Moja zelena škrinjica

04.03.2011., petak

Bože, neka bude volja tvoja...

Gdje potražiti pomoć?
Ima li uopće toga što bi pomoglo?
Kako izaći iz ovog začaranog kruga pakla?
Kad bi se barem mogla probuditi kao iz ružnog sna i nastaviti u dan, bez sjećanja na sve ovo loše, bez ovog teškog tereta u grudima, bez ove nesnosne buke u glavi...
Jučer smo opet proveli dan okrivljavajući jedan drugoga za nesreću koja nam se događa...
Opet si izrekao puno ružnih i grubih riječi...
Opet dižeš ruke od nas...
Smanjuješ mi prostor...naređuješ, zahtjevaš...
Kao razgovaramo, ali ja samo slušam tvoje izljeve bijesa...svaka moja riječ, pokušaj da se ubacim u razgovor, postavim pitanje, pokušaj da ti prikažem kako ja vidim neke stvari ne dopiru do tebe...ti samo sebe čuješ, ti samo imaš plan iznijeti ono što moraš. I to je jedina istina i to je jedino ispravno...
Ja tonem, tonem i zovem upomoć...još uvijek zovem tebe upomoć.
I što ja više zovem, to me više potapaš...
Toliko sam te voljela...toliko sam gorjela za taj naš dom, obitelj...a sad imaš pepeo...sad imam pepeo...
Ti želiš nešto što ja više nemam...ti želiš nešto što si mi oduzeo...živu ženu u meni...onu ženu koja se smije, koja ima iskru u očima, koja sve može, koja nikad nije umorna...Molim te, preklinjem da mi ju vratiš...što te više molim, ti ju sve više ubijaš...
Držiš za vrat i gušiš...
Nadam se da ću ako me ne ugušiš do kraja, jer ti uvijek pustiš taman kad imaš osjećaj da bih mogla izdahnuti - imati snage oduzeti si život sama...
Ja više ovako ne mogu...
Možda da poslušam savjet moje mame...kad misliš da je sve gotovo, da je sve izgubljeno, primiri se dijete i kaži sebi...Bože neka bude volja tvoja...
Evo, Bože, neka bude volja tvoja...

- 07:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.03.2011., četvrtak

Priča jedne jako tužne, ogorčene i nesretne žene...

Gledam nas u prošlosti...
Upoznali smo se na tako čudan način, na tako čudnom mjestu...na mjestu gdje je upravo čudo upoznati se i zaljubiti...
Zaljubili smo se odmah...
Donio si mi ružu...nakon par dana...samo si ju donio da imaš razlog vidjeti me i poljubiti me...
To je bila posljednja procvala ruža u tvom vrtu...
Oči su ti bile tako tople...zagrljaj tako topao, mirisan, mek...imala sam osjećaj na trenutak da sam zaštićena od svega...
Taj trenutak hranio me danima...
Isprešala sam tu ružu...i dalje je ispod stakla...izgubila je boju i miris...ali moje sjećanje nije...
Dalje je naša povijest...
Ti si imao svoj križ, ja svoj...podignuo si moj križ i prihvatio nositi dio tereta moga...isto sam napravila i ja...i nosili smo svoje, naše terete...i živjeli...
Bilo je teško...bilo je nekad neizdrživo...sve to izdržali smo zajedno...
Počeli smo zajedno živjeti...graditi naš dom...
Rodilo nam se dijete...trebali smo biti najsretniji par na svijetu...bar na trenutak, ali nismo bili...
Već tada ... do tada "pojeo" nas je život... tvoja djeca i problemi vezani uz njih...moja djeca i problemi vezani uz njih...moja familija i njihovi komentari, želje i zamjerke, tvoja familija, njihove akcije, komentari, želje i zamjerke...
Novaca je bilo sve manje...strpljenja je bilo sve manje...razumijevanja je bilo sve manje...nas je bilo sve manje...
Sve ono što smo željeli, što smo silno htjeli, za što smo se silno trudili i mnogo propatili imali smo, ali nismo bili sretni...nismo sretni...
Zašto?
Ja mislim da je to zato što si ti otišao. Kada? Ne znam...još si tu - tijelom.
Otišao si dušom i srcem na drugo mjesto...
Da li je to zagrljaj druge žene...da li je to tvoja osama na "tvom brdu" ili nešto treće...ali - nema te...
I nedostaješ mi, nedostaju mi tvoji usputni dodiri, tvoji poljupci u kosu, tvoja ruka dok gledamo televiziju...sve...
I boli me gledati te tako nesretnog i boli me moja bol...i boli me moja nemoć...boli me moje neznanje...
Boli me kad mi u postelji okreneš leđa...ili me samo zagrliš, a ja toliko čeznem da kreneš "dalje"...zašto ne krenem ja...ne znam, jednostavno osjećam da više nemam prava na to...da ne želiš to...i tako prolazi vrijeme, a mi postajemo stranci...mi jesmo stranci...koji dijele i stol i postelju i adresu, ali MI tu više ne stanujemo...
Da te molim da se vratiš? Ima li smisla, moliti...ili da te čekam...da se vratiš...i nadam? I venem u tome...venem, a ti ni to ne vidiš...
A ja vidim...vidim sve i ponekad ti kažem što vidim...a ti to negiraš...kažeš nije ništa...a ja vidim...vidim da svakih par dana odlaziš negdje nešto obaviti...sam...a prije smo uvijek svugdje išli skupa...i vidim da legneš u postelju, po disanju čujem da ne spavaš...i kad misliš da ja spavam odlaziš u dnevni boravak i gledaš televiziju i pušiš do dugo u noć...i jutrima si blijed, danima umoran, bezvoljan...
I vidim...to naše jadno malo dijete, ne želim mu sudbinu naše petero djece, sa vikendima u torbi, malo kod nas, malo kod drugih roditelja...želim mu dom, nas, mamu i tatu zajedno...rođendane, Božiće, Uskrse sa mamom i tatom, a ne "na pola" pola kod mame, pola kod tate...
Jadno naše malo dijete gledam...i razmišljam...kada će i on postati svjestan da nešto nije u redu, da tako baš "normalne" obitelji ne funkcioniraju...da tata i mama nisu dobro...a glume...ili više ni ne trude se glumiti...o Bože...što da radim?
Gledam to naše malo dijete i NE ŽELIM da misli da je ovo što smo MI, odnosno nismo - OK , NE ŽELIM da misli da je to OK...želim da bude dobar muž, otac...može li to vidjeti i naučiti u našem domu...ne baš...
Ili može?...mogu li ja odglumiti rolu života i glumiti sretnu, zadovoljnu mamu i ženu...moram li ja odglumiti rolu života...?možeš li ti odglumiti...ili ti već glumiš, pa ja to osjećam? ... Daj reci onda, a ne muči me šutnjom...i negiranjem, reci, "ajmo se dogovoriti da odglumimo rolu života!" i podijelimo uloge!, samo reci!...progovori!
"Pojeo" nas život mili...i ako si odlučio ovu našu nesreću, neimaštinu, probleme, boleštine zamijeniti trenutnom srećom u zagrljaju namirisane, ljubavnice ne dijeleći sa njom ništa osim tog "slatkog" trenutka, proklet da si...nema opravdanja...nemam opravdanja za to...
Ako sam u krivu, oprosti što sumnjam, ako sam u krivu vrati nam se...ako nisi predaleko otišao, vrati se, ostani i bori se ovdje sa mnom...
- 07:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2011., srijeda

Opraštanje...

Sve manje imam snage i opravdanih razloga u tebi i u meni da ti opraštam.
Sve teže ti opraštam...
Sve dulje pamtim...
Sve manje patim...
Sve manje me boli...
I bojim se i napisati ovo...sve manje te volim...
- 07:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (13)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (18)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (9)
Prosinac 2008 (9)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se