|
|
Interaktivna subota - još malo o 'američkoj avanturi' M.B.-a
30.06.2007., subota
Danas odgovaram na komentare čitatelja u vezi s tekstom o Bandićevu putu po Americi.
'Zadnji bloger' pita se 'kakve veze Bandić ima sa Zagrepčanima', kada nije rođen u njemu. Ima, on je gradonačelnik, i to izabran od strane građana. Možda mu pogoduje to što građani biraju njegovu stranku, a ne njega osobno, no Bandić je mnogo vjerodostojniji gradonačelnik nego, recimo, njegovi bivši kolege od prije recimo desetak godina, koji su bili na položaju samo zato što je tadašnji predsjednik države smatrao da gradonačelnik ne smije biti iz oporbe.
Što se tiče činjenice da se Bandić nije rodio o Zagrebu, mislim da je to potpuno nevažno. Po mom mišljenju, Zagrepčani su i Kinezi koji žive na Kajzerici, iako su u Hrvatsku došli prije par godina. Uostalom, nasumičnim prelistavanjem telefonskog imenika možete vidjeti da je Zagreb pravi melting-pot, što mu služi na čast.
Slažem se s 'komentarom' da je uz Bandićevu 'turneju' isto tako zanimljiv i način na koji Jutarnji list o njoj piše. Kada o njegovoj 'američkoj avanturi' piše jedino Jutarnji, a ne i Večernji, čovjek se mora upitati - zašto? Da li taj list ima neki posebni aranžman s gradonačelnikom, tko plaća novinarev put? Da sam na mjestu urednika u Jutarnjem, rekao bih – ako idemo s Bandićem u Ameriku samo mi, onda ćemo radije otkazati, jer se stvara dojam da smo mu mi bliskiji od konkurencije, a to jednostavno 'ne izgleda dobro', u pitanje dovodi integritet lista.
Da Jutarnjakov reporter ipak nije u 'Bandićevu džepu' mogli bi zaključiti iz činjenice da je Bandića, njegovu suprugu i dva suradnika iz gradske uprave morao 'loviti' po Americi te na temelju cendranja da Bandićevi suradnici 'na svakom putovanju novinarima otežavaju posao'. 'Reporterova osveta' iskazuje se, valjda, pisanjem o 'Bandićevom lošem engleskom' i navodno 'ponižavajućem tretmanu'.
Nakon analize novinskog izvještavanja Bandićeve turneje po Americi, čovjek se može upitati – kako će taj čovjek uspješno promovirati grad, kada ne zna promovirati samoga sebe?
Kad smo već kod Bandićevih suradnika – je li Pavle Kalinić isti onaj Pavle Kalinić koji na portalu net.hr piše o geopolitici? Ako je, mislim da ga gradonačelnik treba povesti u posjet Havani ili Moskvi, ali ne i u posjet hrvatskoj dijaspori.
Zašto?
Ovdašnji su Hrvati mahom konzervativan svijet. Pogotovo oni koji se okupljaju po 'hrvatskim piknicima'. Oni vole Ameriku, često i nekritički. Oni također surfaju webom. Bez obzira na to što se nakon druženja s fratrima Bandić proglasio u duši 'pravim Hrvatom' (štogod to značilo), mislim da je prilično cinično i potcjenjivački dovesti im u goste čovjeka čiji tekstovi zvuče kao da ih je pisao Fidel Castro.
Osim što to ukazuje na prezir prema onome tko te poziva ('oni ne čitaju net.hr'), dovođenje P.K.-a na neku manifestaciju dijaspore ukazuje i na jedan groteskno gotovanski mentalitet: znači, Kalinić konstantno hraćka po novoj domovini američkih Hrvata, ali onda najnormalnije očekuje da američki građani podrže (možda novcem?) njegovog pajdaša. Ako netko ukaže na paradoksalnost ovakvog prosuđivanja, stavlja se u opasnost da ga P.K. proglasi 'ne-demokratom'.
Evo primjera. Američki Hrvati već petnaestak godina lobiraju da Hrvatska postane članica NATO saveza. I sada im dolazi zagrebački gradonačelnik s čovjekom koji, očito, smatra da će ulaskom u NATO 'Hrvati ginuti za druge'. A za to vrijeme, stranka Milana Bandića i Pavla Kalinića želi da Hrvatska uđe u NATO savez. Priznat ćete da je to zbunjujuća situacija.
Što li je zagrebački gradonačelnik rekao u vezi hrvatskog članstva u NATO-u kongresmenima u Washingtonu i svojim kolegama američkim gradonačelnicima u Los Angelesu možemo tek nagađati.
'Knut' se u vezi 'Bandićeve američke avanture' pita 'koliko to sve košta', što bih i ja volio znati, a bloger sa SOSZagreb piše o spalionici smeća čija se zlokobna sjena – veza s nekom američkom firmom?! - možda nadvija nad ovom putešestvijom. O problemu nove spalionice ne znam ništa, ali će od sada redovito posjećivati blog SOSZagreb da bi se informirao.
Možda će Pavle Kalinić, britka sablja anti-profitnog lobija, pojasniti o čemu se radi.
Na blogu SOSZagreb objavljena je fotografija s prosvjeda protiv spalionice. Vidi se da je manifestaciji prisustvovalo malo ljudi. S druge strane, siguran sam da Zagrepčani o spalionici imaju mišljenje, da su mnogi vjerojatno i srditi. Uvijek me fascinira čijnenica da takvi događaji ne privlače više ljudi – što je, možda, dobra tema za neku od sljedećih blog-diskusija.
Imam dojam, možda griješim, da 'običan' građanin ('u Americi je svaki čovjek običan' – podsjetio me je jednom davno neki moj prijatelj kada sam se ovako glupo izrazio) asocira ne-vladine organizacije i njihove akcije s 'egzotičnim' ciljevima poput 'borbe protiv krzna' ili 'promoviranjem prava homoseksualaca'. Iako su oba cilja hvalevrijedna, i ja ih podržavam, oni su ljudima u Hrvatskoj - barem se meni tako čini - još uvijek dosta daleki i strani.
No, kada bi postojeće ne-vladine udruge organizirale neki projekt na liniji 'škola-gradski promet-bolnica-televizija', oko usko definiranih problema koje pogađaju 'svakoga', možda bi se ljudi više angažirali. (Uvijek se sjetim mase ljudi na Jelačićevom trgu koja je spriječila gašenje Radija 101.)
Recimo, zašto ne osnovati udrugu roditelja koji žele da hrana u školama bude bolja? Ili recimo, udrugu pretplatnika HRT-a koji žele da na televiziji bude manje američkog programa. Ili, udrugu pacijenata i članova njihovih obitelji koji smatraju da bi bolničko osoblje trebalo biti ljubaznije. Ili, da se udruže korisnici gradskog prometa koji su u autobusima i tramvajima bili žrtve kriminalaca.
Svjestan sam da me aktivisti iz ne-vladinog sektora sada sažaljivo gledaju (ma šta aktivisti, svi!) kao beznadnog naivca, ili kao nekoga tko im drži lekcije o nečemu o čemu oni stalno razgovaraju. Možda će mi biti upućena i neka refleksna primjedba koja počinje s riječima 'pa, i u Americi...' 'Građanska impotencija' u Americi – za razliku od Hrvatske - očita je tek u slučaju lumpenproleterijata, onih koji se nalaze na samom dnu. Kada se radi o njihovoj djeci, bližnjima uopće, ili pak nekom javnom problemu koji im je blizak i do kojeg im je zaista stalo, Amerikanci su spremni 'dići dževu'. I to ne razbijanjem izloga ili paljenjem tramvaja, već organiziranim građanskim pritiskom na svoje izabrane političke predstavnike.
Lav Trocki, osnivač Crvene armije, je jednom prilikom rekao da je 'ruski vojnik spreman poginuti za svoju zemlju, ali nije spreman svako jutro očistiti svoje čizme'. Čini mi se da ta opservacija vrijedi i za današnju Hrvatsku.
Kao i do sada, s nestrpljenjem čekam vaše komentare. Možda nam se javi Lav Trocki. Možda i Pavle Kalinić.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.