zašto gradiš kuću na trusnome tlu?

subota, 23.09.2017.

Prvi put preselismo još za moga ranoga doba, kad se srušila kuća na zemlji gdje smo je podigli. Pelcer oleandra što ga je mama donijela s jednog ljetovanja primio se bolje u suncu dvorišta stasajući bajno nego ja s korijenom iščupana u drugu zemlju presađena. Gorjela je moja rodna kuća kao buktinja u mraku od slamnatih snova planulih sa iskrom iz ognjišta dok me buđenje ne bi protreslo iz sna ostavljajući mi rasute fragmente kao što ostanu fotografije nasmijanih lica nagorjele sred zgarišta.
Drugi put sagradih je s drugim još zarana u mirnu luku pristajući i ne znajući da je tlo trusno. Potresla nas je usred blagdanskog ručka dok je pladanj s krhkim pouzdanjima kružio za stolom od ruke do ruke. Stvari su letjele na sve strane, mi smo se sudarali u žurbi skupiti najnužnije i u trku kroz fijuke muka napustili zaključavajući. S ključem od kuće bez vrata vratismo se kad i tlo se umiri, iznova otpočinjući s krajem, a među ostacima pređašnjeg života cijel samo pladanj, srebrn, crn, lašteći ga, zasja opet starim sjajem.
Ne potraja dugo a kuća se kao od karata srušila sama u meni, na samo jedan dodir lagan kao perom što smjesta pogodi negdje u dubinu. Danima poslije, dugim kišnim danima, godinama kišnim, tražila sam mjesto za svoju kuću ali bi se tlo uvijek iznova pokrenulo i ona bi se srušila gdje god bila, ma i u zvijezde ukivajući ne bi li je one pridržale. Posljednji put nije izdržala ni do prvog svitanja, čak ni u zamisli o svitanju u njoj s plavičastim mjesecom u staklu jer je i u zamisli njen usud ostajao isti.

A onda se ta potreba neosjetno kao san rasplinu, ta ranjena čežnja netragom negdje nesta, ali kad i namjera skopni i želja minu, ukaza se nešto i nesanjano veće:
Kuće bez krova postaše čamci a život val što me otisnu u daljinu.




Dali

23.09.2017. u 21:13 | 7 Komentara | Ispiši | #

prema licu izabrati šešir

subota, 16.09.2017.

"Pala vam je mušica u juhu, gospodine Podesny", rekla sam mu tiho ali me nije čuo. Zaokupljen razmatranjem ozbiljnog problema mušica na staklu šoferšajbne, upravo je opširno objašnjavao kako i na koji način je unatoč mušicama uspio dovesti automobil do željenog odredišta. "Naravno", nastavio je, vrteći među prstima svoje naočale a onda ih odloži na stol pred sobom, "tome imam zahvaliti ponajviše ovim staklima sa specijalnim filtrom pomoću kojeg se oko prilagođava svim uvjetima vožnje tako da sam na vrijeme i neometano stigao ovdje bez ikakvih problema."
Gospođa Agata, moja majka, kao najbliži srodnik pokojniku a preko muža povezana s obitelji supruge gospodina Podesnya - zaslugom čega su njih dvoje i došli k nama na obiteljsko imanje na selu - trudila se ostaviti dojam da ga pozorno prati jer je ona bila odgojena da tolerantno sluša i ničim ne pokaže da joj je sugovornik nezanimljiv i naporan.
U takvim okolnostima, bilo je nečeg scenski grotesknog - kao doručak na travi kraj rijeke kojom pluta leš - vidjeti uokolo brojne prisutne kako sjede uz šalice kave i dokonu priču koju tek tu i tamo prekine plač što provali naglo i isto tako naglo staje, na istoj terasi na kojoj je još jučer sjedio gledajući put raskošno olistalih katalpi u njegovanom vrtu, s vječnom cigaretom u ruci, čovjek kojeg više nema.
Da je kojim slučajem, povod drugačiji, a muškarac kojeg nema otišao samo kupiti cigarete u maniru kojim se ponekad ode i više ne vrati, naš sugovornik bi se zasigurno služio omiljenim analogijama a onda bi obitelji uputio još par utješnih riječi s nadom da će se strastveni pušač ipak vratiti.
Odsustvo zbog par godina bezuvjetne, zbog pronevjere, kocke ili kakve druge zle sreće koja bi bila razlogom tako teške satiruće smutnje, vjerojatno bi proteklo i odsustvom u svakom pogledu pedantnog gospodina Podesnog - strastvenog igrača šaha, kojemu su neke sujevjerne obitelji - tako sam čula - zamjerale i takvu suludost kao što je moći prizvati nečiju smrt, dok bi zanijet igrom s kukastim kažiprstom zadržanim u zraku nad figurama prije nego odluči o potezu mrmljao protivniku: "Kojom smrću da te usmrtim?" - a neizvjesno je da li bi njegov izostanak pratio i nečiji neobjašnjivi tajanstveni nestanak koji bi cijelu obitelj opet okupio u živom, energičnom razgovoru prepunom najraznovsrnijih dosjetki i nagađanja, čiji bi hranjivi užitak moglo iscrpiti samo razrješenje nemilog slučaja.
"Samo je smrt odlazak koji biva propraćen i tihim pojašnjavanjem koliko žumanjaka ide u kremu za princes krafne", razmišljala sam, nakon što začuh gdje jedna od prisutnih žena pripovijeda drugoj recept, dok je naš sugovornik prepričavao jednu meni već poznatu zgodu - kako je jednom putujući vlakom i pomno pazeći da mu žar pepela ne padne na tek kupljeno sivo lister odijelo, izbacio kroz prozor jurećeg vlaka popušenu cigaretu a opušak se isti tren zavratio i progorio mu odijelo.

"Ah, što ćete", uzdahne malo zatim, obraćajući se sućutno mojoj majci kao da gleda u netom progoren rever.
"Sudbina", dometne njegova supruga koja je do tad samo šutjela, prepuštajući, kao i obično i po navici, suprugu da vodi glavnu riječ.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje - dok je zamišljen sa smiješkom u očima gledao put dalekih brežuljaka a onda izustio "Ja nikad ne jedem juhu ako nije vrela" - njegova supruga je zapitala moju majku, ima li smisla da malo puste svog psa Astora da protrči uokolo, na što je majka spremno odgovorila "Da, naravno!", gledajući s olakšanjem kako njen sugovornik ustaje i odlazi u dvorište pustiti psa.

Nisam bila tamo. Ne, tada, kad se dogodio taj incident.
Pas je ščepao susjedovu puricu za vrat, zgrabio je i počeo žestoko tresti o zemlju, tamo-amo je vrteći i udarajući njome snažno o tlo, dok je gospodin Podesny polako se približavajući blago opominjao - Nemoj, Asto, nemoj... - kao da je pas zastao onjušiti puža.
Puricu je spasao susjed što je pritekao u pomoć pa je oslobođena oteturala negdje sva u krvi.

Za vrijeme dok je o tome nešto kasnije sam pričao, opisujući čemu je svjedočio, izraz lica bio mu je jednako nepromijenjen kao i dok je s terase kuće nasmiješen gledao put dalekih brežuljaka, kao što ni jednim treptajem oka nije odao da je zamijetio mušicu u svom tanjuru juhe iako je vidio da se koprca, i ja pomislih kako zahvaljujući specijalnom filtru kroz koji gledamo do naših duša nikada ne stiže stvarnost kakva bi nas uistinu ščepala za srce, kao što je i Astor grabeći čeljustima ščepao susjedovu puricu za vrat.



Rene Magritte

16.09.2017. u 23:00 | 33 Komentara | Ispiši | #

na odmorištu

ponedjeljak, 11.09.2017.

Autobus je stao nedaleko od graničnog prijelaza, čim smo ga prošli. Najavljenih 25 minuta pauze. Neugledna gostionica. Po ulasku odmah se zaputim do rashladne vitrine s osvježavajućim pićima da bih uzela vodu. Staklena vrata izgledaju zamašćeno a iznutra te zapahne nerashlađen zrak pojačan dojmom koji ostavlja pogled na rđu što je posvuda osvajajući nagrizla mrežaste police. Pred toaletom, odmah do šanka, dugački red. Gazda gostione je užurban i nervozan, kao da je odjednom dobio pun naramak narudžbi, ali tek za jednim stolom sjedi dvoje putnika a za drugim vozač i suvozač već nagnuti nad jelom, dok su ostali stolovi prazni. Izlazim vani, vrućina je, putnici raštrkani stoje uokolo, a cestom ispred gostionice kolona automobila sporo odmiče na prilazu graničnom prijelazu. Preko ceste, na drugoj strani gdje nedaleko protiče i rijeka ali se ne vidi, opazim širom raskriljena masivna vrata od kovanog željeza što uvode u primamljivu zelenu oazu a sasvim u kraju tih samostojećih vrata jer nema druge ograde, oslonjen laktovima o njih, stoji stariji čovjek koji je tu samo dok ne stupiš unutra, a poslije nestane i nema ga.
Nisam to znala, kad sam riješila prijeći cestu i proći kroz vrata, najprije s malim oklijevanjem, da li je slobodno ući, ali čim sam odlučila i kročila unutra, čovjek je već bio nestao.
Prekrasan zeleni vrt se pružao preda mnom, a trava mi pod nogama svježa i tako meka da je mamila skinuti obuću, i ja sam, ne sjećajući se kad sam zadnji put bosa hodala po travi a kao da činim nešto što bi se pripisalo čudnovatosti, skinula sandale i bosonoga krenula preko travnjaka. Neopisivo je kakav je to osjećaj golim stopalima dodirivati podatno meku travu i tonuti u milinu tog osjećaja - zar može tako čulan biti taj dodir, tako nov ili zaboravljen, uzbudljiv, oslobađajući, lagan u gipkosti. Osjećala sam trnce kroz noge i kožu kako se ježi, tu neobičnu jezu kojom reagira koža tijela u neposrednom dodiru stopalima sa baršunastim tlom, punim tople i guste klorofilne krvi, a trava je to koja se ne kosi već koliko je narasla takvom i biva a prekriva cijeli vrt kao smaragdni tepih. Šumjela su stabla topola, šuštavo, kao da se vjetar baca među svilene djevojačke suknje poigravajući se s njima i vrtložeći. Rasplesane grane vrba zazivale su me provlačiti se između njih izlažući im lice i uranjajući ga u slap njihove duge raspletene kose. Morala sam dodirnuti rukama i zimzelenu šumicu što je rasla nedaleko od vrba dlanom prelazeći povrh njenih lepezastih grana jedva ih dotičući. Krajičkom oka mogla sam vidjeti kolonu automobila na cesti, ali nisam se osvrtala na slućene poglede iz auta u dosadi čekanja. Sa sandalama u rukama, jer je već istjecalo vrijeme od 25 minuta pauze, okrenula sam se i preko trave krenula natrag prema vratima kraj kojih nije stajao nitko, niti je ikoga više bilo blizu. Činilo mi se kao da mi se širom raskriljuju neka druga, uvala djetinjstva, i da mi u lice, kroz nosnice, kroz kožu, u oči, u kosu... hrle - ili sam ja hrlila k njima - ti prvi mirisi, boje, osjeti...

11.09.2017. u 20:26 | 15 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se