Priče s ruba

Hoće li i nas netko darivati?

Ja sam samo štene. To, čini se, ne vrijedi puno. Čak ne znam je li mojoj mami vrijedilo išta, jer nema je kraj mene. Je li me zaboravila ili je svijet zaboravio i nju, pa me je morala ostaviti, ne znam. Ali, fali mi. Baš bi bilo divno kad bi mi Božić darovao mamu. Može i staru, a i novu primam. Ne znam ja što je izbirljivost.

I evo me, tu sam. U hladnom i mračnom boksu Liča. Prekrasnog mjesta pored Vrata, tamo gdje je zima kod kuće i gdje se slavi neka podnevna Nova Godina. Tako su mi ispričali stariji prijatelji, oni koji su bili na ulici kad su pucale petarde i ljudi se veselili. Mene tada još nije bilo. Svijet je neko čudno mjesto: neki plaču, a drugi se smiju. Neki pričaju sa svojim crijevima, a drugi povraćaju od prežderavanja. Još sam među prvima, ali ne bih ni u druge. Ja bih samo - mamu.

Ima nas još. Tu u Liču i na svim sličnim mjestima okupljanja odbačenih i zaboravljenih. To ne razumijem - kako su me zaboravili? Jel' to znači da me je ipak netko pamtio, netko poznavao? I gdje je taj sada? Koga će darivati i tko će njemu donijeti keksiće i igračke?

On sigurno ima mamu. Naručio ju je i netko mu je dao taj prekrasan dar za neki od Božića još prije rođenja. Hoće li taj isti darivati mene i moje prijatelje? Ne znam. Kad bi samo došao i vidio gdje smo, sigurno bi našao nešto i za nas.

Šaku ljubavi bez šarenog omota. Šaku ljubavi za koju dajemo sve što imamo: radost svog repa, slinavi poljubac još mliječnih zuba, nekoliko bezimenih mjeseci postojanja.

Za šaku ljubavi - evo nas cijelih! Zar to nije poštena razmjena?

P.S. Ono što zvoni pa se ljudi jave i nešto pričaju ima svoj broj. Ako hoćeš čuti mene, zovi: 098 187 36 88! Vauuuu, što ćeš me razveseliti!

Dobre vijesti: malena je udomljena u Opatiji. Neka joj je sretna ova i sve buduće godine!