19.06.2018., utorak
Ruski oficir i nuklearna podmornica
|
Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju. Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega. Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča. Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“  Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa. „E meni se nešto ne jede ovo.“ „Ne znam, al ni meni baš ne leži.“ ... „Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“ E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće. Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.  Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota… Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa. „Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“ „Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“ „Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“ „Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“ „Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“ „Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“ Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza. „Adakle vi?“ „Mi iz Horvatja, Croatia“ „Horvatja?! Jugoslavija?!“ „E bravo, vidi ga zna!“ „Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“ Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika. „Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“ „Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja. „Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine. Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više. „Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“ „Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“ „Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto. „Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“ Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve. „S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“ „Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku. „To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“ „Pa zašto je na ruci, tetovaža?“ „To je naša oznaka za tu misiju.“ Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku. „Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“ „Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“ „Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“ Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje. „Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“ „Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“ E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?! Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice. „Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“ „Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“ „Njet harašo, njet good.“ Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici. „Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“ Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom. „To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“ „Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“ „Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“ Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme. „Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“ Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana. Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, sibir, vlak |
