Priče s ruba

Ikar

Svojim pogledom šalicom u koju se ulila sva tuga ovog svijeta zaskočio me prije otprilike tri tjedna sa stranica jedne udruge za zaštitu životinja. Pretpostavljalo se da ima oko tri mjeseca, mješanac, ničija ljubav. Zdravu sestru i njega zdrobljenog kuka netko je nepoznat ostavio pored ulaza u azil. Pokupljen, operiran i smješten u jednu od dvije prostorije koje udruga koristi za zbrinjavanje bolesnih, ozlijeđenih, operiranih životinja tijekom njihova oporavka. Jedini pas u malom boksu prostorije za mačke. Toliko i velik, otprilike. Kao mačke.

Trebalo mi je gotovo tjedan dana za odluku da ponudim pomoć, odem ga posjetiti. Dogovor sa ženom koja je brinula o njemu i odlazak u životinjsku bolnicu na rubu srca, ne grada. Bio je petak, trinaesti, topao dan studenog mjeseca.Taman su mu skidali zavoj s noge, na hladnoj plastici poda odmah je legao na leđa, okrenuo mi trbuščić, s povjerenjem. O, Bože! To klupko ničije ljubavi još uvijek je vjerovalo ljudima!

Mazila sam ga petnaestak minuta nastojeći u njega uliti što više snage, ljubavi, života, radosti. Prizivala sam anđele dok je pokušavao stati na nogu na čijem vrhu više nije bilo kuka. Praznina. Rupa. Baš kao u njegovom životu.

Sljedećih pet dana razgovarala sam sa sobom: - Ne možeš ga uzeti, čak i da platiš još jednu operaciju, ne mogu mu usaditi umjetni kuk jer on će još dugo rasti, tko zna od čega je još bolestan, vidiš da ne znaju, govore o leukocitima, drhtavici, drugoj operaciji.

U srijedu sam otišla opet. Činio se puno bolje. Žena koja ga je svakodnevno jednom, dvaput izvlačila iz tog boksa, hranila, čistila, koja je palila svjetlo u njegovom malom mraku, razveselila se vitaminima i hrani. Rekla je: - Još nisam vidjela štene koje toliko može pojesti.

Kratko sam ga držala na rukama, gledao je za njom. - Ne možeš ga uzeti, govorila sam sebi, još nije zdrav, vidiš da ga ni cijepili nisu od silnih terapija koje prima.

- U redu, neću ga uzeti, odgovarala sam onoj sebi koja je pozivala na oprez, podsjećala da kad ljubav boli, boli najjače. - Neću ga uzeti doma, ali mogu mu olakšati život, donijeti mu štogod, voljeti ga iz daljine, voljeti ga ponekad iz blizine, sve dok ne ozdravi, a onda, onda ću vidjeti što dalje, bolje da je još na klinici.

U četvrtak, petak, subotu i nedjelju radila sam. Moj posao ne razlikuje radne od neradnih dana, ali nema veze, opet bih ga izabrala. Ipak, gledajući ulice okupane suncem, sjetila bih se šteneta u sobi s visokim prozorima, u malom boksu za mačke. Kad ga je sunce susrelo zadnji put? A možda bi ga izliječilo?, razmišljala sam i nastavljala raditi. I ne raditi, jer nisam otišla iznijeti ga na sunce.

Jučer ujutro, podigao je svoju malu glavu u boksu, pozdravljajući tako onu koja je brinula o njemu. Ona kaže, čekao me je. Htio se oprostiti. Ja dodajem: htio se zahvaliti.

I onda je umro. Otišao. Bolestan i bez jednog kuka uspio je pobjeći boli u svojoj kratkoj trci životom. Navečer sam doznala da ga više nema. Da ne trebam ići k njemu sutra, kako sam dogovorila, na razgovor s liječnikom koji ga je operirao. Da ne trebam više zbrajati za i protiv njegovog dolaska u moj dom. I da nemam pravo reći kako sam mu pomogla, jer nisam.

Znam da je život blagoslov i znam da bismo trebali biti zahvalni za rođenje na ovom čudesnom planetu. Za priliku da iskusimo radost, smijeh, ljubav, dodirnemo vodu, zemlju, udahnemo zrak, ugrijemo uz vatru, poslušamo pticu, zaslužimo vrtnju repa životinje koju volimo. Znam.

Ali ipak me boli.

Jer Ikar je otišao s istim onim pogledom šalicom u koju se ulila sva tuga ovog svijeta. A ja nisam znala isprazniti je.