Priče s ruba

Priča Zemlje

Evo, da ti se predstavim: tvoja sam majka. Znam, znam, reći ćeš: - Ja imam svoju majku! Da, dijete, ali ja sam majka i tvoje majke. I tvoje bake. I svih majki koje su im prethodile. Ja sam Velika Majka, planet-rađaonica života.
Na žalost, malo znaš o meni. Otkad si prohodala, gaziš me, hraniš se mojim plodovima, kupaš u mojim vodama, a tako malo znaš o meni. Zato, poslušaj što ću ti reći!

Život je došao iz svemira. Najprije je ispunio moje vode. A onda su nastala tla i stijene i stabla i nebo se zaplavilo. Vjetrovi su raznosili sjemenke i ptice su cvrkutale ljubav. A čovjek i žena podigli su glavu i odonda im se u očima igraju zvijezde.

Dupini su otvorili školu. Sjeli u klupe s jedinim ciljem: naučiti život. Još uvijek jure dubinama i pličinama, kidaju mreže ribara-ubojica, plešu po modrim povšrinama moje kože. I sve to pjevajući o ljubavi.

Pođi na moje obale, dijete, zamoli dupine da te poduče. I čut ćeš najljepše priče, vidjeti iskrenu radost i osjetiti najnježniji dodir. Dupini znaju sve o meni i tebi. I zašto smo ovdje, zajedno.

Pođi u moje šume, poslušaj što govore svojim šuškavim krošnjama. Od njih ćeš naučiti kako ti treba snažno korijenje, uporište u mojim dubinama. I kako je to jedini način da se nahrani krošnja, sve viša i viša, nastanjena pticama. Jer samo ćeš se tako, utemeljena u meni, jednog dana moći otputiti u zajedničku nam domovinu - svemir.

Zar nije prekrasna ta riječ: SVEMIR? Ona je pjesma o miru, simfonija koju izvodimo svi zajedno. Pogledaj kako svjetluca život na peraji kita, u očima psa, na veselom vrtuljku kozlićevog repa!

Dijete, sve je živo. Zapamti: i kamen i trava i stablo i planina i leptir i oblak i tigar i potok i more. Sve je živo i sve ti nešto govori. Nađi vremena, zastani, poslušaj. U svakoj im je riječi ljubav, u svakoj kretnji ljepota. Da, i stijena se kreće. Vidjet ćeš kad prestaneš vjerovati samo u vidljivo.
Kad si bila mala učili su te: “Čuvaj mamu da ti duže traje!” Pomisli i na mene, ponekad. Rekoh ti, ja sam tvoja prva mama.

Kad me zagrliš u mislima, čvrsto i najljepše, proplačem. Ali to su suze radosti, mali gorski kristali mojih očiju. I onda ti uzvratim zagrljajem svih svojih voda i svih svojih korita. Zagrljajem života.

Hajde, dijete, pričat ću ti o čudima. Običnim, svakodnevnim. Kao što je preobrazba gusjenice u prekrasnog, šarenog leptira. I o smrti koje nema. Jer, ono što je gusjenici smrt, leptiru je rođenje.

Pričat ću ti i o strahovima. Nikad nemoj dopustiti da te osvoje. Bog pomaže hrabrima. Evo, npr. morski pas. Toliko su te njime plašili. Ali, jesi li znala da i on, starenjem, gubi zube? Tijelo je samo košulja koju život, kad se istroši, zamijeni novom, još ljepšom.

Ili o slonovima: oni plaču. Ili o pjesmi kitova, o muhama čija se čula okusa nalaze na nogama, o bubama koje prenose svjetlost, o medvjedima po šumama i jednom Velikom Medvjedu na nebu, o dugi koja je krug iako ga ne možeš vidjeti cijeloga.

Tužne ti priče neću pričati. Jednom ćeš sama vidjeti kako mi buše utrobu vadeći naftu iz mojih dubina, sijeku mi šume i zagađuju vode. I kad ponekad noću začuješ plač, to sam ja.

Ali, ne boj se, moj anđeo je uvijek sa mnom. On me podržava svojim ogromnim zlatnim krilima i toplim mi dahom iscjeljuje rane. I ti imaš svog anđela, s krilima od ljubavi i zlata. Evo, upravo sada, grli te i smije se. Kao i ja, dijete, kao i ja.

(Iz knjige Priče iz dubine: Zvjezdovnica)