Za naše nade
17.07.2008., četvrtak
Nisam ja! Moja štitnjača je!
S vremena na vrijeme me vlovi šiza! Pa se kontroliram - JAAAKO- da ne "zadavim" bližnjeg svoga koji je "ničim" isprovocirao moju ljutnju! U normalno doba, ono kad su hormoni normalno radili, bila sam pekmez i u tinejđerskoj dobi sam bila malo ljuta na cijeli svijet! Ali nikad ovako. Dlanovi mi se često znoje, perut na glavi postaje krpa koju bum, kao Indijanci u filmovima, odljepila sa skalpom! A-ca! Ne usudim se stati na vagu već mjesecima, jer što ja manje jedem to više bujam!!! Strašno- ko plutača. A jučer meni dr veli- pit ćete hormone cijeli život, a ja njemu- šta se mora nije teško! A jel moje , jelte, debljanje, povezano sa tim smanjenim djelovanjem štitnjače. "Ta dabome!!! Sad ćete za vrijeme terapije piškiti i do 5 litara dnevno!" JUUPIIIIII - nisam masna samo sam vodena!!!! E, a sad paranoja! Obzirom da sam se povećala u obujmu, isto se povećao i moj , i inače poveći, nos! Jel i u njemu voda i hoće li se i on smanjiti! Nekak mi se vidi da bu on ostal strčati. Nek ga vrag zeme! I još samo nešto! Dragi moji, bližnji i nebližnji, ovozemaljski i vanzemaljski! Ispričavam se za ranije i buduće ispade bijesa! Jer, naime, to nisam ja , to je moja štitnjača! |
04.07.2008., petak
Znam!!!
Danas sam se ponovno uvjerila da će moj mužić biti najbolji otac na svijetu! Čekali smo, u nemiloj nam čekaonici, u bolnici za kontrolu. Bezazleno, ali morali smo trošiti dragocjeno vrijeme na glupe boleštine! U laganoj depri radi stiskavca koji nam se, eto, ponovno dešava ovih zadnjih mjesec dana, prisiljena gledati bolesne ljude u čekaonici hitnog prijema, izašli smo na klupu da si MM popuši jednu i da se maknemo od "ružne" svakodnevnice u bolnici! nije pogled neki, ali osvježenje je stiglo u obliku jednog krasnog laganog pljuska. Kao melem na ranu ovom sparnom vremenu! Sjedimo i gledamo kombi hitne pomoći! Misli su nam - tko zna gdje! Moje uglavnom kako opet prolazi vrijeme u nešto što se mora, a ne što se želi! No dobro- vele stari ljudi - što se mora nije teško! U susret nam dolazi još veće osvježenje! Deda i baka, iz tko zna kojih nemilih razloga, guraju kolica u kojima je -slobodna procjena- dvogodišnjak! Bebač bez brige sa osmjehom na licu! Tako nevino djetešce , kao sunčeko na obzoru nakon kišnog i tmurnog dana! Sjedimo nas dvoje tako na klupi, a mališa priča, samo njemu shvatljivu priču! Odmah nam je nestala svjest o tome gdje smo, u čekaonici, među bolesnim i jadnim ljudima kojima je njihov problem najveći! Dečkić nas je pogledao i s velikim plavim okicama pokazao osmjeh! Naravno naša reakcija je bila - uzvratni osmjeh. I počelo je nesvjesno kreveljenje! Osmjeh ja, osmjeh beba, osmjeh MM, namig, krevelj, ... ! Tih nekoliko minuta igranja osmjesima podiglo nam je raspoloženje, a MM sav pekmezast, s pojačanim sjajem u očima veli: "Gle kak je veseli i bezbrižan! Namignuo sam mu i on se tak slatko nasmijao! Joj kak se ja raspekmezim!" Te plave okice MM, koje su se zasjajile na dječji osmjeh, neću nikad zaboraviti! Taj sjaj i u trenutku zaboravljena sva bol radi dječjeg osmjeha- nema ljepšeg osjećaja! Uskoro su svi koji su sjedili na klupi imali osmjeh na licu, radi bezbrižnog djetešca koje je u prolazu, na nekoliko minuta odtpuhnulo svojim osmjehom sve brige ovog svijeta! Jedva čekam osmjeh naše bebe! |