Čujem na dnevniku neki dan, a pročitah nešto slično i u Novom listu, kako se ministar gospodarstva Popijač sprema u posljednji (očajnički) boj za stratešku energetsko-naftnu kompaniju INU. Ističe Popijač kako je INA ključni čimbenik energetske neovisnosti Hrvatske i ključ-pokretač svekolikog gospodarskog razvitka zemlje. Lijepo, baš lijepo da je konačno i ministar to shvatio i smogao toliko snage priznati.
Za razliku od Hrvata, Mađari su energetiku shvatili ozbiljno puno ranije. INA, taj naftni div propale Jugoslavije (ali i šire), već je 8 godina pod upravljačkom "šapom" mađarskog MOL-a, a do većinskog vlasničkog udjela fali mu još samo 0,9%. I ne samo to. Mađarska država je otkupila od dioničara 30% udjel u MOL-u i time ponovo stekla pravo upravljanja nacionalnom (mađarskom) naftnom kompanijom. Bravo! Tako se to radi, kad se ima vizija, strategija i cilj razvoja zemlje (Mađarske).
Sjećam se davne 2002. kad je Račanova vlada pod jakim stručnim nadzorom Gorana Graniča i njegovog Instituta za energetiku Hrvoje Požar, donosila energetsku strategiju. Mi, "mali zeleni", koji se uvijek protiv nečega bunimo, kritizirali smo tu strategiju ne samo zato što je potpuno marginalizirala obnovljive izvore, već i zbog toga što je jedina saglediva vizija energetske strategije bila brza privatizacija INE i HEP-a. I nije trebalo dugo čekati. Sabor je vrlo brzo donio Zakon o privatizaciji INE, a Slavko Linić, tadašnji potpredsjednik vlade zadužen za gospodarstvo, požurio se da do kraja svog mandata proda strateškom partneru MOL-u 25% + 1 zlatnu dionicu INE. Sjećam se da je tada, radi brze prodaje, sveukupna imovina INE procijenjena na pišljivih 2 milijarde $. Kako je to moguće?(pitali smo se mi, mali obični priglupi građani). Zar 2 rafinerije, nalazišta plina na Jadranu, naftna polja u Slavoniji i Podravini, koncesijske bušotine za plin i naftu širom zemlje (od Martin Brega i Ivanića do Molva i Đeletovca), stotine ili možda tisuće benzinskih pumpi na svim prometnicama i u svim gradovima i selima vrijede samo 2 milijarde $ (odnosno za MOL 500 milijuna)? A što je s Ininim inozemnim akvizicijama u Angoli (nafta) ili Siriji (plin)? Pa toliko vrijede samo sve Inine poslovne palače sagrađene na najvrednijim lokacijama širom zemlje! Mučilo nas je i to što nam do danas nitko nikad nije dao odgovor što će biti s hrvatskim zalihama podzemne vode koje su otkrivene prilikom Ininih istraživačkih bušenja u potrazi za naftom i plinom. (Tamo gdje ima plina ili nafte, obično se javlja i voda.) Da li i zalihe vode ulaze u vrijednost od 2 milijarde $? Uvijek smo dobivali odgovore da je to poslovna tajna INE! Možda, kad su nafta i plin u pitanu, ali zar i VODA?
Potpredsjednik Linić se iz petnih žila trudio da naciji objasni koristi koje ćemo imati od prodaje Ľ nacionalne naftne kompanije strateškom partneru iz Mađarske. Kao glavni razlog je naveo obnovu naših zastarjelih rafinerija za što mi u Hrvatskoj (i mi u INI) nemamo dovoljno kapitala. OK, to je bio prilično jak razlog i duhovi su se nekako s vremenom smirili. A i novi-stari HDZ je uskoro ponovo došao na vlast pa su dnevnu politiku zaokupili neki drugi "prioriteti".
Međutim, ipak je ostalo nešto sumnjičavaca u koje se, moram priznati, i ja ubrajam. Mučila su nas (i još uvijek muče) neka zdravorazumska pitanja, kao na primjer: ako je pokretačka snaga kapitalizma profit, zašto bi netko ulagao u tuđu kompaniju i jačao sebi konkurentske kapacitete? Kako strateški partner može biti kompanija koja je (u to vrijeme) bila barem duplo manja po vrijednosti i kapacitetima od INE? Kako tako mali partner može smoći toliko ulagačkog kapitala da obnovi kapacitete velike INE?
Da budem iskrena, u vrijeme Vlade koja je potpisala sporazum Družb-Adrija, zapravo smo sumnjali u prave razloge prodaje nacionalne naftne kompanije. Bili smo uvjereni da iza cijelog "biznisa" stoje zapravo ruske naftne kompanije poput tadašnjeg Yukosa koji je bio direktno vezan za Družb-Adriju. Zapravo, ako me sjećanje ne vara, u to doba Yukos je imao određeni i to ne mali vlasnički udio u MOL-u. No okolnosti su se uskoro promijenile. Khodorkovski je završio u gulagu, a njegov Yukos je postao državna kompanija od ruskog državnog interesa. Projekt Družb-Adrija je zaustavljen, a mi "mali zeleni" želimo vjerovati da smo mi u tome imali ključan doprinos. Kako bilo da bilo, na to multinacionalno i državno-vlasničko preslagivanje potrošene su godine, koje su, za razliku od Hrvatske, Mađarska i MOL kao bitan faktor u INI, dobro iskoristili.
Iako tvrde drugačije, od najavljenih MOL-ovih strateških ulaganja (zbog čega su i postali suvlasnici) nije bilo ni "U".
Dok MOL godinama redovno izvlači vlasničku dobit iz INE, naše rafinerije su sve starije i hrđavije no ikad. Nedavni požar u Sisku kad je zamalo cijeli grad odletio u zrak, zorno potvrđuje ovu tvrdnju. Građani Siska i okolice Urinja guše se od smrada, pate od kroničnih bolesti dišnih organa te imaju najveću stopu kancerogenih plućnih oboljenja. Inini direktori u mješovitom hrvatsko-mađarskom sastavu špekuliraju cijenama nafte pa im se događa da kupuju sirovu naftu i po najvećim svjetskim cijenama (ljeto 2008.). Kad im vlada onemogući da kroz cijenu derivata prebace te troškove na kupce (građane Hrvatske) onda INA ne plati PDV i stvori dug prema državnom proračunu od milijardu i pol kuna. Kad skandal izbije u javnost onda INA nudi hrvatskoj vladi "kupnju" plinskog biznisa, koji im je ionako nerentabilan.
(Kako nerentabilan kad su cijene plina više nego u Mađarskoj a tu je još i naš domaći jeftini plin iz Jadrana? - opet pitamo mi sumnjičavci, ali formula za cijenu plina je također poslovna tajna!!!)
No nije samo MOL igrao "prljavo". Igrala je tu svoju ulogu i hrvatska vlada na čelu sa bivšim nam Sanaderom, Polančecom i još ponekim njihovim jaranom. Svi su malo pomalo čerupali nacionalnu naftnu kompaniju i izvlačili poneku korist za sebe.
Mađari su se pak na vrijeme otrijeznili i shvatili da je MOL (zahvaljujući INI) postao pravi regionalni igrač te da je mađarski nacionalni interes da se MOL i dalje tako razvija – na uštrb energetskih potencijala okolnih manje razvijenih (ili manje pametnih) zemalja. To znači da će MOL (kad uskoro potpuno zagospodari Inom) prebaciti proizvodnju derivata u svoje rafinerije u Mađarskoj a u Hrvatskoj će ostaviti najprljaviji dio – preradu ostataka derivata i proizvodnju koksa. To se djelomično već događa u Urinju, odnosno u Bakru gdje je već određeno i zemljište za novu koksaru. (a jedva smo eliminirali onu staru iz Jugoslavije). MOL najavljuje i prodaju koncesija za plin u Siriji i ostalim van-europskim zemljama.
Što će biti s domaćim koncesijama na kojima su velike rezerve vode i geotermalne energije?
Kao i obično nema niotkuda odgovora.
U međuvremenu, MOL/INA ovrhom blokira račun Diokija (jedini domaći proizvođač polietilena i veliki izvoznik), te mu obustavlja isporuke plina. Obustavom proizvodnje u Diokiju mađarski proizvođač te važne sirovine za kemijsku industriju riješit će se "nezgodne" konkurencije u regiji.
S razlogom se pitamo tko je sljedeći?
Savjetujemo ministru Popijaču da na sastanak s Mađarima ponese SOL.
Malo soli na rep – to je sve što još može pokušati u vezi strateške nacionalne energetske kompanije INE.
Jer, scenarij je gotovo pa već viđen. Ukoliko hrvatska vlada ne da MOL-u onih 0,9% to će biti protiv mađarskih nacionalnih interesa i mađarski parlament nikad neće ratificirati hrvatski sporazum o pristupanju Europskoj uniji.
Jučer saznajemo (opet iz medija) da bi sad MOL mijenjao 4,3% svojih trezorskih (MOLO-vih) dionica za vladine dionice Ine (dionice naše vlade) jer im treba cash za kupnju poljske naftne kompanije. Krasno!
Za to vrijeme Davorin Stern, novopostavljeni predsjednik Nadzornog odbora INE, pokušava uvjeriti svekoliku javnost u to kako on nikad nije lobirao za rusku naftnu kompaniju Surgutnjeft u vezi INE, iako je tada 2008.g. radio kao konzultant te ruske kompanije.
Toliko o obrani nacionalnih interesa.
A tko je ovdje DOBAR, RUŽAN ili ZAO neka svatko sam odabere.
