o jednom umjetniku

subota, 02.12.2017.

Nisam poznavala životopis njegovih slika ali znam da nisu bile poznate, čak nisam ni znala da je slikar dok jednom nisam ušla u njegov atelje i u polumraku zasićenom onom zgusnutom tišinom kakva vlada u starim knjižnicama, opazila nebrojena platna složena kao domine ili karte, sva jedna uz drugo, poput stranica knjige koju je on ponekad pažljivo listao kada bi stigao netko od rijetkih zainteresiranih kupaca a onda bi ta knjiga obično ostajala bez nekoliko svojih istrgnutih stranica a kupci bi odlazili s njegovim barkama i morem pod rukama.
Bilo je tu i nekih apstrakcija veoma živih boja sa puno gustih nanosa ulja što su na rubovima tvorili efekt rasprskavajućeg talasa koji je mogao biti i cvijet raznešen nekom suludom nutarnjom vatrom nevidljivom bez boja i te boje bile su i jedina forma na slici pa su mogle značiti bilo što... ili jednostavno, požar boja.

Takvu jednu razbuktalu formu cvijeta dobila sam na dar kad sam jednom i jedinom prilikom, na njegov poziv ušla u mali atelje koji je graničio sa stanom u kojem sam privremeno stanovala ali nikad nisam ni slutila da se iza tih vrata krije takva jedna zbirka načinjena od bijelih noći i dana sabranih u godine slikarskog rada poput sabranih djela nekog književnika ili zbroja svega što čini naše živote, pa negdje iz tog zbroja – istrgnuta je i ova crtica o jednom umjetniku.

Ipak, nisam je odabrala iz moje kolekcije sabranih trenutaka spremljenih u prizorima pamćenja, zbog njegovog slikarskog umijeća, nego zbog nečeg sasvim drugog što je promaklo strogoj cenzuri onih godina kad je bilo važno zvati se Ernest i kad je mnogo više nego skromna garderoba, nešto u licima odavalo onaj nevidljivi istrgnuti list zamijenjen novim u knjizi raseljenih i prognanih – a to su bile njegove suze dok me pogledom ispraćao s balkona kad sam odlazila iz njegovog susjedstva... Nije on plakao zato što me poznavao, jer nije me poznavao više nego i susjedi s kojima sam se sretala u stubištu i samo uljudno pozdravljala prolazeći kraj njih, nije plakao ni zbog patosa starosti kao što to često čine ljudi u poznim godinama od neke nostalgije ili predugog života... a ne bih ni vidjela da plače, da se nisam slučajno okrenula i pogledala u balkon, dok sam izlazila iz dvorišta.



02.12.2017. u 20:48 | 30 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se