Èujem na dnevniku neki dan, a proèitah nešto slièno i u Novom listu, kako se ministar gospodarstva Popijaè sprema u posljednji (oèajnièki) boj za stratešku energetsko-naftnu kompaniju INU. Istièe Popijaè kako je INA kljuèni èimbenik energetske neovisnosti Hrvatske i kljuè-pokretaè svekolikog gospodarskog razvitka zemlje. Lijepo, baš lijepo da je konaèno i ministar to shvatio i smogao toliko snage priznati.

Za razliku od Hrvata, Maðari su energetiku shvatili ozbiljno puno ranije. INA, taj naftni div propale Jugoslavije (ali i šire), veæ je 8 godina pod upravljaèkom "šapom" maðarskog MOL-a, a do veæinskog vlasnièkog udjela fali mu još samo 0,9%. I ne samo to. Maðarska država je otkupila od dionièara 30% udjel u MOL-u i time ponovo stekla pravo upravljanja nacionalnom (maðarskom) naftnom kompanijom. Bravo! Tako se to radi, kad se ima vizija, strategija i cilj razvoja zemlje (Maðarske).

Sjeæam se davne 2002. kad je Raèanova vlada pod jakim struènim nadzorom Gorana Granièa i njegovog Instituta za energetiku Hrvoje Požar, donosila energetsku strategiju. Mi, "mali zeleni", koji se uvijek protiv neèega bunimo, kritizirali smo tu strategiju ne samo zato što je potpuno marginalizirala obnovljive izvore, veæ i zbog toga što je jedina saglediva vizija energetske strategije bila brza privatizacija INE i HEP-a. I nije trebalo dugo èekati. Sabor je vrlo brzo donio Zakon o privatizaciji INE, a Slavko Liniæ, tadašnji potpredsjednik vlade zadužen za gospodarstvo, požurio se da do kraja svog mandata proda strateškom partneru MOL-u 25% + 1 zlatnu dionicu INE. Sjeæam se da je tada, radi brze prodaje, sveukupna imovina INE procijenjena na pišljivih 2 milijarde $. Kako je to moguæe?(pitali smo se mi, mali obièni priglupi graðani). Zar 2 rafinerije, nalazišta plina na Jadranu, naftna polja u Slavoniji i Podravini, koncesijske bušotine za plin i naftu širom zemlje (od Martin Brega i Ivaniæa do Molva i Ðeletovca), stotine ili možda tisuæe benzinskih pumpi na svim prometnicama i u svim gradovima i selima vrijede samo 2 milijarde $ (odnosno za MOL 500 milijuna)? A što je s Ininim inozemnim akvizicijama u Angoli (nafta) ili Siriji (plin)? Pa toliko vrijede samo sve Inine poslovne palaèe sagraðene na najvrednijim lokacijama širom zemlje! Muèilo nas je i to što nam do danas nitko nikad nije dao odgovor što æe biti s hrvatskim zalihama podzemne vode koje su otkrivene prilikom Ininih istraživaèkih bušenja u potrazi za naftom i plinom. (Tamo gdje ima plina ili nafte, obièno se javlja i voda.) Da li i zalihe vode ulaze u vrijednost od 2 milijarde $? Uvijek smo dobivali odgovore da je to poslovna tajna INE! Možda, kad su nafta i plin u pitanu, ali zar i VODA?

Potpredsjednik Liniæ se iz petnih žila trudio da naciji objasni koristi koje æemo imati od prodaje ¼ nacionalne naftne kompanije strateškom partneru iz Maðarske. Kao glavni razlog je naveo obnovu naših zastarjelih rafinerija za što mi u Hrvatskoj (i mi u INI) nemamo dovoljno kapitala. OK, to je bio prilièno jak razlog i duhovi su se nekako s vremenom smirili. A i novi-stari HDZ je uskoro ponovo došao na vlast pa su dnevnu politiku zaokupili neki drugi "prioriteti".

Meðutim, ipak je ostalo nešto sumnjièavaca u koje se, moram priznati, i ja ubrajam. Muèila su nas (i još uvijek muèe) neka zdravorazumska pitanja, kao na primjer: ako je pokretaèka snaga kapitalizma profit, zašto bi netko ulagao u tuðu kompaniju i jaèao sebi konkurentske kapacitete? Kako strateški partner može biti kompanija koja je (u to vrijeme) bila barem duplo manja po vrijednosti i kapacitetima od INE? Kako tako mali partner može smoæi toliko ulagaèkog kapitala da obnovi kapacitete velike INE?

Da budem iskrena, u vrijeme Vlade koja je potpisala sporazum Družb-Adrija, zapravo smo sumnjali u prave razloge prodaje nacionalne naftne kompanije. Bili smo uvjereni da iza cijelog "biznisa" stoje zapravo ruske naftne kompanije poput tadašnjeg Yukosa koji je bio direktno vezan za Družb-Adriju. Zapravo, ako me sjeæanje ne vara, u to doba Yukos je imao odreðeni i to ne mali vlasnièki udio u MOL-u. No okolnosti su se uskoro promijenile. Khodorkovski je završio u gulagu, a njegov Yukos je postao državna kompanija od ruskog državnog interesa. Projekt Družb-Adrija je zaustavljen, a mi "mali zeleni" želimo vjerovati da smo mi u tome imali kljuèan doprinos. Kako bilo da bilo, na to multinacionalno i državno-vlasnièko preslagivanje potrošene su godine, koje su, za razliku od Hrvatske, Maðarska i MOL kao bitan faktor u INI, dobro iskoristili.

Iako tvrde drugaèije, od najavljenih MOL-ovih strateških ulaganja (zbog èega su i postali suvlasnici) nije bilo ni "U".
Dok MOL godinama redovno izvlaèi vlasnièku dobit iz INE, naše rafinerije su sve starije i hrðavije no ikad. Nedavni požar u Sisku kad je zamalo cijeli grad odletio u zrak, zorno potvrðuje ovu tvrdnju. Graðani Siska i okolice Urinja guše se od smrada, pate od kroniènih bolesti dišnih organa te imaju najveæu stopu kancerogenih pluænih oboljenja. Inini direktori u mješovitom hrvatsko-maðarskom sastavu špekuliraju cijenama nafte pa im se dogaða da kupuju sirovu naftu i po najveæim svjetskim cijenama (ljeto 2008.). Kad im vlada onemoguæi da kroz cijenu derivata prebace te troškove na kupce (graðane Hrvatske) onda INA ne plati PDV i stvori dug prema državnom proraèunu od milijardu i pol kuna. Kad skandal izbije u javnost onda INA nudi hrvatskoj vladi "kupnju" plinskog biznisa, koji im je ionako nerentabilan.

(Kako nerentabilan kad su cijene plina više nego u Maðarskoj a tu je još i naš domaæi jeftini plin iz Jadrana? - opet pitamo mi sumnjièavci, ali formula za cijenu plina je takoðer poslovna tajna!!!)

No nije samo MOL igrao "prljavo". Igrala je tu svoju ulogu i hrvatska vlada na èelu sa bivšim nam Sanaderom, Polanèecom i još ponekim njihovim jaranom. Svi su malo pomalo èerupali nacionalnu naftnu kompaniju i izvlaèili poneku korist za sebe.

Maðari su se pak na vrijeme otrijeznili i shvatili da je MOL (zahvaljujuæi INI) postao pravi regionalni igraè te da je maðarski nacionalni interes da se MOL i dalje tako razvija – na uštrb energetskih potencijala okolnih manje razvijenih (ili manje pametnih) zemalja. To znaèi da æe MOL (kad uskoro potpuno zagospodari Inom) prebaciti proizvodnju derivata u svoje rafinerije u Maðarskoj a u Hrvatskoj æe ostaviti najprljaviji dio – preradu ostataka derivata i proizvodnju koksa. To se djelomièno veæ dogaða u Urinju, odnosno u Bakru gdje je veæ odreðeno i zemljište za novu koksaru. (a jedva smo eliminirali onu staru iz Jugoslavije). MOL najavljuje i prodaju koncesija za plin u Siriji i ostalim van-europskim zemljama.

Što æe biti s domaæim koncesijama na kojima su velike rezerve vode i geotermalne energije?
Kao i obièno nema niotkuda odgovora.

U meðuvremenu, MOL/INA ovrhom blokira raèun Diokija (jedini domaæi proizvoðaè polietilena i veliki izvoznik), te mu obustavlja isporuke plina. Obustavom proizvodnje u Diokiju maðarski proizvoðaè te važne sirovine za kemijsku industriju riješit æe se "nezgodne" konkurencije u regiji.

S razlogom se pitamo tko je sljedeæi?

Savjetujemo ministru Popijaèu da na sastanak s Maðarima ponese SOL.
Malo soli na rep – to je sve što još može pokušati u vezi strateške nacionalne energetske kompanije INE.
Jer, scenarij je gotovo pa veæ viðen. Ukoliko hrvatska vlada ne da MOL-u onih 0,9% to æe biti protiv maðarskih nacionalnih interesa i maðarski parlament nikad neæe ratificirati hrvatski sporazum o pristupanju Europskoj uniji.
Juèer saznajemo (opet iz medija) da bi sad MOL mijenjao 4,3% svojih trezorskih (MOLO-vih) dionica za vladine dionice Ine (dionice naše vlade) jer im treba cash za kupnju poljske naftne kompanije. Krasno!
Za to vrijeme Davorin Stern, novopostavljeni predsjednik Nadzornog odbora INE, pokušava uvjeriti svekoliku javnost u to kako on nikad nije lobirao za rusku naftnu kompaniju Surgutnjeft u vezi INE, iako je tada 2008.g. radio kao konzultant te ruske kompanije.
Toliko o obrani nacionalnih interesa.

A tko je ovdje DOBAR, RUŽAN ili ZAO neka svatko sam odabere.

Nedavnom kraæom šetnjom po službenom webu MZOPUG-a otkrila sam u rubrici Nevladine udruge, popis projekata koji su dobili financijsku potporu Ministarstva u 2011. godini. Radi se o ukupnim sredstvima od 900.000,00kn koja su raspodijeljena na 39 odabranih projekata od ukupno prijavljenih 185. Radi se o nevelikim novèanim iznosima u rasponu od 12-43 tisuæe kuna po projektu. Kandidata je bilo mnogo a ukupna sredstva vrlo ogranièena.
Za pretpostaviti je da su prednost pri odabiru imali projekti s jakom ekološkom komponentom jer se ipak radi o natjeèaju Ministarstva koje bi trebalo brinuti o zaštiti okoliša.
Meðutim, na popisu sretnih dobitnika, pod brojem 15 u oèi upada jedno vrlo zvuèno ime – Hrvatsko nuklearno društvo s nazivom nagraðenog projekta „Edukacija o primjeni nuklearne tehnologije“!!!!!
Iznos koji su nuklearni lobisti osvojili je, istina skroman, svega 12.000 kn, ali opet.... ????
Da li edukacija o primjeni nuklearne tehnologije i opæenito njena promocija može biti ekološki projekt? I još k tome potpomognut sredstvima državnog proraèuna, novcima poreznih obveznika???
Sve to:
- U doba kad se raspadaju reaktori Fukushime stvarajuæi zagaðenje dosad neviðenih razmjera? Kad stanovnici Japana zbog radioaktivnog zagaðenja ostaju bez vlastite hrane (povræa, voæa i mesa)?
- U doba kad ukrajinski predsjednik nakon 25 godina od katastrofe, skuplja dolare po svijetu za izgradnju novog, veæeg i debljeg zvona/zaštitnog oklopa oko èernobilskih ruševina?
- U doba kad sve razvijene zemlje svijeta zaustavljaju svoje nuklearne programe, a neke poput Njemaèke æe potpuno zatvoriti svih svojih 7 nuklearki do 2023. te se ubrzano okreæu bezopasnim i „èistim“ obnovljivim energentima?
Mnogo mi je sliènih pitanja nahrupilo u glavu u trenutku kad sam na popisu nagraðenih ugledala ime Hrvatskog nuklearnog društva. Pa zar udruga, koja je dosada održala 8 petodnevnih internacionalnih konferencija o nuklearkama, i to ni manje ni više, u Dubrovniku, u predivnom ambijentu Lapada (!) sa stotinjak sudionika i gostiju(!) - treba dobivati crkavicu od 12-tak tisuæa kuna?

Samo se od sebe nameæe i zadnje pitanje - koji i kakvi to ljudi sjede u ministarstvu zaštite okoliša i odluèuju u naše ime o trošenju proraèunskih sredstava?
Moguæi odgovor: isti oni koji ovih dana izmjenama zakona faktièki ukidaju prostorno planiranje, oni koji prostorni plan vide samo kao puku katastarsku izmjeru, oni koji legaliziraju nelegalno, oni koji misle da se razvoj graditeljstva nalazi u kreditnim olakšicama kojima se održavaju visoke špekulativne cijene stanova, oni koji plan i urbanizam svode na želje investitora, oni koji na otocima i priobalju zabranjuju proizvodnju struje iz solarnih fotopanela.
Ako su to sve ti isti, onda me ne èudi da nuklearni lobisti koriste sredstva poreznih obveznika za sve svoje pa i najmanje aktivnosti.