|
|
'Naša' kraljica
08.05.2007., utorak
Britanska kraljica Elizabeta Druga okončala je jučer posjet Sjedinjenim Državama. Kao i za prijašnjih njezinih dolazaka u Ameriku očit je bio entuzijazam naroda – na primjer oko 20 tisuća stanovnika Richmonda u Virginiji sudjelovalo je u svojevrsnoj lutriji u kojoj se biralo 108 uzvanika koji će imati prilike i izravno pozdraviti kraljicu, na najvećem trgu glavnog grada te savezne države, po nekima 'najengleskije' od pedeset postojećih.
Divljenje kraljici prošlo je uz dobru dozu humora i ironiziranja samog sebe. Vikend-podlistak dnevnika Washington Post pozvao je svoje čitatelje da e-mailiraju 'što bi rekli kraljici da se nađu s njom na samo na 15-20 sekundi'. Jedan od odgovora - 'I loved you as Helen Mirren'. Mnogi koji su kraljicu dočekali na glavi su nosili krune od kartona koje je – pri kupnji Whoppera – dijelio Burger King.
Međutim, ova svojevrsna 'love affair' s britanskom kraljicom inspirirala je komentatora Washington Posta Marca Fishera da napiše članak 'Sramotno klanjanje kruni', u kojem se kritizira predsjedatelj virginijskog zakonodavnog tijela koji se Elizabeti Drugoj naklonio, ili pak guverner Virginije koji je povodom njezina posjeta dao zaposlenicima državne uprave slobodan dan ('što nas košta 11 milijuna dolara' – primjećuje Marc Fisher).
'U Americi su svi jednaki. Mi nismo ničiji podanici. Mi se ne klanjamo pred kraljevima i kraljicama. Kada zaboravimo tu činjenicu, unižavamo sami sebe' – piše kolumnist washingtonskog lista. On citira najpoznatijeg protivnika monarhije i feudalizma, najvećeg egalitarijanca među američkim 'Očevima utemeljiteljima', Thomasa Painea, autora političkog pamfleta Common Sense, koji je u drugoj polovici 18. stoljeća pozivao koloniste, Engleze, na pobunu protiv monarhije.
(Mala digresija: štovatelji egalitarizma kojeg je promicao Tom Paine okupljaju se oko bloga liberalne orijentacije tompaine.com koji nudi zanimljivo štivo.)
'Jedan običan, pošten čovjek vredniji je od svih tih okrunjenih kabadahija' – napisao je u 'Zdravom razumu' Tom Paine. (Molim da se primjeti kreativnost pri prijevodu riječi 'ruffians'.)
Marcu Fisheru je 'klanjanje' kraljici pogotovo simptomatično jer postoje znaci – tvrdi on – da i suvremena Amerika poprima neke 'feudalne' karakteristike. Primjerice, sve dublje razlike između imućnih i manje imućnih. Pa onda, naglasak na društvenoj stabilnosti, umjesto dinamike i eksperimenta. Činjenica da se na predsjedničkim izborima u posljednjih 28 godina jedan od glavnih kandidata (predsjednički ili dopredsjednički) uvijek prezivao ili Bush ili Clinton.
Cyber-bratija odgovara Marcu Fisheru – neki ga hvale, neki mu poručuju da se 'sabere i ohladi'. Jedan veli da bi Amerika vjerojatno bila bolja zemlja da revolucije iz 1776. nije bilo – 'ropstvo bi bilo ukinuto ranije'. SAD bi vjerojatno danas nalikovale Kanadi.
Anglofilija u Americi kolumnistu britanskog Guardiana Tomu Dowlingu je pomalo smiješna, pogotovo kada je riječ o divljenju kraljici. 'Amerikanci misle da je naša kraljica neka kompleksna osoba, a riječ je zapravo o postarijoj ženici koju zanimaju konji i koja nikad nema što za reći' – piše Dowling.
Naravno, Britanci kod Amerikanaca uvijek primjete gotovo dirljiv kompleks manje vrijednosti koji se iskazuje u – najjednostavnije rečeno – narodskoj percepciji što je 'nobl', a što ne. Čisto kulturološki gledano, Amerikanci jesu svojevrsni 'Ivice Kičmanovići' kada je u pitanju britanski naglasak, samouvjereno držanje, tweed sakoi, plemićke titule i simboli poput obiteljskih grbova i slično. Netko je tu, u Americi prilično raširenu, idiliziranu sliku o Britaniji nazvao 'Miss Marple Britain'.
E sad, za sve vas koji ste bili dovoljno strpljivi – jedno pitanje: Ono što je Americi Britanija, Hrvatskoj je ......
Da li ponuditi odgovor tipa 'multiple choice'? Austrija. Srbija. Italija. Turska. Amerika. Iza svake od opcija mogao bi staviti i upitnik i uzvičnik, i oboje. Za svaku bi se od opcija mogao navesti dobar argument.
Naravno, svaka je misao dobro došla no, ne zanima me toliko politika, koliko 'svakodnevni feeling' – s jedne strane aspiracije, s druge stvarnost...
Onima koji se spremaju da me poduče da je najvažnije 'biti svoj', ja već sada poručujem da se slažem - ali dajte mi recite što to konkretno znači.
Stranih utjecaja je u svakoj zemlji danas na pretek. Ja ne mislim da je to loše, pogotovo ako se (vjerojatno zabunom) preuzme i nešto korisno. Evo tu je par mojih misli koje bi mogle poslužiti kao 'food for thought' – za one koji se samnom 'dopisuju', a i za ostale - a vezane su uz svaku od gore ponuđenih alternativa:
Hrvatsku je prije desetak godina često posjećivao potomak obitelji Habsburg (Austrija). Popularan je turbo-folk (Srbija). Način života je 'talijanski', s puno sjedenja po kavanama (Italija). Državna administracija često je spora i namrgođena, po uzoru na Orijent (Turska). Ljudi provode dane u trgovinskim centrima; riječ 'event' u hrvatskim je medijima zamijenila riječ 'događaj' (Amerika).
Kao i uvijek, jedva čekam vaše komentare.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.