...want to be pretty

petak, 30.12.2005.

BOLEST ZVANA VJEČNI ŽIVOT

Nitko ne želi umrijeti. Pomisao na vječni život. Mmm... Zauvijek ostati mlad i hodati zemljom. Nema više boli i pitanja: «Koliko mi je još života ostalo?». Nikuda ne trebaš žuriti. Sve ide polako. Svugdje stigneš. San skoro svakog čovjeka.
Zato nas i ljudi zovu u svoje živote i ne shvaćaju da rade sebi na štetu. Sebi o glavu. Glupi smrtnici. Misle da smo mi rješenje svih njihovih briga. A nisu niti sigurni da uopće postojimo. Na tome se temelji ljudska glupost: vjeruj u ono što nisi vidio (i za što ne znaš). Misle da ćemo doći i samo tek tako njih odvesti u vječni život bez ikakve žrtve, bez ikakvog napora i bez ičijeg drugog znanja.

Tako me i taj mladić zvao. A imao je samo dvadeset i tri godine. Najljepše godine života. Možda su njemu stvarno bile najbolje pa je zato i htio da tako ostane vječno. Ali nikada ne ostane tako. Ako ti i ostane vječna mladost, stariš iznutra. Godine ti nagrizaju srce i sva ubojstva padaju tebi na dušu. A društvo? Društvo ostari, ti ostaneš mlad, a kada ti dosade sve ih poubijaš i preseliš se negdje da se sakriješ od boli koja ti razdire utrobu kada shvatiš što si napravio.

Zato što je bio tako mlad i zato što je bio tako lijep, živahan i duhovit mladić, možda me to zato još i danas proganja. Ta njegova priča. Ispričati ću vam je, da podijelim svoju bol s vama.
Bila je već mrkla noć, sitni sati u noći. Prolazila sam ulicom u kojoj nije bilo nikoga. Ulična rasvjeta nije postojala ili su sve žarulje bile istrošene. Tišina je boljela. Razdirala mi je uši. Htjela sam se početi derati da barem svoj glas čujem, ali bojala sam se jer toliko je bilo tiho da kada bih otvorila usta, vjerojatno ne bi nikakav zvuk izašao iz mene. Kao da sam nijema. Nijema i gluha.

A onda sam nešto nanjušila, kako bi smrtnici rekli. Neki sitan i tihi glas koji bi samo vampirsko uho moglo čuti. Nije da se hvalim, ali... Što sam brže išla, zvuk se sve brže primicao. Dok sam hodala, nijedan zvuk mojih cipela se nije čuo. Cool. Još se nisam naviknula na to.

Pronašla sam ga. Zadnja kuća u nizu. Slijepa ulica. Nema izlaza. Mora biti ta kuća. Stojim pred kućom ogrnuta sjenom bora, tako da sam praktički nevidljiva za ljudske oči. Prozor je blizu i otvoren je, ali ipak ne čujem što govori. Kao da mumlja. Približim se bliže prozoru i sakrijem se u grm ispod prozora.

Sada se dobro čuje. Mladi, muški glas. Moli se. Mislim da je išlo ovako nekako: «...stoga Te molim da mi pošalješ jednog vampira da me načini vampirom, pa da i ja mogu vječno živjeti. Čitao sam o njima i stvarno bih to htio. Ako postoje. A ako ne, zanemari ovo. Znam da to nije po Tvojim pravilima, ali nije niti fer da mi umiremo. Amen.» Hm... Mali hoće vampira u svom životu? Probudila se u meni krv starih dana. E, pa i dobiti će ga. Nečujno sam se odšuljala i krenula za prvim obrokom te noći.

Nisam onom dečku htjela doći odmah drugi dan, jer bi on to rastumačio kao da su mu molitve uslišane. To nisam htjela. Nismo mi poslani od Boga. To da smo poslani od vraga, o tome se već može raspravljati. Zato sam ga potražila tek nakon tjedan, dva. Ne znam, tako nekako. Uglavnom, kasnije od deset dana. Našla sam ga u nekom rock klubu. Iznenadila sam se kada sam vidjela da je roker jer ne izgleda tako. Ali mu dobro stoji rokerski izgled.

Klub je bio lijepo uređen. Kao normalan birc, samo što je imao kraj šanka pozornicu na kojoj su, izgleda, svaki tjedan svirale nove nade, novi bendovi. Svjetlost nije bila jako, štoviše bila je jako slaba, što mi je odgovaralo, naravno. Svirka je bila žestoka. Svirao je neki bend. Ne sjećam se imena. Iskreno, nije me niti zanimalo, niti sam pogledala kako se zovu. Mene je zanimao moj dečkić. I našla sam ga. Bio je za šankom, udvarao se nekim curama koje su mu se smijale. Sigurno je bio dobar šarmer. Krenula sa prema šanku. Sjela sam malo dalje od njih, curama iza leđa, nasuprot njega, tako da me može vidjeti. Bio je dovoljan samo jedan moj neodoljivi pogled plavih očiju da dečko ostane paraliziran. Cijelo vrijeme je buljio u mene. I dalje je šarmirao cure, u to nema sumnje, ali pogled nije mogao maknuti sa mene.

A ja, podla žena kakva jesam, isto nisam micala pogled s njega. Provocirala sam ga koliko sam mogla. Igrala sam se sjezikom dok me gledao, prolazila prstima po usnama i takve stvari. Konačno se odvažio i ne spuštajući pogled krenuo prema meni. Spustila sam glavu dolje što je normalna reakcija kod besmrtnih bića. Došao je do mene i stajao s moje lijeve strane i gledao me. Nisam htjela dignuti pogled, pa da vidim što će napraviti.

Bend koji je bio na pozornici prestao je svirati i pustili su cd. Svirala je pjesma od Queena, Don't stop me now. I kako kaže pjesma: «Don't stop me now, cause i'm having such a good time...» tako je i bilo. Stvarno mi je bilo zabavno gledati ga kako se muči sa svim riječima koje zna da složi nekakvu rečenicu za mene, da može nešto progovoriti, ali nije imao niti jedne riječi za mene. Ali i to s vramenom postane dosadno. Kada ste vampir, sve vam nekako brzo dosadi.

Pa, kako je meni već bilo dosta zujenja u čašu ispred mene, podigla sam pogled i susrela njegove oči. Suzdržavala sam se sve ovo vrijeme da mu ne čitam misli, ali kao da je vrag ušao u mene (ha, ha), nisam mogla odoljeti. Razmišljao je o meni. Stvarno teško za pogoditi. Mislio je kao sam predivna. Na tu njegovu pomisao ja sam se malo osmjehnula, ali malo previše po njegovom izrazu lica. Valjda sam otkrila očnjake, jer je on imao jako zbunjeni i uplašeni izraz na licu, pa sam brzo maknula osmijeh s lica i ponovo se osmjehnula, ali ovaj puta malo manje.

-Zašto se smiješ? – upitao me sa smješkom. Imao je tako sladak glas. Da sam ljudsko biće, tj. normalan čovjek, uvrijedila bih se na to što mi je rekao 'ti'. Da on zna koliko sam ja starija od njega... Mislim da bi pobjegao. Ali pošto ja nisam ljudsko biće, to me uopće nije diralo.
-Zato što ti misliš da sam ja prekrasna. – odgovorila sam mu vrlo polako.Kao da mu prevodim s nekog drugog jezika. Možda sam se bojala da me neće razumijeti ili nešto slično. Ne znam. Čudna sam u zadnje vrijeme.
-A kako ti to možeš znati? – jednu ruku je podbočio na šank, a drugom se podbočio o svoj kuk. Kao stav zavodnika, tako nekako. Malo bahato. Ali ništa zato. Ako se hoće tako igrati, onda ćemo se tako igrati.
-Vidim po tvom izrazu lica, dragi. – rekoh malo veselijim tonom i osmjehnem se.
-Oo, pa ti si neka čitačica lica, jelda... draga? – odgovorio mi je dignuvši jednu obrvu. Mogla bih ga pojesti koliko je perverzno sladak. Zdrobiti ga u jednom predobrom vampirskom zagrljaju.
-Biti ću sve što želiš. – digla sam se i gledala ga čvrsto u oči tako da nije mogao ustuknuti ni koraka. Nisam mu dozvoljavala taj pokret, mada mu se na licu vidjelo da je melo preplašen i da bi najradije pobjegao. Ali kao pravi dečko, ostao je na mjestu i čak me zamolio za ples. Valjda mu je to prvo palo na pamet da me pita. Nemam pojma. Svirala je neka laganica, pa sam pristala na to što smrtnici zovu plesom. Njihanje zadnjicom, ja to tako zovem.

Primio me jednom rukom oko struka, a drugom je uzeo moju ruku i primio je svojom. Stav valcer. Isprva je bilo slatko što misli da on preuzima inicijativu i kao mu dobro ide. Ali kao i sve, to dosadi. Morala sam uzeti stvar u svoje ruke. Taman je počela pjesma od Green Daya:» Wake me up when September ends», savršena laganica za mrdanje.

Primila sam ga jednom rukom oko struka, a drugu mu zavukla pod kosu na zatiljku. To mu je godilo, shvatila sam po trzaju koji je napravio. To mi je bilo drago. Neka dečko uživa. Tako smo plesali nekoliko pjesama sve dok nije na red došla pjesma od Rasmusa:» No fear». To me potaknulo na jednu drugu akciju. Nisam još ništa prigrizla večeras. Pjesma kaže: «No fear, destination darkness». To me podsjetilo da mu ne mogu odmah zariti zube u vrat, nego da bih mogla i malo nježnije.

Ostali smo u toj pozi. Rukom sam mu gladila zatiljak i ljubila mu vrat. Svakim poljupcem sve se više tresao od zadovoljstva. Tako, samo tako. Uživaj dok možeš. Onda sam mu počela grickati vrat. Dečko je padao u trans. Primio me rukama oko struka, čvrsto me stisnuo uz sebe i poljubio me. Kako je to bilo dobro. Da li zbog tolikih godina ili zbog ne znam čega,. Ali odjednom mi je taj poljubac smrtnih usana bio nešto najljepše što sam ikada znala i što ću znati. Bio je vješt s jezikom. Izgleda da je imao dosta cura. Ali nijedna , dragi, nije bila niti neće biti kao je. Vjeruj mi. Opet sam ga počela ljubiti po vratu, dok me on još uvijek držao u strastvenom zagrljaju. Više nisam mogla čekati i zarila sam mu zube polako i nježno u njegov mekani vrat. Malo se lecnuo, ali nije ništa progovorio. Nije se čak niti pokušavao otimati. To mi je bilo malo čudno. Sve moje žrtve su se htjele raznjeti, samo da se maknu iz mog, tako slatkog i nježnog zagrljaja. Ali onda sam se sjetila da je to ono što je on htio. Na trenutak mi se to zgadilo i otkinula sam se od njeg brže nego je on to mogao registrirati.

Nekako me tužno pogledao, kao da mu je žao što sam prestala. Kako sam glupa, naravno da mu je žao. Zašto mi je to tako sada odjednom odbojno. Glupačo, odi do njega i posiši mu svu tu krv koju ima, da se više nikada ne digne. Nisam mogla. Krenula sam prema vratima. Bilo mi ga je žao, a i bila sam nahranjena. A da i nisam bila sita, ne bih se više mogla njima nahranitio. Ne hranim se osobom koju žalim. Nisam imala više što raditi ovdje pa sam krenula.

Požurio se do mene i uhvatio me za rame. Okrenula sam se i jedino što sam vidjela bila je crvena krv na njegovom vratu i dvije rupice. Mojih zubiju djelo. Ostala sam buljiti u to kao paralizirana dok nije progovorio.
-Ovo sam čekao od početka svog života. Moje molitve su uslišane. Načini me vampirom. – Da li sam mogla? Nisam. Poludjela sam na to. Kao prvo, kako može to pitati pred svima koji su ovdje. Pogledala sam uokolo da li ga je tko čuo i shvatila da smo ostali samo nas dvoje i barmen koji je bio u skladištu. Kao drugo, kako to može tražiti od mene?
-Kako to možeš tražiti od mene? – izderala sam se na njega – Ne želiš to, ostavi me! – vikala sam i pokušala se istrgnuti iz njegove ruke. Uspjela sam, ali me uhvatio za ruku. Nisam mu htjela nauditi, pa sam mu popustila, jer da ja upotrijebim svoju snagu...
-Kako ti znaš što ja želim, ha? Rekoh ti da želim biti vampir. Da, želim živjeti vječno. To ti je dovoljno. Hajde, možeš ti to.
-Što će ti vječni život kada ga nemaš s kime podijeliti?
-Tko je to rakao? Imam. S tobom. – tu sam ja ostala bez teksta. Zar on stvarno misli da ću ja ostati s njim ako ga načinim vampirom. Glupa ljudska budala. Možda da, par dana. Ali onda će mi dosaditi i na kraju ću ga uboiti tako lako kako sam ga i stvorila.
-Ne, sa mnom ne možeš. – bila sam odlučna.
-Možeš. Ili se možda bojiš? - pitao je bahato. Tu sam stvarno poludjela. Upotrijebila sam svu svoju snagu, primila ga za vrat i zakucala o zid tako da su mu noge visjele iznad poda.
-Slušaj me. Ti to ne želiš. I ja sam mislila da to želim, ali to tako poslije ne ide. Misliš da je to tako dobro. Vječno lutati praznim cestama i ubijati nedužne ljude? Moliti Boga ili vraga, koga već, da jednom tome dođe kraj? Misliš da je to lagano? – sav se već zacrvenio od nedostatka zraka, ali sada mi ga nije bilo žao. Tipično ljudski. Ti mu daš prst, a on bi cijelu ruku.

Nije mogao odgovoriti. Naravno da nije mogao. Borio se za zrak. Zarila sam mu zube u vrat i sisala dok god je išlo. Već pred kraj života skupio je snage i rekao:
-Volim te. – odmah sam se maknula od njega. Čudno kako samo jedna riječ može djelovati na ljude. Pa čak i na vampšire. Sva ljutnja je odmah nestala. To mi nije noitko rekao u mom dugom vampirskom životu, pa čak ni u kratkom vijeku ljudskog života. Čak ni roditelji, vjerovali ili ne. Htječla sam ga zagrliti, tješiti, maziti ga, i sama ne znam šta sam htjela u tom trenu. Dok sam se ja premišljala što bih i kako bih, on je iskrvario i postao samo leš koji leži u lokvi svoje krvi. Samo još jedna beznačajna žrtva vampirizma.

Stajala sam zaprepaštena, valjda ni sama ne shvačajući da sam ubila jedno jako lijepo i jako dobro ljudsko biće koje mi je jedino, prvo a valjda i zadnje, reklo da me voli. Valjda sam htjela plakati. Nisam. Valjda sam htjela vrištati. Nisam. Stajala sam samo iznad njega i gledala ga, sve dok barmen nije rekao da zatvaraju.

Okrenula sam, se, pogledala ga s mržnjom i njemu nevidljivom kretnjom izletjela van. Lutala sam bespomoćno ulicama sve dok se nije počela pokazivati zora. Moja smrt, zora. Razmišljala sam, da li trebam ostati ovdje, da me sunce sprži. Drugo nisam zaslužila. Drugo ništa ne preostaje. Ja sam izvor zla. Ne zaslužujem drugo.Sunce je već počelo smetati mojim vampirskim očima. Da li da ostanem? Ipak je to bolna smrt. To ne želim ni najgorem neprijatelju.

Sunce je već gotovo cijelo izašlo, ali je magla pa umanjuje svjetlost i zračenje. Stojim na krovu njegove kuće i čekam da se magla razbistri. I počela je. Svjetlost je prvo počela biti nepodnošljiva za moje oči. Zatvorila sam ih i ujedno osjetila kako mi niz lice kapaju krvave suze, suze prokletog vampira. Sunce je sve ječe peklo i osjetila sam kako mi se počinje raspadati utroba. Nisam marila. Smrt je jedino rješenje. Smrt je spas.

Sve jače i jače je sunce pržilo i sve jače i jače je mene boljelo. Koža mi se počela raspadati, kosti su izlazile na vidjelo. Sada više nisam mogla zatomiti krik. Vrištala sam kako nikada nisam. Svi su izašli iz svojih kuća da vide tko to tako vrišti. Nisam marila za njih. Mene je boljelo. Duševno i fizički. Da sam mogla izbaciti dušu vrištanjem, mislim da bi se to upravo sada dogodilo. Vidjela sam kako mi noge nestaju, pretvaraju se u prah. Užasan prizor, a pogotovo kada se to događa vama.

Sunce je sasvim izašlo. Od mene je ostao samo prah, a moja duša... Moja duša je vjerojatno još uvijek zarobljena na zemlji i nikada neće otići odonuda. Možda meni onaj dečko nije rekao da me voli. To jest, to mi je rekao, ali možda nije tako mislio. Možda me samo htio smekšatitako da ga načinim vampirom. Ali prvi puta sam čula tu riječ izgovorenu od čovjeka upućenu meni.

Što je bilo, to se više ne može popraviti. Ja više ne postojim. Jedno zlo manje na svijetu, ali ipak će moj duh hodati zemljom i uznemiravati ljude. Barem ih neće ubijati. To me tješi. A on? On je valjda sada negdje na nebu, ako to nešto uopće postoji. On je samo htio što i svi. Da ne umre. Ne krivim ga. Štoviše, razumijem ga. Takva sam i ja bila. Ali kako Biblija kaže: 'Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti'. Na kraju, svi tako završimo.

- 13:17 - Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.12.2005.

Ovo je prva koja je ikada nastala iz moje glave:

BIJELE RUŽE

Jeste li se ikada osjećali toliko jadno da sami sebe sažaljevate? Ja se sada tako osjećam. Osjećam se jadno, zgaženo. Kao da me tramvaj pregazio I onda se ponovo vratio da provjeri da li me zgazio, pa opet prešao preko mene par puta. Vozim se u tramvaju I pitam se gdje sam pogriješila. Zašto je morao umrijeti? Bio mi je najbolji prijatelj. Jedino kada sam bila s njim mogla sam se normalno ponašati, dok sam kod drugih morala paziti kada ću I što reći. Ako ima Boga, zašto mi ga je uzeo? Što sam ti ja skrivila da je baš on morao otići? Tako mlad, zgodan, inteligentan, pametan, dobar.
Tramvaj je došao do zadnje stanice I sišla sam. Pisalo je da sam na Borongaju. Odlučila sam malo propješačiti da ohladim glavu. Počela je kiša. Sjećam se kada smo on I ja svaki put kada bi padala kiša, izašli van I bili na kiši satima I pričali. Mame bi nam poludjele, ali mi se ne bi vraćali dok god kiša ne bi prestala. To mi je izmamilo mali smiješak na lice. Život je bio tako lijep, nismo niti bili svijesni koliko. Tek sada shvaćam koliko mi je zapravo značio.

Ne znam kako sam došla do Dubrave, ali eto me ovdje u nekom parkiću. Nema nikoga, što je dobro I uobičajeno u ovakve sitne sate. Ne znam da li bih sada podnijela da moram gledati nekoga. I tako, dok sam se sjećala bivših lijepih vremena, nisam niti primjetila da mi se približava čovijek, tu negdje mojih godina. Prišao mi je I pitao me da li je slobodno mjesto do mene na klupici. Meni je bilo čudno zašto me to pitao, jer nije bilo nikoga, znači sve klupice su bile slobodne, zašto baš hoće do mene sjesti? Ali nisam se mučila s tim pitanjem, nego sam samo rekla da je slobodno ni ne pogledavši ga. Dok sam ja bila u svom svijetu sa svojim mislima, nisam ni shvatila da mi on nešto neprestano priča.

-Molim? Oprostite, nisam vas slušala. Nešto ste meni govorili? - upitala sam probudivši se iz sna
-No, no, pa nisam tako star. Prijeđimo na ti. – odgovorio mi je polagano, kao da mi prevađa s nekog jezika koji ja ne razumijem. Stvarno drsko ili je bar meni tako zvučalo
-Dobro. Nešto si meni pričao? – odgovorila sam mu istom sporošću
-Jesam, ali izgleda da me ti nisi slušala.
-Pa da sam te slušala ne bih te pitala što si pričao, zar ne? – prekinula sam ga. Mislim stvarno…
-Da, istina. – malo se zamislio, pa je nastavio – Pričao sam o tome kako je život kratak I kako nikada ne znaš što te čeka iza ugla, a kamoli što će biti sutra. Zbog toga treba iskoristiti svaki trenutak koji ti se pruža sa voljenom osobom do koje ti je stalo, jer je svake sekunde možeš izgubiti. – stao je I pogledao me ravno u oči.
Skoro sam se srušila sa klupice kada sam shvatila da ima iste sjajne, plave oči kao nebo, koje tako jako odudaraju od tame, kao I moj dragi, nažalost pokojni, Boris. Skrenula sam pogled, da sakrijem užas koji mi se zrcalio u očima. Kada sam ponovno podigla pogled, više ga nije bilo.
Ne vjerujem u duhove, ali kamo je ovaj nestao? Nije mogao tako brzo nestati. Parkić je bio na otvorenome, da je I trčao, vidjela bih ga u daljini.
Dolazi dan, zora se budi. Bolje da pođem kući, a ovo zaboravim. Kao da se ništa nije dogodilo.

Došla sam doma, ali doma su me samo svi koje sam vidjela I slušala živcirali, pa sam opet izašla van sva mokra od kiše, gladna I umorna. Ali bolje I to, nego slušati isprazne riječi kao: »Žao mi je. Znamo kako ti je. Sada trebaš nastaviti. Neće biti lako, ali trebaš ići dalje…» itd., itd. Možeš si misliti kako oni znaju. Nitko ne zna kako se ja osjećam. Oni mogu samo nagađati, a to nije isto kao I osjećati.
Stalno su me pratile one riječi koje mi je rekao onaj dečko sinoć u parkiću. Kao da je znao za Borisa I kao da je znao da mi je on bio best frend I da je umro. Stvarno čudno. Ako ga je I poznavao, nije mogao znati da smo on I ja bili tako vezani.

Nisam znala kuda bih, pa sam otišla na groblje. Kupila sam bijelu ružu I stavila mu je na još otvoreni grob. Prije par sati mu je bio sprovod. Nisam mogla biti nazočna jer bih poludjela među onom ruljom koja plače samo zato što plače I rodbina. Ulizice, mrzim ih. Pa što ako im nije stalo, ne moraju se pretvarati, nitko ih ne krivi, ali zašto su onda uopće došli? Iz obveze? Izgleda da da. Stvarno ne fer od njih. Ni ja ne plačem, ali samo zato što me on to zamolio. Rekao mi je jednom prilikom : «Ako ikada otiđem prije vremena, ne želim da se plače zamnom.» Rekla sam mu da je to nemoguće, a on mi je odgovorio: «Onda molim bar tebe da ne plačeš. Ne želim da ti plačeš.» Uvjeravala sam ga da se to neće
dogoditi, ali on je bio uporan. Izgleda da je imao pravo. Pa Borise, ne plačem, točno kako si I želio. Ali tugu mi ne možeš I ne smiješ zabraniti.

Voljeli smo bijele ruže. I on I ja. One su bile naš zaštitni znak. Čak smo ih imali I kao ukras na zajedničkoj maturalnoj zabavi. Zezali su nas da se ponašamo kao blizanci, ali mi nismo marili za to. Dapače, to nam je bio kompliment. Bili smo nerazdvojni.
Kada sam pogledala unutra, da vidim kamo je pala ruža, vidjela sam predivan, veliki buket od bijelih ruža sa vrpcom na kojoj je pisalo: «OD MENE ZA TEBE!» Nije mi bilo jasno. Tko je još znao da on obožava bijele ruže? Rekao mi je da samo ja to znam. Ali dobro, nije važno, možda je nekome rekao. Ali kome?

Prošlo je mjesec dana otkada je umro. Svaki drugi dan mu odem na grob I nađem novi, svježi, bijeli buket. Još uvijek nisam saznala tko mu ga donosi. Čak sam pitala grobara koji je stalno tamo negdje, da li zna tko donosi te bukete. On
uvijek kaže da on nikoga me vidi I da ništa ne zna. Ne mogu čak niti naslutiti tko bi to mogao biti.

Sve je bilo dobro. Nitko me nije ništa pitao, niti razgovarao samnom, jer je znao da bih postala ratoborna. Pustili su me na miru da se ispušem. Sve do jednog dana kada sam ponovo otišla na groblje.
Isprva je dan bio kao i svaki drugi. Dosađivanje. Onda je došla večer. Isto kao i svaka druga. Odem u cvječarnicu, kupim bijelu ružu i odem na groblje. Stavim bijelu ružu u vazu i promijenim vodu. Kao i uvijek, tamo je bio novi buket. Ovaj puta je imao i vrpcu i bilo je nešto napisano sitnim slovima tako da sam se morala nagnuti da bih mogla pročitati. Kada sam se nagnula vidjela sam da piše: «TI KOJA SI UVIJEK SAMNOM I KOJA ME PRATIŠ U SNOVIMA, PROKLETA BILA!»

Kada sam se htjela ispraviti osjetila sam da me netko primio za ruku i naglo i grubo povukao u grmlje. Pokušala sam se braniti, ali on je bio jači. Odmah sam shvatila da nema ljusku snagu, jer mi je doslovce malim stiskom ruke lomio kralježnicu. Htjela sam vrištati, ali zvuk nije izlazio iz mene, a i tko bi me čuo u ovo gluho doba noći. On je nasrnuo na mene kao vuk na mlado janje, a ja sam se pokušala izmaknuti. U tom naumu sam uspijela, ali ne i zadugo. Bio je brz, prebrz za mene, nisam uspjela ni trepnuti, već je bio na meni i zabio ni nešto oštro u trbuh. Topla krv tekla je njegovim rukama. Dok je on na tren uživao u tom prizoru, uspjela sam naći nešto oštro i zapiknuti mu komad oštrog drveta u glavu kroz bradu. Sada je krv tekla mojim rukama i mojim tijelom. Rana na mom trbuhu neprestano se širila, kao da me netko ili nešto dere iznutra. Krvi je bilo sve više. Već sam počela gubiti svijest. On je primio taj komad drveta i svom snagom ga izvadio i uz gadan krik zvijeri zabio mi ga u glavu. Osjetila sam kako mi probija mozak, ulazi u svaku stanicu i ostavlja prazninu. Sada je krvi bilo posvuda. Doslovce smo se kupali u krvi.

Tamo gdje se njegova i moja krv stapala niknule su bijele ruže. Puno bijelih ruža sa crvenim preljevom. On se digao i počeo sakupljati te ruže. Ne shvaćam kako još uvijek vidim, kako još uvijek mogu razmišljati? Već sam odavno trebala biti mrtva. Sakupio je sve ruže i pogledao me. Kao da me još jednom probio pogledom. One oči… One iste oči. To nije moguće. Došao je do mene, primio me u naručje i prislonio usne na moj vrat. Jedan poljubac, dva, tri… Nisam više brojala. Onda je počeo pričati. Iza svake riječi me jednom poljubio.

-Tako lijepa… Tako meka… Tako živa… Volio sam te, malena. Ali ti si mene doživljavala kao prijatelja. Znaš, teško je to… Tako živjeti. Da je ona osoba kopu voliš stalno i neprestano pored tebe, ali opet nije. Kao mačka. Ona je tu kada treba jesti, piti ili se maziti. A ostalo vrijeme je boli kurac za tebe. Ti si bila moja mačka. Mala, slatka mica maca. Kada si htjela, ja sam došao, kada si me trabala, ja sam ti pomogao. Kada sam ja zvao, nisi došla, kada sam te ja trebao, nisi mi pomogla. I najvažnije, kada sam umirao, nisi bila kraj mene. A trebala mi je tvoja ruka, tvoj dodir da me smiri. Vidiš kako sam ja dobar. Ja sam uz tebe dok ti umireš. – gladio me po obrazu - Znam da si pri svijesti i da me razumiješ i sigurno se pitaš zašto sam te ubio? Pa odgovor je jednostavan. Već sam ti rekao da te volim. Što je vječnost bez osobe koju voliš? Dosadno ubijanje vremena. A ovako ću imati tebe uz sebe, ljubavi moja.

Kada je to rekao poljubio me u usta tako jako i strasno da bi mi čak bio i ugodan taj poljubac, da nisam ležala u vlastitoj krvi sa kolcem u glavi, rupom u trbuhu i slomljenom kralježnicom. Opet me ljubio po vratu, a ja sam polako gubila svijest i život.

Čula sam ga kako je šapnuo: «Žao mi je» i tada osjetila njegove zube zarivene u moje meko meso. Sisao mi je krv, koje je i onako bilo premalo. Zadnje čega se sjećam je užasna bol u vratu i njegove riječi: «Žao mi je… Žao mi je… Žao mi je…»

Jeste li se ikada osjećali toliko jadno da sami sebe sažaljevate? Ja se sada tako osjećam. Osjećam se jadno, zgaženo. Kao da me tramvaj pregazio I onda se ponovo vratio da provjeri da li me zgazio, pa opet prešao preko mene par puta. Vozim se u tramvaju I pitam se gdje sam pogriješila. Sada sam i ja umrla. Ali nisam sama. Od danas pa na dalje, on me prati. Ne skida oči s mene.

Opsjednutost. Čudna riječ. Mislila sam da ne postoji tako nešto, ali izgleda da sam se prevarila. Moj dragi, vječni drug tu opsjednutost naziva igricom. Čovjek se pita da li postoji život nakon smrti. Ja sam otkrila da postoji. Ali nažalost nije ono što ljudi očekuju. Očekuju Raj, da vide svoje najbliže i svoje najmilije koji su već davno otišli i da ih ponovo zagrle i pričaju s njima. E pa reći ću vam nešto. Takvo što ne postoji. Postoji samo mržnja, strast za ubijanjem i želja za krvlju. Barem ja teko osjećam.

Žedna sam, tako žedna. Najljepši osjećaj na svijetu je kada tuđa krv kola tvojim žilama, kada je osjetiš. Osjetiš tuđu toplinu, tuđu strast. To je ono zbog čega se isplati živjeti. A ostalo? Tko uopće brine za ostalo kada živiš vječno?

- 14:22 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.12.2005.

Pored tebe još mogu da živim...
Jer ti si kao svijetlo koje izranja iz tamne noći...
Pored tebe još mogu da živim...
Tvoje oči svijetle poput zvijezda na nebu,
kao svijetlost mjeseca što pokazuje mi put.

Ti si kao proljetni cvijet.
A ja sam...
maleni leptir koji još ne zna da leti
i ne shvaća da ima ljudi koji ne vole leptire.
Ja sam jezero koje beskrajno želi zvijezdani sjaj na svojoj površini,
koje želi dosegnuti zvijezde.

Željela bih zaista da mogu dosegnuti zvijezde, skinuti ih s neba, okupati u jezeru,
u rosi i postaviti na prijestolje svoga srca da tamo svijetle za život, za mir, za ljubav...

- 15:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2005.

Dance macabre

Dal' ima boli kao što je bol moj?
Neka kazna ne bude veća od krivnje
Pod velom bijaše kostur smrti, napola raspadnuti
Uz tebe... zauvijek

Mrtvi ne govore, a neumrli ne poznaju mrtve
Moja krv plače za tobom, ljubavi
Sječat ću te se zauvijek
Dance macabre

Pokušajte me zaustaviti, vi plesači smrti
Tvoja krv - za moju krv
San je vječan
Čarolija... Molitva...
Uskoro ljubavi, uskoro

Tako naivan
To je samo igra
Gledaj smrti u oči
Kakva prijevara
Život je prokletstvo iz kojeg nema izlaza

- 16:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

My escape from reallity...

petak, 30.12.2005.

četvrtak, 29.12.2005.

ponedjeljak, 19.12.2005.

srijeda, 07.12.2005.