Priče s ruba

utorak, 24.05.2011.

Čekajući poštara

Leptiri...




ISAAC BASHEVIS SINGER
(1902-1991)





“Nisam postao vegetarijancem zbog svog zdravlja, već zbog zdravlja pilića.”

Još od svojih prvih priča o vješticama, demonima i bludnicama, nastalih u Varšavi dok je radio kao korektor za magazin u vlasništvu brata Joshue (i samog romanopisca), Isaac Bashevis Singer je znao da se o normalnosti može puno više naučiti iz neobičnih događaja nego iz običnih. Rođen 1904. godine kao drugi sin hasidskog rabina i ništa manje pobožne majke, rabinove kćeri, umjesto igračkama igrao se snovima i vizijama. Iz malog židovskog sela Leoncina obitelj seli u Varšavu. Kako se pretpostavljalo da će i sam postati rabinom, Isaac se obrazuje na tradicionalan židovski način, upoznajući se sa židovskim zakonom kroz hebrejske i aramejske tekstove. Ipak, odustaje od toga, napuštajući učilište i prehranjuje se podučavajući hebrejski jezik. 1923. godine ponovno je u Varšavi gdje se prihvaća uredničkog posla za bratov magazin.

Svoj prvi roman, napisan u retoričkom stilu koji oponaša srednjevjekovne knjige i kronike na jidišu, Singer objavljuje u Poljskoj 1932. godine. Priča se zasniva na događajima oko lažnog mesije iz 17. stoljeća, kojima se Singer ponovno vraća tridesetak godina kasnije romanom Rob, u kojem opisuje ljubavnu priču između muškarca Židova i žene druge vjere. “Dobar pisac uvijek je samo pripovjedač, a ne znanstvenik niti spasitelj čovječanstva”, rekao je jednom odgovarajući na pitanje zašto stalno istražuje ulogu vjere u životima svojih likova mučenih strašću, magijom, asketizmom.

Godine 1935, spašavajući se od antisemitizma, ostavlja svoju prvu ženu Rachel i sina Israela i odlazi u Sjedinjene Države. Žena i sin najprije se nastanjuju u Moskvi, ali nešto kasnije odlaze u Palestinu. 1940. godine Singer se ženi Almom, židovskom izbjeglicom iz Njemačke koja je bila udata kad ju je upoznao, ali se uskoro razvela zbog njega. 1943. postaje američkim državljaninom i desetak godina kasnije pojavljuje se prva zbirka njegovih priča na engleskom jeziku, prevedena i kod nas pod naslovom Gimpel luda.

Iako su Singerove knjige najpoznatije u svojim engleskim verzijama, sve ih je napisao na jidišu. Tako je 1964. godine postao jedinim članom Američke akademije koji nije pisao na engleskom jeziku. Upotrebu jidiša obrazlagao je time “...što jidiš sadrži vitamine koje nema nijedan drugi jezik”.

I mada je u Ameriku stigao zajedno s bratom Joshuom, Singeru Drugi svjetski rat uzima majku i drugog brata u Varšavi, a 1944. godine u New Yorku Joshua umire od infarkta. Ostaje samo sestra Esther, također spisateljica.

U njegove najpoznatije knjige ulaze Obitelj Moskatovih, Čarobnjak iz Lublina, Neprijatelji: ljubavna priča, Strasti i Rob. Singer je zainteresiran za sudbinu društva kojeg opisuje, ali mnogo su snažnije čarolije i spiritualne istine koje pronalazi naoko skrivene svakodnevnom životu. “Pisac može pokrenuti um, ali ga ne može usmjeriti. Vrijeme mijenja stvari, Bog mijenja stvari, diktatori mijenjaju stvari, ali pisci ne mogu promijeniti ništa."

Iz njegovih pripovijetki izranjaju čudesni likovi, iako su to oni isti za kojima se ne bismo okrenuli na ulici. Jer, Singer je taj koji u njima pronalazi čudo, Singer je ono unutarnje čuđenje koje se prenosi na čitatelja. Zato tako volimo čitati njegove knjige, one nam pružaju nadu da su i naši životi bogati i neobični, a ne onako sivi kako nam se činilo prije susreta sa Singerom.

Ideja pakla, koja se provlači kroz mnoge Singerove priče, nije nimalo smiješna, kakvom se čini u početku. On, naime, tvrdi: “Lako je moguće da je Pakao sačinjen od žudnji. Griješnici se ne prže na krevetima od čavala, nego sjede u udobnim foteljama i razapinju se od žudnje. - Za kim? - Za onima koje su ostavili na zemlji.” Ili, kako kaže na jednom drugom mjestu: “...griješnici u geheni (židovski simbol pakla) leže na ležajima od čavala čekajući poštu.”

Ali završimo ovu priču o čovjeku kojeg je svijet 1978. godine nagradio Nobelovom nagradom za ono što je napisao, odlomkom iz knjige Mladić u potrazi za ljubavlju, u kojoj je on, Isaac Bashevis Singer, glavni junak i u kojoj iskreno i otvoreno govori o svojim ljubavima i paničnom hvatanju za svaki mogući užitak koji bi mogao proći kraj njega neiskorišten; o svojim snovima i traganjima za vjerom i Bogom, istinom i - strašću. Strast je jedna od Singerovih tema, strast kao oružje opstanka, strast kao mogućnost nastavljanja, unatoč prirodnim zakonima. U teškim godinama varšavske mladosti postavljao je teška pitanja. Budući da ga već dvadesetak godina nema na ovom svijetu, vrlo je vjerojatno doznao odgovore na svoja brojna pitanja.


(Iz knjige Skice za književne portrete)

- 17:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2011.

Paket oprosta i radosti

Oprost i radost.











U tuzlanski azil za pse komunalno poduzeće je dopremilo otrovanu vodu. Stotinjak od ukupno petsto pasa u nekoliko je sljedećih sati umrlo. Da, meni životinje umiru. Ugibaju zločinci. A oni su među nama, ljudima.

Onaj koji je otrovao vodu tuzlanskih pasa jednog će dana na nebesku livadu. I neće tamo biti sam. I neće tamo biti otrovan. I nijedan ga nebeski pas neće ugristi. Ali on će znati što je učinio. I ako na Nebu ima suza, plakat će. A psi će mahati svojim repovima, nudeći mu oprost jer nitko tako brzo i tako dobro ne oprašta poput zlostavljanog četveronošca, bilo to napušteno štene, zapaljena kujica, mačka odrezanog repa ili izvađenog oka, zec iskasapljenih pahuljastih ušiju.

Samo ih pogledajte, te četveronožne ljubavi izbačene iz nekog crvenog automobila npr, kako trče veseleći se svakom sljedećem crvenom automobilu, a ovaj prolazi i prolazi i prolazi - i ne znajući da će jednom i on i njegov vozač na nebesku livadu. A tamo nema boli, samo repovi i - oprost.

Zašto mora biti tako? Zašto ljudska vrsta tako sporo uči ljubav? Zašto još uvijek ne razumijemo kako ne postoji samoća, odvojenost, kako smo svi zaista povezani, umreženi u mrežu života i da sve boli i povrede koje nanosimo drugima - nanijeli smo sebi?

Vjerojatno će netko reći: a što je s ljudima? Zašto ne pišeš o njima, o njihovim bolima, o tome kako su prevareni, napušteni, bolesni, izgubljeni u svemiru laži i zloće? Zato jer ljudi znaju pisati. Zato jer ljudi sami povređuju sebe. Zato jer među ljudima žive kanibali iz užitka, životinje će pojesti pripadnika vlastite vrste samo kad se radi o preživljavanju, opstanku. Čovjek nanosi bol jer uživa u njemu.

Da, zato pišem o životinjama. Jer ih još uvijek ne znam voljeti onako nesebično kao što one vole mene. I zato što nisu krive za boli koje ih sustižu. I jer znaju ono što je nama, ljudima, tek naučiti: oprost i radost. To dvoje uvijek dolazi u paketu.

Isprobajte.

- 11:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se