Za Zagreb, u jednom smjeru

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Portafon je zazvonio baš u trenutku kad je Tamara završila s lijevim okom te prešla na uljepšavanje obraza. Zvuk ju prepadne pa nehotice sruši rumenilo što je stajalo na odebljoj kopiranoj skripti. Promrmlja neku psovku i otvori vrata.

- Book, di ste komadi!? – Ines će veselo, kao i obično, uleti u stan i zbaci sa sebe jaknu.
- Sama sam, Marina je otišla trčat - odvrati Tamara.
- Ma znam, vidla sam ju, zbigecana od glave do pete. Bit će da će Lijepi trčati iz drugog smjera, ha?
- Aha, al samo joj ga spomeni, pa će ti reći da joj on dođe nešto ko brat – odvrati Tamara, još uvijek usredotočena na svoje obraze.
- Imate kaj za jest? – Ines se uputi se prema kuhinjici, otvori hladnjak i ugleda poznat prizor – jedan osamljeni plišani hamburger, pola boce votke i sasušeni limun u vratima.

– Majko mila, daj si kupite nekaj za jest, fakat niste normalne s tim hamburgerom! - iznervirano tresne vratima hladnjaka.

Plišani hamburger je u hladnjaku završio iz zezancije na nekom rođendanskom tulumu i otad je stajao tamo kao podsjetnik na mnogobrojne kalorije koje su napadale iz svakoga kuta. Ines otvori par rasklimanih tamnozelenih ormarića iznad sudopera te, našavši samo staklenku kave, odustane od potrage za hranom i posegne za džezvom.

- Hoćeš kavu?
- Ne, sad smo popile.
- Nego, kad smo kod brata, jesi se čula s Nikom? – nasloni se na dovratak i pogleda prema Tamari koja je upravo ustajala i spremala svoju kozmetičku torbicu.
- Kako to misliš, jesan se čula s njim? Pa znaš da nemaju kontakt telefonom, bar ne prvih mjesec dana.
- Tamara, znaš da sam ti dala broj lika preko kojeg ga možeš dobiti, ne kužim...
- Ne, nisam se čula, zašto me to pitaš? - odreže joj Tamara, prtljajući po šminki i ne dižući pogled od stola.


- Zašto te pitam? Ne kužim. Kaj se praviš luda? Možda zato šta ti je to dečko i u komuni je, halo? - ruku i dalje prekriženih na prsima, Ines zaokrene očima i u izrazu nevjerice, lagano zatrese glavom lijevo – desno.

- A šta ti mene prozivaš? Ka da je ne znan da ga moram nazvat. Uostalom, naša veza je naša stvar, nemoj se petljat. Gle, ne da mi se raspravljat, počinju mi Gilmorice - Tamara pojača zvuk na TV-u i zavali se na kauč piljeći u najavnu špicu.

Ines se okrene prema kuhinjici i shvati da je zaboravila na vodu koja je već krčkala na štednjaku.
Dovoljno je poznavala Tamaru da bi shvatila kako iz nje neće izvući ni riječ ako ona ne želi razgovarati, stoga odluči u kuhinjici pričekati Marinu. Dohvati ručku džezve da dovrši kavu i misli joj odlutaju prema Niki.

Niko, njezin godinu i pol mlađi brat bio je u komuni već dva tjedna. Ako ovaj puta ne uspije, staru će to jednostavno dotući. Mali Niko bio je mamin ljubimac i zvijezda obiteljskog cirkusa otkad je Ines znala za sebe. Što god je ona napravila nije moglo biti tako dobro kao ono što je napravio njezin ljubimac. Iako je, otkad je prvi puta prešla školski prag, bila uzorna učenica i pohađala sve moguće i nemoguće slobodne aktivnosti, nijedno njezino postignuće nekako nije bilo dovoljno dobro da bi ju stara pohvalila ili barem primijetila.
S druge strane, što god je mali Niko zgriješio, nije moglo biti toliko loše da se ne bi moglo opravdati. Bio je zvijezda i kad je gađao susjedovog psa praćkom i kad je mačkama vezao limenke za rep i kad je u drugom osnovne učiteljici odbrusio da je glupa - Niko je jednostavno bio takav. Činjenica što mu je s dvije godine dijagnosticiran dijabetes, nimalo nije odmogla u tome da postane mamino povlašteno derište. Niko Slatki - tako mu je tepala stara.

S druge strane, Ines je uporno i dosljedno gradila svoju karijeru dobre curice. Kako su godine prolazile, i dalje je nizala petice, bila predsjednica razreda, gutala knjige, učila svirati gitaru, ali, koliko god je stara bila slaba na Niku, toliko je proporcionalno bila gruba prema Ines, čiji je jedini grijeh bio taj što je, sa svojim prodornim plavim očima i riđim kovrčama neopisivo podsjećala na baku Anicu – maminu svekrvu.

Stvari su ipak postale malo manje simpatične kad je Niko Slatki s četrnaest prvi puta staroj maznuo auto ili kad je s petnaest došao kući mrtav pijan i ispovraćao se po skupocjenom tepihu. Stara ko stara, uvijek bi našla neku ispriku za njega, pogotovo pred Starim, što i nije bilo toliko teško jer njega manje – više nije ni bilo u toj slici.

Stari je, otkad je znala za sebe, non - stop visio po nekim putovanjima s kojih bi se vraćao mirišući na neke čudne, zagušljive parfeme i zamišljenog pogleda u očima, a kad bi i bio tu - najčešće bi Niku jednostavno izmlatio. Sa sedamnaest je Niko bio napušen svaki dan, s osamnaest je počeo brijati po partijima, a s devetnaest su ga, kad je u pet ujutro uletio staroj u sobu sa staklenim pogledom i hrpom bombona u džepu, prvi put natjerali na bolničko liječenje. Potrajalo je to tjedan dana, a ustrajnost i dosljednost pokazao je jedino u svakodnevnom cviljenju i plakanju. Mamica ga je ubrzo izvukla van.

Stari je u međuvremenu već bio nestao iz vidokruga. S jednog od onih svojih putovanja jednostavno se nije vratio. Bilo je to kad je Ines imala osamnaest, a Niko godinu manje. Jednostavno je skupio svoje kofere i ostavio ih da se sami, s rastrojenom starom, batrgaju sa životnim problemima. Tek tada je Niko Slatki zauzeo pravu ulogu u majčinom srcu – zamijenio je njezinog nesposobnog muža i – odjednom postao je glava obitelji.

Ines, čiji je izgled, kako je odrastala, sve više poprimao crte tatine obitelji nikako nije mogla shvatiti u čemu griješi i što može napraviti da ju zadovolji, aNiko se drogirao i opijao sve više, ne birajući sredsta.. Zazirao je jedino od igle, što je mogao zahvalit svakodnevnom pikanju od kad je znao za sebe.

Našla ga je jedno jutro, prije otprilike tri tjedna kako leži onesviješten pred vratima stana, pozvala hitnu i nakon dana provedenog u bolnici nagovorila da ovaj put pokušaju s komunom. U Međugorju je bio već dva tjedna.

***
Tresak ulaznih vrata te brz nalet hladnog zraka iz hodnika prekine Inesino sve sumornije raspoloženje i pred sobom ugleda prijateljicu koja tresne još jednom - ovaj puta vrećicom po stolu u dnevnoj sobi. - Uh!

- Nema Lijepog danas?- začuje pitanje iz kuhinjice. Ines je upravo rastakala kavu.

- Ma pusti me. Kreten! Baš me briga za njega – Marina se baci na kauč - Ima ga, al pogodi s kim majmun trči od danas.

- Hmmm...da pogodim – Ines se, obujmivši šalicu dlanovima, teatralno ramenom nasloni na dovratak. - Ima metaršezdesetosam, kratku smeđu kosu, iritantnu intelektualnu njušku i još iritantnije naočale s debelim crnim okvirima, nikad nije čula za ijekavicu i jednostavno je pre-slatka!

- Uh! glupača jedna! - Marina iz sve snage lupi šakom po plišanom tamnozelenom jastuku iz kojeg izleti oblak prašine tamo negdje iz osamedestpete, kad je Miki zadnji put prozračio krevetninu - Ne znam šta vidi u njoj! Mrzim Dalmatinke!
- E, pazi malo šta govoriš! - Tamara će, ne baš pretjerano uzrujano, jer su Gilmorice ipak zauzimale većinu njezine pažnje.

- Ma ti se ne računaš! – bijesno joj odgovori, skine majicu, baci ju nasred sobe i okomi se na nju. – Šta ti ne bi trebala početi učiti to građansko više? Uostalom, baš me briga, idem se tuširat.
- Ništa zato, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - Ines ju obodri s dovratka.

i odjednom, sjetivši se nečega, pljesne rukom po koljenu i na sav glas vikne prema kupaonici:
– E, kad smo već kod ljepotana, znate kog sam vidjela u SC-u jučer?
Odgovora na njezino pitanje nije bilo, pa nastavi dalje:
- Princa iz menze! Ajme, predivan je!
- Da? - Tamara se pridigne i pokaže interes za ovu temu jer su se na TV-u zavrtile reklame, ali upravo kad je htjela postaviti neko podpitanje, u džepu ljubičaste jakne na vješalici zazvoni mobitel. Ines izvadi mobitel i javi se, u mislima još uvijek zabavljena Princom.

- Ej, Jere! – pozdravi veselo Nikinog prijatelja sa Save. – Di si, šta ima?

Jere Zadranin, bio je jedan od najboljih Nikinih prijatelja. Studirao je strojarstvo kao i Niko i stanovao u trećem paviljonu na Savi. I Jere je vječito visio na rubu znanosti što se alkohola i opijata tiče, ali ipak je za razliku od Nike, posjedovao onu onu presudnu minimalnu dozu samokontrole.

- Molim? - Ines se naglo uozbilji i okrene prema kuhinjici.
– Kad? U kakvom je stanju? Dolazim tamo za pola sata.

Tamara je u međuvremenu ustala s kauča i stišala TV. Po djelićima razgovora koje je mogla načuti iz dnevne sobe shvati da se događa nešto ozbiljno i da je vezano uz Niku.
Ines poklopi mobitel i na trenutak zastane, sagnuvši glavu, i podboči ruke na bedrima. Osjetivši Tamarinu ruku na svom ramenu, iznenada tresne mobitel u zid iznad kauča i poviče:

- Jebem mu mater! Jebem mu mater!
- Ines, šta je bilo?
- Šta bi bilo? Ništa, baš ništa nije bilo – urlala je sve jače – Osim šta je kreten pobjego iz komune! Jebem mu mater! - sjedne na izlizanu smeđu fotelju što je stajala nasred sobe i zarije glavu među koljena. Tamara šutke s poda pokupi dijelove mobitela i ugasi TV.


























17.05.2017. u 11:57 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se