Marketing
BOLEST ZVANA VJEČNI ŽIVOT
Nitko ne želi umrijeti. Pomisao na vječni život. Mmm... Zauvijek ostati mlad i hodati zemljom. Nema više boli i pitanja: «Koliko mi je još života ostalo?». Nikuda ne trebaš žuriti. Sve ide polako. Svugdje stigneš. San skoro svakog čovjeka.
Zato nas i ljudi zovu u svoje živote i ne shvaćaju da rade sebi na štetu. Sebi o glavu. Glupi smrtnici. Misle da smo mi rješenje svih njihovih briga. A nisu niti sigurni da uopće postojimo. Na tome se temelji ljudska glupost: vjeruj u ono što nisi vidio (i za što ne znaš). Misle da ćemo doći i samo tek tako njih odvesti u vječni život bez ikakve žrtve, bez ikakvog napora i bez ičijeg drugog znanja.
Tako me i taj mladić zvao. A imao je samo dvadeset i tri godine. Najljepše godine života. Možda su njemu stvarno bile najbolje pa je zato i htio da tako ostane vječno. Ali nikada ne ostane tako. Ako ti i ostane vječna mladost, stariš iznutra. Godine ti nagrizaju srce i sva ubojstva padaju tebi na dušu. A društvo? Društvo ostari, ti ostaneš mlad, a kada ti dosade sve ih poubijaš i preseliš se negdje da se sakriješ od boli koja ti razdire utrobu kada shvatiš što si napravio.
Zato što je bio tako mlad i zato što je bio tako lijep, živahan i duhovit mladić, možda me to zato još i danas proganja. Ta njegova priča. Ispričati ću vam je, da podijelim svoju bol s vama.
Bila je već mrkla noć, sitni sati u noći. Prolazila sam ulicom u kojoj nije bilo nikoga. Ulična rasvjeta nije postojala ili su sve žarulje bile istrošene. Tišina je boljela. Razdirala mi je uši. Htjela sam se početi derati da barem svoj glas čujem, ali bojala sam se jer toliko je bilo tiho da kada bih otvorila usta, vjerojatno ne bi nikakav zvuk izašao iz mene. Kao da sam nijema. Nijema i gluha.
A onda sam nešto nanjušila, kako bi smrtnici rekli. Neki sitan i tihi glas koji bi samo vampirsko uho moglo čuti. Nije da se hvalim, ali... Što sam brže išla, zvuk se sve brže primicao. Dok sam hodala, nijedan zvuk mojih cipela se nije čuo. Cool. Još se nisam naviknula na to.
Pronašla sam ga. Zadnja kuća u nizu. Slijepa ulica. Nema izlaza. Mora biti ta kuća. Stojim pred kućom ogrnuta sjenom bora, tako da sam praktički nevidljiva za ljudske oči. Prozor je blizu i otvoren je, ali ipak ne čujem što govori. Kao da mumlja. Približim se bliže prozoru i sakrijem se u grm ispod prozora.
Sada se dobro čuje. Mladi, muški glas. Moli se. Mislim da je išlo ovako nekako: «...stoga Te molim da mi pošalješ jednog vampira da me načini vampirom, pa da i ja mogu vječno živjeti. Čitao sam o njima i stvarno bih to htio. Ako postoje. A ako ne, zanemari ovo. Znam da to nije po Tvojim pravilima, ali nije niti fer da mi umiremo. Amen.» Hm... Mali hoće vampira u svom životu? Probudila se u meni krv starih dana. E, pa i dobiti će ga. Nečujno sam se odšuljala i krenula za prvim obrokom te noći.
Nisam onom dečku htjela doći odmah drugi dan, jer bi on to rastumačio kao da su mu molitve uslišane. To nisam htjela. Nismo mi poslani od Boga. To da smo poslani od vraga, o tome se već može raspravljati. Zato sam ga potražila tek nakon tjedan, dva. Ne znam, tako nekako. Uglavnom, kasnije od deset dana. Našla sam ga u nekom rock klubu. Iznenadila sam se kada sam vidjela da je roker jer ne izgleda tako. Ali mu dobro stoji rokerski izgled.
Klub je bio lijepo uređen. Kao normalan birc, samo što je imao kraj šanka pozornicu na kojoj su, izgleda, svaki tjedan svirale nove nade, novi bendovi. Svjetlost nije bila jako, štoviše bila je jako slaba, što mi je odgovaralo, naravno. Svirka je bila žestoka. Svirao je neki bend. Ne sjećam se imena. Iskreno, nije me niti zanimalo, niti sam pogledala kako se zovu. Mene je zanimao moj dečkić. I našla sam ga. Bio je za šankom, udvarao se nekim curama koje su mu se smijale. Sigurno je bio dobar šarmer. Krenula sa prema šanku. Sjela sam malo dalje od njih, curama iza leđa, nasuprot njega, tako da me može vidjeti. Bio je dovoljan samo jedan moj neodoljivi pogled plavih očiju da dečko ostane paraliziran. Cijelo vrijeme je buljio u mene. I dalje je šarmirao cure, u to nema sumnje, ali pogled nije mogao maknuti sa mene.
A ja, podla žena kakva jesam, isto nisam micala pogled s njega. Provocirala sam ga koliko sam mogla. Igrala sam se sjezikom dok me gledao, prolazila prstima po usnama i takve stvari. Konačno se odvažio i ne spuštajući pogled krenuo prema meni. Spustila sam glavu dolje što je normalna reakcija kod besmrtnih bića. Došao je do mene i stajao s moje lijeve strane i gledao me. Nisam htjela dignuti pogled, pa da vidim što će napraviti.
Bend koji je bio na pozornici prestao je svirati i pustili su cd. Svirala je pjesma od Queena, Don't stop me now. I kako kaže pjesma: «Don't stop me now, cause i'm having such a good time...» tako je i bilo. Stvarno mi je bilo zabavno gledati ga kako se muči sa svim riječima koje zna da složi nekakvu rečenicu za mene, da može nešto progovoriti, ali nije imao niti jedne riječi za mene. Ali i to s vramenom postane dosadno. Kada ste vampir, sve vam nekako brzo dosadi.
Pa, kako je meni već bilo dosta zujenja u čašu ispred mene, podigla sam pogled i susrela njegove oči. Suzdržavala sam se sve ovo vrijeme da mu ne čitam misli, ali kao da je vrag ušao u mene (ha, ha), nisam mogla odoljeti. Razmišljao je o meni. Stvarno teško za pogoditi. Mislio je kao sam predivna. Na tu njegovu pomisao ja sam se malo osmjehnula, ali malo previše po njegovom izrazu lica. Valjda sam otkrila očnjake, jer je on imao jako zbunjeni i uplašeni izraz na licu, pa sam brzo maknula osmijeh s lica i ponovo se osmjehnula, ali ovaj puta malo manje.
-Zašto se smiješ? – upitao me sa smješkom. Imao je tako sladak glas. Da sam ljudsko biće, tj. normalan čovjek, uvrijedila bih se na to što mi je rekao 'ti'. Da on zna koliko sam ja starija od njega... Mislim da bi pobjegao. Ali pošto ja nisam ljudsko biće, to me uopće nije diralo.
-Zato što ti misliš da sam ja prekrasna. – odgovorila sam mu vrlo polako.Kao da mu prevodim s nekog drugog jezika. Možda sam se bojala da me neće razumijeti ili nešto slično. Ne znam. Čudna sam u zadnje vrijeme.
-A kako ti to možeš znati? – jednu ruku je podbočio na šank, a drugom se podbočio o svoj kuk. Kao stav zavodnika, tako nekako. Malo bahato. Ali ništa zato. Ako se hoće tako igrati, onda ćemo se tako igrati.
-Vidim po tvom izrazu lica, dragi. – rekoh malo veselijim tonom i osmjehnem se.
-Oo, pa ti si neka čitačica lica, jelda... draga? – odgovorio mi je dignuvši jednu obrvu. Mogla bih ga pojesti koliko je perverzno sladak. Zdrobiti ga u jednom predobrom vampirskom zagrljaju.
-Biti ću sve što želiš. – digla sam se i gledala ga čvrsto u oči tako da nije mogao ustuknuti ni koraka. Nisam mu dozvoljavala taj pokret, mada mu se na licu vidjelo da je melo preplašen i da bi najradije pobjegao. Ali kao pravi dečko, ostao je na mjestu i čak me zamolio za ples. Valjda mu je to prvo palo na pamet da me pita. Nemam pojma. Svirala je neka laganica, pa sam pristala na to što smrtnici zovu plesom. Njihanje zadnjicom, ja to tako zovem.
Primio me jednom rukom oko struka, a drugom je uzeo moju ruku i primio je svojom. Stav valcer. Isprva je bilo slatko što misli da on preuzima inicijativu i kao mu dobro ide. Ali kao i sve, to dosadi. Morala sam uzeti stvar u svoje ruke. Taman je počela pjesma od Green Daya:» Wake me up when September ends», savršena laganica za mrdanje.
Primila sam ga jednom rukom oko struka, a drugu mu zavukla pod kosu na zatiljku. To mu je godilo, shvatila sam po trzaju koji je napravio. To mi je bilo drago. Neka dečko uživa. Tako smo plesali nekoliko pjesama sve dok nije na red došla pjesma od Rasmusa:» No fear». To me potaknulo na jednu drugu akciju. Nisam još ništa prigrizla večeras. Pjesma kaže: «No fear, destination darkness». To me podsjetilo da mu ne mogu odmah zariti zube u vrat, nego da bih mogla i malo nježnije.
Ostali smo u toj pozi. Rukom sam mu gladila zatiljak i ljubila mu vrat. Svakim poljupcem sve se više tresao od zadovoljstva. Tako, samo tako. Uživaj dok možeš. Onda sam mu počela grickati vrat. Dečko je padao u trans. Primio me rukama oko struka, čvrsto me stisnuo uz sebe i poljubio me. Kako je to bilo dobro. Da li zbog tolikih godina ili zbog ne znam čega,. Ali odjednom mi je taj poljubac smrtnih usana bio nešto najljepše što sam ikada znala i što ću znati. Bio je vješt s jezikom. Izgleda da je imao dosta cura. Ali nijedna , dragi, nije bila niti neće biti kao je. Vjeruj mi. Opet sam ga počela ljubiti po vratu, dok me on još uvijek držao u strastvenom zagrljaju. Više nisam mogla čekati i zarila sam mu zube polako i nježno u njegov mekani vrat. Malo se lecnuo, ali nije ništa progovorio. Nije se čak niti pokušavao otimati. To mi je bilo malo čudno. Sve moje žrtve su se htjele raznjeti, samo da se maknu iz mog, tako slatkog i nježnog zagrljaja. Ali onda sam se sjetila da je to ono što je on htio. Na trenutak mi se to zgadilo i otkinula sam se od njeg brže nego je on to mogao registrirati.
Nekako me tužno pogledao, kao da mu je žao što sam prestala. Kako sam glupa, naravno da mu je žao. Zašto mi je to tako sada odjednom odbojno. Glupačo, odi do njega i posiši mu svu tu krv koju ima, da se više nikada ne digne. Nisam mogla. Krenula sam prema vratima. Bilo mi ga je žao, a i bila sam nahranjena. A da i nisam bila sita, ne bih se više mogla njima nahranitio. Ne hranim se osobom koju žalim. Nisam imala više što raditi ovdje pa sam krenula.
Požurio se do mene i uhvatio me za rame. Okrenula sam se i jedino što sam vidjela bila je crvena krv na njegovom vratu i dvije rupice. Mojih zubiju djelo. Ostala sam buljiti u to kao paralizirana dok nije progovorio.
-Ovo sam čekao od početka svog života. Moje molitve su uslišane. Načini me vampirom. – Da li sam mogla? Nisam. Poludjela sam na to. Kao prvo, kako može to pitati pred svima koji su ovdje. Pogledala sam uokolo da li ga je tko čuo i shvatila da smo ostali samo nas dvoje i barmen koji je bio u skladištu. Kao drugo, kako to može tražiti od mene?
-Kako to možeš tražiti od mene? – izderala sam se na njega – Ne želiš to, ostavi me! – vikala sam i pokušala se istrgnuti iz njegove ruke. Uspjela sam, ali me uhvatio za ruku. Nisam mu htjela nauditi, pa sam mu popustila, jer da ja upotrijebim svoju snagu...
-Kako ti znaš što ja želim, ha? Rekoh ti da želim biti vampir. Da, želim živjeti vječno. To ti je dovoljno. Hajde, možeš ti to.
-Što će ti vječni život kada ga nemaš s kime podijeliti?
-Tko je to rakao? Imam. S tobom. – tu sam ja ostala bez teksta. Zar on stvarno misli da ću ja ostati s njim ako ga načinim vampirom. Glupa ljudska budala. Možda da, par dana. Ali onda će mi dosaditi i na kraju ću ga uboiti tako lako kako sam ga i stvorila.
-Ne, sa mnom ne možeš. – bila sam odlučna.
-Možeš. Ili se možda bojiš? - pitao je bahato. Tu sam stvarno poludjela. Upotrijebila sam svu svoju snagu, primila ga za vrat i zakucala o zid tako da su mu noge visjele iznad poda.
-Slušaj me. Ti to ne želiš. I ja sam mislila da to želim, ali to tako poslije ne ide. Misliš da je to tako dobro. Vječno lutati praznim cestama i ubijati nedužne ljude? Moliti Boga ili vraga, koga već, da jednom tome dođe kraj? Misliš da je to lagano? – sav se već zacrvenio od nedostatka zraka, ali sada mi ga nije bilo žao. Tipično ljudski. Ti mu daš prst, a on bi cijelu ruku.
Nije mogao odgovoriti. Naravno da nije mogao. Borio se za zrak. Zarila sam mu zube u vrat i sisala dok god je išlo. Već pred kraj života skupio je snage i rekao:
-Volim te. – odmah sam se maknula od njega. Čudno kako samo jedna riječ može djelovati na ljude. Pa čak i na vampšire. Sva ljutnja je odmah nestala. To mi nije noitko rekao u mom dugom vampirskom životu, pa čak ni u kratkom vijeku ljudskog života. Čak ni roditelji, vjerovali ili ne. Htječla sam ga zagrliti, tješiti, maziti ga, i sama ne znam šta sam htjela u tom trenu. Dok sam se ja premišljala što bih i kako bih, on je iskrvario i postao samo leš koji leži u lokvi svoje krvi. Samo još jedna beznačajna žrtva vampirizma.
Stajala sam zaprepaštena, valjda ni sama ne shvačajući da sam ubila jedno jako lijepo i jako dobro ljudsko biće koje mi je jedino, prvo a valjda i zadnje, reklo da me voli. Valjda sam htjela plakati. Nisam. Valjda sam htjela vrištati. Nisam. Stajala sam samo iznad njega i gledala ga, sve dok barmen nije rekao da zatvaraju.
Okrenula sam, se, pogledala ga s mržnjom i njemu nevidljivom kretnjom izletjela van. Lutala sam bespomoćno ulicama sve dok se nije počela pokazivati zora. Moja smrt, zora. Razmišljala sam, da li trebam ostati ovdje, da me sunce sprži. Drugo nisam zaslužila. Drugo ništa ne preostaje. Ja sam izvor zla. Ne zaslužujem drugo.Sunce je već počelo smetati mojim vampirskim očima. Da li da ostanem? Ipak je to bolna smrt. To ne želim ni najgorem neprijatelju.
Sunce je već gotovo cijelo izašlo, ali je magla pa umanjuje svjetlost i zračenje. Stojim na krovu njegove kuće i čekam da se magla razbistri. I počela je. Svjetlost je prvo počela biti nepodnošljiva za moje oči. Zatvorila sam ih i ujedno osjetila kako mi niz lice kapaju krvave suze, suze prokletog vampira. Sunce je sve ječe peklo i osjetila sam kako mi se počinje raspadati utroba. Nisam marila. Smrt je jedino rješenje. Smrt je spas.
Sve jače i jače je sunce pržilo i sve jače i jače je mene boljelo. Koža mi se počela raspadati, kosti su izlazile na vidjelo. Sada više nisam mogla zatomiti krik. Vrištala sam kako nikada nisam. Svi su izašli iz svojih kuća da vide tko to tako vrišti. Nisam marila za njih. Mene je boljelo. Duševno i fizički. Da sam mogla izbaciti dušu vrištanjem, mislim da bi se to upravo sada dogodilo. Vidjela sam kako mi noge nestaju, pretvaraju se u prah. Užasan prizor, a pogotovo kada se to događa vama.
Sunce je sasvim izašlo. Od mene je ostao samo prah, a moja duša... Moja duša je vjerojatno još uvijek zarobljena na zemlji i nikada neće otići odonuda. Možda meni onaj dečko nije rekao da me voli. To jest, to mi je rekao, ali možda nije tako mislio. Možda me samo htio smekšatitako da ga načinim vampirom. Ali prvi puta sam čula tu riječ izgovorenu od čovjeka upućenu meni.
Što je bilo, to se više ne može popraviti. Ja više ne postojim. Jedno zlo manje na svijetu, ali ipak će moj duh hodati zemljom i uznemiravati ljude. Barem ih neće ubijati. To me tješi. A on? On je valjda sada negdje na nebu, ako to nešto uopće postoji. On je samo htio što i svi. Da ne umre. Ne krivim ga. Štoviše, razumijem ga. Takva sam i ja bila. Ali kako Biblija kaže: 'Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti'. Na kraju, svi tako završimo.
Post je objavljen 30.12.2005. u 13:17 sati.