| prosinac, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MSN: vicwolfy@hotmail.com[/B]
mail: vicwolf9186968@yahoo.com[/B]
icq: 336-217-215
Toliko vas je bilo od 25.10.2006. od 19:10...
LJUDOVI KOJE POZNAM....
*!Red Dawn!*
... your hand in mine ...
Forsaken
Clown
wacky thief
mala živčana
Nina the God
Ivy Omega
Kety
† disturbed angel †
Black Enemy
...I KOJE NE POZNAM, A RADO BI!!
death
Andunel (Zvijezda zapada)
Jimmy Tribal
rocking ramona
...kiwi girl...
mrs. Morrison
>>>heretik
lordbyron666
euronymous
Erotomania
Štekyca
princess nairi
~~~~~
† Midwinter Tears †
širo
white witch
†Lady Drusilla†
LOTOS
~..anGEl Of dArknESs..~
crni anđeo
Slept so long
angels don't kill
freddy
melody
sweet666
.hazY confessions.
.::Nemo::.
Viktoria Faust - U anđeoskom liku zvijeri
Viktoria Faust - Anđeo na mome grobu
Viktoria Faust - Galerija užasa
Viktoria Faust - Vampirski snovi
Viktoria Faust - Skice za umiranje
George R. R. Martin - Igra prijestolja
George R. R. Martin - Sraz kraljeva
George R. R. Martin- Oluja mačeva
George R. R. Martin - Gozba vrana
Triologija tamnog vilenjaka
Marija Jurić Zagorka - Grička vještica (svih 7)
Gleen Duncan - Ja, Lucifer
Tolkien - Gospodar prstenova (sve 3)
Johannes Mario Simmel - Klaunovi doniješe suze
Harold Robbins - Samotnica 1 i 2
Harold Robbins - Ne zaljubljuj se u neznanca 1 i 2
Tolstoj - Ana Karenjina
Prijestolje od zmajokosti (zaboravila sam kak se zove pisac)
Alan Ford (strip)
Van Hellsing (strip)
...
Ovo je prva koja je ikada nastala iz moje glave:
BIJELE RUŽE
Jeste li se ikada osjećali toliko jadno da sami sebe sažaljevate? Ja se sada tako osjećam. Osjećam se jadno, zgaženo. Kao da me tramvaj pregazio I onda se ponovo vratio da provjeri da li me zgazio, pa opet prešao preko mene par puta. Vozim se u tramvaju I pitam se gdje sam pogriješila. Zašto je morao umrijeti? Bio mi je najbolji prijatelj. Jedino kada sam bila s njim mogla sam se normalno ponašati, dok sam kod drugih morala paziti kada ću I što reći. Ako ima Boga, zašto mi ga je uzeo? Što sam ti ja skrivila da je baš on morao otići? Tako mlad, zgodan, inteligentan, pametan, dobar.
Tramvaj je došao do zadnje stanice I sišla sam. Pisalo je da sam na Borongaju. Odlučila sam malo propješačiti da ohladim glavu. Počela je kiša. Sjećam se kada smo on I ja svaki put kada bi padala kiša, izašli van I bili na kiši satima I pričali. Mame bi nam poludjele, ali mi se ne bi vraćali dok god kiša ne bi prestala. To mi je izmamilo mali smiješak na lice. Život je bio tako lijep, nismo niti bili svijesni koliko. Tek sada shvaćam koliko mi je zapravo značio.
Ne znam kako sam došla do Dubrave, ali eto me ovdje u nekom parkiću. Nema nikoga, što je dobro I uobičajeno u ovakve sitne sate. Ne znam da li bih sada podnijela da moram gledati nekoga. I tako, dok sam se sjećala bivših lijepih vremena, nisam niti primjetila da mi se približava čovijek, tu negdje mojih godina. Prišao mi je I pitao me da li je slobodno mjesto do mene na klupici. Meni je bilo čudno zašto me to pitao, jer nije bilo nikoga, znači sve klupice su bile slobodne, zašto baš hoće do mene sjesti? Ali nisam se mučila s tim pitanjem, nego sam samo rekla da je slobodno ni ne pogledavši ga. Dok sam ja bila u svom svijetu sa svojim mislima, nisam ni shvatila da mi on nešto neprestano priča.
-Molim? Oprostite, nisam vas slušala. Nešto ste meni govorili? - upitala sam probudivši se iz sna
-No, no, pa nisam tako star. Prijeđimo na ti. – odgovorio mi je polagano, kao da mi prevađa s nekog jezika koji ja ne razumijem. Stvarno drsko ili je bar meni tako zvučalo
-Dobro. Nešto si meni pričao? – odgovorila sam mu istom sporošću
-Jesam, ali izgleda da me ti nisi slušala.
-Pa da sam te slušala ne bih te pitala što si pričao, zar ne? – prekinula sam ga. Mislim stvarno…
-Da, istina. – malo se zamislio, pa je nastavio – Pričao sam o tome kako je život kratak I kako nikada ne znaš što te čeka iza ugla, a kamoli što će biti sutra. Zbog toga treba iskoristiti svaki trenutak koji ti se pruža sa voljenom osobom do koje ti je stalo, jer je svake sekunde možeš izgubiti. – stao je I pogledao me ravno u oči.
Skoro sam se srušila sa klupice kada sam shvatila da ima iste sjajne, plave oči kao nebo, koje tako jako odudaraju od tame, kao I moj dragi, nažalost pokojni, Boris. Skrenula sam pogled, da sakrijem užas koji mi se zrcalio u očima. Kada sam ponovno podigla pogled, više ga nije bilo.
Ne vjerujem u duhove, ali kamo je ovaj nestao? Nije mogao tako brzo nestati. Parkić je bio na otvorenome, da je I trčao, vidjela bih ga u daljini.
Dolazi dan, zora se budi. Bolje da pođem kući, a ovo zaboravim. Kao da se ništa nije dogodilo.
Došla sam doma, ali doma su me samo svi koje sam vidjela I slušala živcirali, pa sam opet izašla van sva mokra od kiše, gladna I umorna. Ali bolje I to, nego slušati isprazne riječi kao: »Žao mi je. Znamo kako ti je. Sada trebaš nastaviti. Neće biti lako, ali trebaš ići dalje…» itd., itd. Možeš si misliti kako oni znaju. Nitko ne zna kako se ja osjećam. Oni mogu samo nagađati, a to nije isto kao I osjećati.
Stalno su me pratile one riječi koje mi je rekao onaj dečko sinoć u parkiću. Kao da je znao za Borisa I kao da je znao da mi je on bio best frend I da je umro. Stvarno čudno. Ako ga je I poznavao, nije mogao znati da smo on I ja bili tako vezani.
Nisam znala kuda bih, pa sam otišla na groblje. Kupila sam bijelu ružu I stavila mu je na još otvoreni grob. Prije par sati mu je bio sprovod. Nisam mogla biti nazočna jer bih poludjela među onom ruljom koja plače samo zato što plače I rodbina. Ulizice, mrzim ih. Pa što ako im nije stalo, ne moraju se pretvarati, nitko ih ne krivi, ali zašto su onda uopće došli? Iz obveze? Izgleda da da. Stvarno ne fer od njih. Ni ja ne plačem, ali samo zato što me on to zamolio. Rekao mi je jednom prilikom : «Ako ikada otiđem prije vremena, ne želim da se plače zamnom.» Rekla sam mu da je to nemoguće, a on mi je odgovorio: «Onda molim bar tebe da ne plačeš. Ne želim da ti plačeš.» Uvjeravala sam ga da se to neće
dogoditi, ali on je bio uporan. Izgleda da je imao pravo. Pa Borise, ne plačem, točno kako si I želio. Ali tugu mi ne možeš I ne smiješ zabraniti.
Voljeli smo bijele ruže. I on I ja. One su bile naš zaštitni znak. Čak smo ih imali I kao ukras na zajedničkoj maturalnoj zabavi. Zezali su nas da se ponašamo kao blizanci, ali mi nismo marili za to. Dapače, to nam je bio kompliment. Bili smo nerazdvojni.
Kada sam pogledala unutra, da vidim kamo je pala ruža, vidjela sam predivan, veliki buket od bijelih ruža sa vrpcom na kojoj je pisalo: «OD MENE ZA TEBE!» Nije mi bilo jasno. Tko je još znao da on obožava bijele ruže? Rekao mi je da samo ja to znam. Ali dobro, nije važno, možda je nekome rekao. Ali kome?
Prošlo je mjesec dana otkada je umro. Svaki drugi dan mu odem na grob I nađem novi, svježi, bijeli buket. Još uvijek nisam saznala tko mu ga donosi. Čak sam pitala grobara koji je stalno tamo negdje, da li zna tko donosi te bukete. On
uvijek kaže da on nikoga me vidi I da ništa ne zna. Ne mogu čak niti naslutiti tko bi to mogao biti.
Sve je bilo dobro. Nitko me nije ništa pitao, niti razgovarao samnom, jer je znao da bih postala ratoborna. Pustili su me na miru da se ispušem. Sve do jednog dana kada sam ponovo otišla na groblje.
Isprva je dan bio kao i svaki drugi. Dosađivanje. Onda je došla večer. Isto kao i svaka druga. Odem u cvječarnicu, kupim bijelu ružu i odem na groblje. Stavim bijelu ružu u vazu i promijenim vodu. Kao i uvijek, tamo je bio novi buket. Ovaj puta je imao i vrpcu i bilo je nešto napisano sitnim slovima tako da sam se morala nagnuti da bih mogla pročitati. Kada sam se nagnula vidjela sam da piše: «TI KOJA SI UVIJEK SAMNOM I KOJA ME PRATIŠ U SNOVIMA, PROKLETA BILA!»
Kada sam se htjela ispraviti osjetila sam da me netko primio za ruku i naglo i grubo povukao u grmlje. Pokušala sam se braniti, ali on je bio jači. Odmah sam shvatila da nema ljusku snagu, jer mi je doslovce malim stiskom ruke lomio kralježnicu. Htjela sam vrištati, ali zvuk nije izlazio iz mene, a i tko bi me čuo u ovo gluho doba noći. On je nasrnuo na mene kao vuk na mlado janje, a ja sam se pokušala izmaknuti. U tom naumu sam uspijela, ali ne i zadugo. Bio je brz, prebrz za mene, nisam uspjela ni trepnuti, već je bio na meni i zabio ni nešto oštro u trbuh. Topla krv tekla je njegovim rukama. Dok je on na tren uživao u tom prizoru, uspjela sam naći nešto oštro i zapiknuti mu komad oštrog drveta u glavu kroz bradu. Sada je krv tekla mojim rukama i mojim tijelom. Rana na mom trbuhu neprestano se širila, kao da me netko ili nešto dere iznutra. Krvi je bilo sve više. Već sam počela gubiti svijest. On je primio taj komad drveta i svom snagom ga izvadio i uz gadan krik zvijeri zabio mi ga u glavu. Osjetila sam kako mi probija mozak, ulazi u svaku stanicu i ostavlja prazninu. Sada je krvi bilo posvuda. Doslovce smo se kupali u krvi.
Tamo gdje se njegova i moja krv stapala niknule su bijele ruže. Puno bijelih ruža sa crvenim preljevom. On se digao i počeo sakupljati te ruže. Ne shvaćam kako još uvijek vidim, kako još uvijek mogu razmišljati? Već sam odavno trebala biti mrtva. Sakupio je sve ruže i pogledao me. Kao da me još jednom probio pogledom. One oči… One iste oči. To nije moguće. Došao je do mene, primio me u naručje i prislonio usne na moj vrat. Jedan poljubac, dva, tri… Nisam više brojala. Onda je počeo pričati. Iza svake riječi me jednom poljubio.
-Tako lijepa… Tako meka… Tako živa… Volio sam te, malena. Ali ti si mene doživljavala kao prijatelja. Znaš, teško je to… Tako živjeti. Da je ona osoba kopu voliš stalno i neprestano pored tebe, ali opet nije. Kao mačka. Ona je tu kada treba jesti, piti ili se maziti. A ostalo vrijeme je boli kurac za tebe. Ti si bila moja mačka. Mala, slatka mica maca. Kada si htjela, ja sam došao, kada si me trabala, ja sam ti pomogao. Kada sam ja zvao, nisi došla, kada sam te ja trebao, nisi mi pomogla. I najvažnije, kada sam umirao, nisi bila kraj mene. A trebala mi je tvoja ruka, tvoj dodir da me smiri. Vidiš kako sam ja dobar. Ja sam uz tebe dok ti umireš. – gladio me po obrazu - Znam da si pri svijesti i da me razumiješ i sigurno se pitaš zašto sam te ubio? Pa odgovor je jednostavan. Već sam ti rekao da te volim. Što je vječnost bez osobe koju voliš? Dosadno ubijanje vremena. A ovako ću imati tebe uz sebe, ljubavi moja.
Kada je to rekao poljubio me u usta tako jako i strasno da bi mi čak bio i ugodan taj poljubac, da nisam ležala u vlastitoj krvi sa kolcem u glavi, rupom u trbuhu i slomljenom kralježnicom. Opet me ljubio po vratu, a ja sam polako gubila svijest i život.
Čula sam ga kako je šapnuo: «Žao mi je» i tada osjetila njegove zube zarivene u moje meko meso. Sisao mi je krv, koje je i onako bilo premalo. Zadnje čega se sjećam je užasna bol u vratu i njegove riječi: «Žao mi je… Žao mi je… Žao mi je…»
Jeste li se ikada osjećali toliko jadno da sami sebe sažaljevate? Ja se sada tako osjećam. Osjećam se jadno, zgaženo. Kao da me tramvaj pregazio I onda se ponovo vratio da provjeri da li me zgazio, pa opet prešao preko mene par puta. Vozim se u tramvaju I pitam se gdje sam pogriješila. Sada sam i ja umrla. Ali nisam sama. Od danas pa na dalje, on me prati. Ne skida oči s mene.
Opsjednutost. Čudna riječ. Mislila sam da ne postoji tako nešto, ali izgleda da sam se prevarila. Moj dragi, vječni drug tu opsjednutost naziva igricom. Čovjek se pita da li postoji život nakon smrti. Ja sam otkrila da postoji. Ali nažalost nije ono što ljudi očekuju. Očekuju Raj, da vide svoje najbliže i svoje najmilije koji su već davno otišli i da ih ponovo zagrle i pričaju s njima. E pa reći ću vam nešto. Takvo što ne postoji. Postoji samo mržnja, strast za ubijanjem i želja za krvlju. Barem ja teko osjećam.
Žedna sam, tako žedna. Najljepši osjećaj na svijetu je kada tuđa krv kola tvojim žilama, kada je osjetiš. Osjetiš tuđu toplinu, tuđu strast. To je ono zbog čega se isplati živjeti. A ostalo? Tko uopće brine za ostalo kada živiš vječno?
