo željan je bar jednog zlatnog grumena ljubavi, koju nije dobio kad je trebao i stvorio si je lažna zadovoljstva, poput ovisnika, tražeći sve više i više, a bivao sve prazniji i prazniji.

Neka srca su naizgled zatvorena, ali samo privremeno, vlasnik je zalutao negdje gore, u labirintu uma, zaboravljajući put koji vodi natrag, do svoga srca, do sebe.

Sa takvima treba biti strpljiv, jer uvjeravat će vas da su na pravom putu, dok vi znate, skoro uvijek znate, kako ih dovesti natrag, jer prošli ste istim putevima i sada ste vodič drugima, iako to nitko zapravo ne zna, jer ne oglašavate se na sva zvona, živite tiho svoj bogati život, bez ijednog novčića u novčaniku... vaše bogatstvo je sreća i radost drugih, onima, koji se vrate na kraju svog dugog putovanja, kući, k sebi, u svoje srce.

Na žalost, postoje i oni kojima je srce poput javne kuće, njima je teže, nego onima koji sjede iza zatvorenih vrata i strepe za svoju imovinu...prodaju sebe, za malo trenutnog zadovoljstva, svoje srce pretvaraju u sve, samo ne u dom u koji se trebaju jednom vratiti, a to su najranjivije duše, one koje trebaju najviše zagrljaja i potpunu rekonstrukciju, transformaciju svoga srca, jer su odrasli bez nečega, što zovemo povjerenje, bez nečega toploga, što im je toliko trebalo, da ih grije u danima zime, jer opet nazivamo to LJUBAV, a ljubav je ona vatra koja treba tinjati na svakom ognjištu.

Netko bi cijeli ovaj tekst nazvao možda sladunjavim, nerealnim, ali nije tako, ljubav i srca koja rastu bez ljubavi, razmatraju najveći psiholozi i psihijatri, jer ranjeni ljudi ne uklapaju se tako lako u shemu sretnog društva i sretnih međuljudskih odnosa pa istražuju, pokušavaju im pomoći, ali ponekad na sasvim krivi način - medikamentima, razgovorima, koji ne pomažu ponekad, jer temelji takvih psihoanaliza ne uključuju vjerovanje u dušu, onaj dio nas, koji nema veze sa kemijom, biologijom, fizikom, onaj dio u kojeg trebamo vjerovati još uvijek bez čvrstih znanstvenih dokaza, jer duša je ta, koja stanuje u srcu, ona je ta koja nijemo zove i doziva u pomoć kada tijelo nadjača sve njene glasove.

Da, srce može biti kao kuća, ali ne živi, ako duša u njoj ne pokazuje svoje otkucaje, mi smo i vodiči i prijatelji i liječnici drugima, sve u isto vrijeme, ali prije svega, ipak smo samo putnici namjernic i pred svakim domom sa ljubavlju i brižnošću, skinut ćemo obuću i pokucati, netko će nam otvoriti, prijateljski nas ugostiti, netko će viriti kroz ključanicu i šutjeti.

Pred zatvorenim vratima trebamo pričekati koji trenutak, a zatim, krenuti dalje, jednom će se nekom ta vrata otvoriti, možda to nećemo biti mi, ali prvo kucanje na dugo zatvorena vrata probudit će nadu, da je to zatvoreno srce ipak željeno, jer netko je čuo tihi glas duše iznutra.

I to je cijela storija našeg putovanja kroz ovu Zemaljsku dolinu…




12:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 13.09.2016.

MOJIH RUKU DJELA



ovo malo čudo ide mojoj Vikici.. Nije tako jako malo,kako izgleda, ali ja sam zadovoljna..Baš je ispalo kako sam htjela...




Morska vila..ovo čeka Maju Laboš..Trebala je biti mandala, ali krenulo je u sasvim drugom smjeru..Ja slušam svoju dušu kao da vozim automobil, a ona je GPS..navigator..




Vranac..ocean..sloboda..Opet..u dahu porođen doživljaj..




Nešto me danas opasno hvata inspiracija, a možda je to zbog opuštanja, malo nervoze pred put, slikanje apsulutno pomaže.. Zaljev pred suton..




bliži se vrijeme dolaska, svakome nosim dio sebe, svojih radova..
Upravo sada završih gavrana.. Fascinirana njime, napravih ga u obliku mozaika od izlomljenih komadića školjki..Mjesec i prašina je od sedefa...
Ovo ide Željki Safiris..Kad se nađemo na promociji..Nadam se da će biti zadovoljna..Poseban je ovo gavran..Moćan..snažan..Oko njega vječnost svija spirale i pleše svoj ples postanka..





nova slika..zalazak sunca na obali..Negdje pročitah:"Umjetnost je moja yoga"..Ja kažem..ocean je moja yoga...


08:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 08.09.2016.

VUK

Mojih ruku djelo

Vuk...predivan u svoj svojoj mističnoj dubini...kao totem i put do samog sebe, naslikah ga u jednom dahu, onako kako ga osjećam i kako je želio da ga naslikam...



15:05 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 02.09.2016.

evo još malo moje umjetnosti




18:44 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 31.08.2016.

ŽENA ZNA

Tema, koja dotiče svaki puta najtananije strune srca, i ostavlja nas, iako mislimo da sve o tome znamo, sa tisuću neodgovorenih pitanja. Žena zna, kad je prevarena..

Priča je počela u bolnici, dok sam bila na manjoj rutinskoj operaciji. Bolnica je čudesna ispovjedaonica, ako se otvorimo prema ljudima, i na trenutak zaboravimo na sebe i svoje misli ugasimo na ekranu.

Doveli su me sa intenzivne, bila sam dosta neraspoložena, jer me još cijeli dan čekala infuzija, a osmjeh na lice mi je vratila žena, pored mene na krevetu. Sićušna, mala, a sve pršti energija iz nje. Optimizam je zarazan, i vrlo brzo smo našle puno zajedničkih tema, a i bile smo same u sobi. Kao carice. Na mobitelu uključim radio, zapjevali smo čak malo. Dok nije počela pjesma, tako svima poznata:“Žena zna, kad je prevarena, žena zna“...

Uozbiljila se malo. Primjetila sam promjenu. Pošto osjećam vibracije ljudi, nije mi puno trebalo da shvatim, kako će mi ispričati svoju priču, koju možda nikom nije. Tek poslije sam saznala da i nije..

Bila sam prva koja sam poput otvorene knjige, pustila da se njena ispovijed utisne u tkivo moje duše.

Mlada se udala, do ušiju zaljubljena u svog supruga. Kako to biva na selu, (a često i u gradu), naišla je na maminog sina, koji je bio većinom pod uticajem majke. Žilava i prpošna, kakva jest, uspjela se sa njim preseliti u drugu kuću, i svekrvu voljeti iz daljine. Poštovanja nije nedostajalo.

Stvorili su svoje malo gospodarstvo, on je radio u dobrostojećoj fiirmi, rodilo se dvoje djece, i nakon dosta godina, gotovo na rubu klimaksa, začelo se i treće dijete..

Iako je postojao rizik, zbog neslaganja krvnih grupa, sve je teklo normalno. Ona je držala kormilo u rukama, ali bez puno kontrole nad svojom drugom polovicom. Baziralo se sve na povjerenju i iskrenosti. Kontrolu je orjentirala na neki red u kućnim poslovima i odgoju djece. Kad bi rekao da izlazi sa prijateljima na pivo, nikad se na tome nije zaustavljala..

U ormaru je sve bilo složeno na špagu.
U kupatilu se znalo, veš za pranje, okretao se na krivu stranu i čekao svoj red..
Možda je baš taj, za trenutak narušen red, pomogao da otkrije najbolniju točku u njenom životu: avanturu, u koju se njen suprug zaletio, misleći da ona, obuzeta trudnoćom i kućnim poslovima, neće primjetiti.

Prvo je osjetila drugi miris na njegovoj košulji..Napomenula mu je to, a on je zbunjen izašao van.
Drugi dan joj je pokazao muški deodorans, kojeg je kupio.
Bilo joj je čudno, zašto tek drugi dan to spominje?

Izašao je opet sa društvom, vratio se kasno. Umorna od poslova, zaspala je, ne uspjevajući ga dočekati budna. Ujutro ga je pokrivala, dok je spavao, i vidjela da ima obučenu potkošulju, ali naopako.. Končići su se povezivali..
Kad se probudio, reče joj, da ga je policija malo ulovila, dobio je kaznu, malo je više popio. Baš kraj bircuza gdje je bio sa kolegama.

Uplatnicu joj nije pokazivao. Sasvim slučajno ju je našla u pretincu auta, zguranu negdje ispod drugih papira. Po njoj je vidjela, da je kazna dobivena na sasvim drugom mjestu...Pored kuće, gdje živi njegova poznanica iz firme.
„Zar ona?“, pomislila je..“Ona koja mi ni po izgledu ni po nivou nije do koljena, praznoglava radodajka..“

Osjećala se duboko, duboko poniženom..
Dok je pričajući došla do tog trenutka, počela je jecati od plača..
Slike su se nizale..
Sasula mu je činjenice u lice, no on nikad nije htio priznati da je to učinio. Kažu da je ženska intuicija nepogrešiva.. I jest..

Kad žena voli, osjeća svaki titraj voljenoga bića uz sebe.
Kada se događaju promjene, postaje kao životinjica, uključi sva svoja osjetila, prepoznaje mirise, disanje, reakcije lica, najviše pogled očiju.. Oči sve govore..

Tisuću puta mi je ponovila da je prešla preko toga, ali zaboravila nije..
Nisu uspjeli nikako više svoj odnos učvrstiti do kraja. Kad razbijenu vazu pokušaš sastaviti, ona služi samo za ukras, vodu više ne može držati, i samo umjetno cvijeće može u njoj prebivati.

Pronašla je na nekom forumu prijatelja, zaista, samo prijatelja..Noć prije operacije, bila je preplašena, do neba. I nije ju nazvao suprug, nego taj prijatelj. Cijelu noć ju je hrabrio..
U džepu ima dva mobitela. Jedan za supruga, jedan za njega..

Kaže, meni treba prijatelj, a ovaj, kojeg sam dobila slučajno, moja je srodna duša. Kad god mi je teško, pošalje poruku, naši razgovori me opuštaju..
Ali ne daj bože da se sazna za to. Muž je ljubomoran, zla bi bilo..

„Morat ćeš biti majstorica kad se vratiš, da žongliraš na dvije žice odjednom“, rekoh joj..“samo, ispod jedne je mreža, ispod druge bezdan, možeš li ti to?“-pitala sam je..

Reče mi, da ne bi svoga supruga prevarila, i da je sad taj prijatelj zamoli za fizički kontakt, prekinula bi s njim..
Znam i istinu, da iz takvih dubokih veza, fizički kontakt neminovno dolazi, jer, tijelo svoje traži..Srodne duše se spajaju u potpunosti, kada se tijela osjete do kraja..

Tko kaže da se to može razdvojiti, mislim da griješi. Ili ne?
Tek u dimenziji bez tijela, možemo govoriti o tome..
Došlo je vrijeme posjeta.
Iznenadila se, kad joj je prijatelj javio, da će doći rano, prije svih.. I došao je.
Popili su kavu iz automata, dugo u holu pričali. Vratila se u sobu, kao da je oreolom okružena.
Kasnije su došli njeni..djeca poodrasla, osim najmanjeg, kojeg otac grli i ljubi, kao i drugu djecu. Vidim da ih voli. Ali prema njoj, gotovo da osjetim hladnoću.. Poljubi je u obraz, zagrli, ali sve to, tek je dio nekog reda, kojeg drži-radi reda..
Žena zna.. Da li će pustiti vremenu da zaliječi, ne znam, jer mi se čini da je rana preduboka. Opraštanje? da, ali uz iskrenost sa obje strane. Ovako, jedna neiskrenost, povukla je drugu. Sada ona ima tajnu, koju on ne smije znati, i vrzino kolo se zapetljalo,bez nade da će se otpetljati.

U svakom slučaju, vjerujem da je ovo tek jedna kap u moru životnih priča. a ocean je velik, nezamislivo velik, i čeka da ispriča svoje neispričane priče..







14:01 | Komentari (18) | Print | ^ |

subota, 13.08.2016.

evo malo mene

djela mojih ruku































464237720_n.jpg" alt="" />




i konačno:

Ocean, moja ljubav i inspiracija..i moj prvi rad otkad sam tu..



15:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 11.08.2016.

TALASANJA ZVJEZDANO/BALKANSKA

Tehnologija fascinira.

Sve je još malo, pa na pladnju. Budućnost treba porinuti u more umrle stare navike, koje će netko na barci zapaliti i poput Vikinga otpremiti ponosno u Valhallu.

Ma ne, nismo u stranoj zemlji, imamo mi našu mitologiju..Staroslavensku.. Ali ne..to je paganski uvid. idemo ka sigurnoj, kršćanskoj predodžbi raja, koja je sigurna kao kolijevka naših predaka, europljana nadasve, koji su pokrštavali primitivce i neuke bezvjerce, makar poslije zaprljali ruke njihovom krvlju.

Ma ne..

Nisu to samo Indijanci proživljavali..

I naši balkanci..

Puno prije stoljeća sedmog..

Ali to čak i nije tema svega ovoga što želim reći..

Tehnologija nas piči, svi smo ponosni, što ćemo još malo primiti elektronskiu tetovažu na ruku, pa ćemo se još manje kretati.

Pružimo ruku, otvore se vrata automobila.

Pružimo je opet, bankomat sipa novce.

Ma ne..

Neće biti novaca.

Pretvorit ćemo se u kartice za sve: za upoznavanje, za igranje i zauzdavanje, za sve što nam omogućuje totalni komoditet.

Al gle...

Mentalitet kaska za tehno bumom.

Primitivizam se kamuflirao u elitizam..

Balkanerosi do jaja ostaju oni, koji se i dalje bave niskopobudnim trendovima.

I nametnutim brendovima.

Trsimo se duhovnošću, o, kako smo humani, sijemo ljubav, a jedva čekamo da nekog razapnemo, i pri tom drečimo sa gomilom, zlobno uživajući u tuđoj nesreći.

Krademo tuđu mudrost, prekrajamo je, i podmećemo kao svoju, poput kukavičjih jaja..

Poltronski se uvlačimo drugima da ne kažem gdje, kad vidimo da ne možemo ipak opstati sami, i drhtavom rukom pružamo dlan da nam udijele malo pažnje.

Od velikih tvrtki, do raznoraznih virtualnih kraj-obraza..

Pred drugima smo total recall pozitivci, koji se junački bore za slobodu ugroženih, dok kod kuće trpimo raznorazne mobinge, a neki bogme i zlostavljanja.

Ma ne žene..

Muškarci..

Koji su pred komadima macho face, a kod kuće manji od makovog zrna..

E, nebo naše zvjezdano..

Kad bi barem duša išla u korak sa tehnološkim razvitkom.

Ali ne..

Ne samo koračati, nego tehnologiju upotrijebiti za boljitak svih, a ne samo za postizanje vlastite moći i manipulacije drugima..

Izgubljeni još uvijek u prostoru, a i u vremenu, Balkanci ipak traže portale gdje će naći izlaz iz svoje kocke obilja, koja zapravo ne pruža još uvijek ništa, nego ostavlja dušu gladnu i žednu napretka.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105731




17:49 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 19.07.2016.

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA




Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama, kao najbolje moguće varijante.

I polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove : nedotaknuta iskrenost, čista nevinost, bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj.. Ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje..

Gledam oko sebe..Otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim- ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit, i sipaju neki vlastito proizveden med sa usana, koji veze sa pravim medom nema.

I opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo, i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: Dokle ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati?

Do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha??

Spomeneš im Boga, svi zašute..Pisne li neko riječ svoju iz srca, strah se pojavi..

Onaj potkožni, bolesni usađeni strah, koji se u gene urezao, i ne smije se dirati..

Spomeneš im vraga, zašute još više, jer. on je nešto izvan nas, i vreba naše slabe trenutke, jedva ćekajući da nas zarobi..

Moj Bože,

svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta, gdje mučnina neće postojati..

Svi bi da su nešto drugo nego što jesu.

Ulizice i dupeljupci na svakom koraku..

Ruka ruku mije..

Kako ti meni, tako ja tebi..

Ja ću te reklamirati ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka..

Nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo..

Koliko god anatemisana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti..

Sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika..

Da li smo u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja, zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji??

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom..

Iz razloga, što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge..

Vječito mlakonje gube bitke..

Podvode se, prodaju za malo nečije pažnje, koja će u idućem trenutku nestati, pa će postati jadniji nego što su bili.. U svom mračnom kutku, gdje svjetlo ne može prodrijeti.

Poput nekih sjenovitih prikaza, koje traže svoje istinsko tijelo, koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje..

Na žalost..

Mogu samo promatrati i šutjeti..

Kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmjeha..

A takvi osmjesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će..


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103059


19:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.07.2016.

O LJUDSKOSTI I NELJUDSKOSTI


Kažu, da čovjeka ubrajamo u rod životinja, ja mislim da ni bog tako ne misli, jer kada čovjek izgubi ljudskost ne može se svrstati u životinje, jer životinje ne poznaju neljudskost.

Mislim, da je čovjek posebna vrsta, jer u trenutku kada to prestaje biti, nigdje ga se ne može svrstati.

Znanstvenici su, kao i uvijek krivo procijenili i sebe uzdigli na prvo mjesto, pokušavajući ipak pomiriti životinje sa ljudima, ljudi tek trebaju dostići nivo životinje, da bi shvatili tko su i kako zapravo treba živjeti, dok ubijaju druge, nikad neće pronaći put do istine..

A drugi, to su sve vrste oko njega, koje ne nose njegovo ponosno ime...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117237


10:34 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 03.07.2016.

JEDNOM ZA SVAGDA: život nije kazna



Koliko sumnji u sebe, koliko razdvojenosti od sebe, koliko nesnosno puno puta lupamo se u prsa, pitajući: jesam li griješio previše?

mogao bih još...

Bog voli kad ja griješim, pa mi više može opraštati..

Lijepo se tako osjećam...

Bez vlastite odgovornosti i mogućnosti izbora...

Bog je izvan mene..

Velik...On za mene čini sve, da ja ne bih morao ništa činiti..

I tako se formira slika života...trudit ću se da tu sliku održim.

Na slici, ja malen, Bog velik.. I tako neka ostane..

Tako mi je lijepo..

Uvijek malo dijete, naspram Njega..

On voli kada ja ne znam koračati...

I voli kad se spotičem, i pogriješim..

Ali...objasnimo li spoznaju između redova, možda ćemo izazvati konfuziju u glavama.

Ali kaos prethodi savršenom skladu...

Treba rekapitulirati naučeno, da bi konačno shvatili, da nam nikakvo ponuđeno znanje ne treba, da bi shvatili božansko postojanje..

Onoga Boga u nama, a ne izvan nas..

Uživamo u svojoj naučenoj pameti.. Imamo čak i krila, ali ne vidimo, da smo ipak, na žalost, omeđeni žicom..






I trčimo za svakim bačenim zrnom, zaboravljajući tko smo, zapravo. Boli li vas ova slika? I treba vas boljeti..

Naša krila nisu kokošja... Ona su prvotno bila anđeoska, i takva trebaju i ostati..

Život nam je poklonjen kako bi se neprestano darovali, kako bi svuda ostavljali tragove ljubavi, bez dosadnih ponovljenih pitanja o tome, koliko ću biti kažnjen ako pogriješim..

Hoćete još jedan apsurd?

Pogreške su dobitak, blagoslov, ali se razlikuju od Grijeha..

Grijeh je stvoren, kao pojam, da bi nas držao izvan Božjeg bezgraničja ljubavi bez kraja..

Tmurna i teška riječ, koja nas uvijek sve više odvaja od Božanske suštine..

prepuni grijeha, tonemo sve dublje, kao da imamo mlinski kamen oko vrata.. Sa Bogom koji nas samilosno gleda, ali ne želi nas doticati..Jer smo odabrali život kao kaznu, i njega kao suca i porotnika.

Izaberimo ga kao Onoga koji sve to nije..

Kao onoga koji grijeh nikad nije stvorio, niti za njega zna.

Kao onoga, koji naše pogreške gleda kao naš vlastiti put do Njegovog srca.

O tome divno piše i Osho, u njegovim jutarnjim kontemplacijama..

tko želi shvatiti, taj će shvatiti.. tko ne, gledat će opet pogledom preko žice...





Učili su nas da budemo neprijatelji postojanja, učili su nas negativnim životnim ideologijama, a to su činili dotle dok nam se nije uvuklo u krv, kosti… Ne volimo život, mrzimo ga, a takozvane religije uče ljude, da je život kazna, da ste kažnjeni zbog prvobitnog greha
.
Život nije kazna, nego je nagrada; život je dar. Potpuno ga prigrlite. U momentu kada počnete da ga obuhvatate, iznenadiće vas njegova lepota, poetičnost, muzikalnost. Jednom, kada nestane vaša ideja o negativnosti i u vas se useli nešto pozitivno, otvaraju se tajna vrata i život započinje da vam otkriva svoje tajne. One mogu da se otkriju samo prijateljima, a nikako bilo kome; one nisu za javnost. Jedino, kada budete u dubokoj i bliskoj vezi s životom, on će da vam otkrije svoje srce. U samom tom otvaranju čovek saznaje šta su istina, ljubav, dobrota i Bog.

Čovek ne treba da traži druga vrata u životu, već samo mora da ide u dubine sopstvenog života jer su samo u njemu ona skrivena. Druga obala je sakrivena na ovom svetu. Ne moramo da odlazimo iz njega, samo moramo dublje da uńemo u njega.

Čovek mora da bude sasvim prazan; samo tako će u sebi da stvori prostor u koji će moći da uđe Bog. Mi smo toliko prepuni suvišnih stvari, toliko puni otpadaka. Kada bi Bog i želeo da dońe za njega ne bi bilo mesta. Posude naše su prepune. U njih ne može da stane više ni jedna kap. Moramo potpuno da ispraznimo posudu.

U trenutku kada sasvim budete prazni i u sebi ne budete videli ništa više, odjednom će sve da postane svetlost. U vašem biću odjednom će procvetati hiljade cvetova. Ispuniće vas miris i muzika kakvu nikada ranije niste čuli, i… U tom iskustvu ćete se osloboditi života, smrti i samog vremena. Postaćete deo večnog toka postojanja. Međutim, čovek mora sasvim da nestane da bi nastao Bog."


autor: OSHO-"NEOPHODNOST JUTARNJE KONTEMPLACIJE"


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=97492


11:41 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 02.07.2016.

Možemo li mi to? (esej o prijateljstvu, ljubavi i opraštanju)

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju, toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo...ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke, kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo..

Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke, znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog, i možemo krenuti dalje.. Nekim svojim putem, prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo....neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti, kao fus note, podsjetnik, na neke lekcije, koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...

Gledam i pratim sve ove godine, kroz sebe i druge, sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i sa vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi, koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca, željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga, kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena..

Čini se da sa ljubavlju nemaju problema, niti sa davanjem, niti sa primanjem, ali, kad se dogode neke njima nove situacije, u kojima moraju biti fleksibilni i odvojiti se od svoga klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima..

Sve je to učenje bezuvjetnosti.. učenje davanja, bez imalo želje da se išta dobije natrag..

Ako se slučajno dobije, to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet - pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati..ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati..

Ona se daje bez razmišljanja..dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima, ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi..

Nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja,. ljubav je takva..bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, no, u to bezgraničje davanja, uvijek postoje dvije stvari, koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo, često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca, okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije. Rekao je da nisam niti potpuno dobar, niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, no on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi, koju zapravo treba..u ogromnim količinama, istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav..sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno..

No, ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom, koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad tad će taj privid nestati, i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam, koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine.. i konačno, kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak.. i jedan jedini zagrljaj...ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio, i rana u grudima postala još veća..

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir", i rekoh joj, da sam oprostila ocu, i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno..ne ide...

Na to mi je ta divna mudra žena rekla "..Ali mala Tanjica ipak još nije oprostila.."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku. Odakle joj pravo smatrati me malenom, ja, koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić, koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski, do kraja..

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje".. i tako i jest bilo..trebalo je od sebe početi, osjetio je i on..to sam tek kasnije saznala..no, na koji način, to će biti priča za sebe..

Zaista, dolazim do zaključka, sve od nas počinje i kroz nas završava., ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija.

Ako smo otvoreni, poput izvora, na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more, tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku..

Zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje, baš ovdje poslao..

Da volimo, i budemo voljeni.

Nikako drugačije...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=99430




11:05 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se