04

srijeda

svibanj

2016

Srušilo se sve

Nestalo je sve.. sve što je bilo predivno, čvrsto, sigurno, sveto.
Sve je to nestalo, u jednom kišnom, pogubnom trenutku.
Ja kao i uvijek, izvukla sam kraći kraj. Kako neobično!
Ali stvarno, ovaj puta je bilo jako iznenada, a time i bolnije.
Bože, kako dopuštaš ovakve stvari? Kako samo dopuštaš
budalama da se usude voljeti, da se usude posvetiti nekome
potpuno. A onda naglo, sve nestane. Sve nestane, najtopliji,
najmiliji, najljepši osjećaj na svijetu. Voljeti i biti voljen.
To nestane, tuđom krivicom. Jer moja je jedina krivica
što sam predobra osoba. I tako padnemo naglo, ko mala
djeca, na užareni oštri beton.Kao da smo dugo vremena
bili mijunaši, a onda smo ostali bez svega. Dobrodošli na zemlju!
Dobrodošli natrag. Nadamo se da je vožnja bila ugodna.
A onda počnimo ispočetka. Kome se da?
A šta nam onda ostane. Biti svoj.
Nije li to tužno. I još samo fali da crne kapljice koje
osjećam da padaju po meni. Jako su hladne i pikaju
kao igle, a nitko ih ne vidi..samo fali da me prekriju
kompletno, da samo nestanem. Jel zbilja više
nemam snage.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se