u međuvremenu

utorak, 27.06.2017.

mala bilješkica
napisala jedan tekst i pustila ga - da stoji, nisam mu se ni zavratila ponovno poslije (odmah po napisanom, nanovo pročitavši, opažam stvari koje bi trebalo mijenjati, a mijenjati.... nerijetko postane odustajanje i od neuspjelih pokušaja (da citiram potoka :))), a onda šetajući jučer ili to i nije bila šetnja već samo kratkotrajni izlazak iz stana ali se sa mislima vrijeme nekako uspori pa mi izgleda kao duža šetnja, osvoji me jednostavno jedna misao - ali osvoji, osjećajući joj dejstvo baš kao da je taj tren aktualan, sadašnji, a tiče se prijenosa u trenutak.... kad smo izvjesno na kraju: 'ništa nisam ostvarila' - misao je što je mnome ovladala taj momenat. sjetih se lou andreas salome (neke rečenice nam se utisnu u pamćenje) kad je negdje pred kraj pustolovine zvane život rekla: 'cijeli život sam radila, pa što?' i.... da, to sam pomislila dok sam prelazila cestu na 'zeleno' namjenjujući se nekom 'dalekom' budućem trenutku jer nekako prošlo i buduće stalno se sastaju u nama - sastaje se ono čega nema ali tako je to valjda u nekim razdobljima... ne znam. ne znam.....




foto: stefan mitkov

da ovo ne bude prazna bilješkica, dometnut ću jednu crticu koju sam odavno htjela.
jednom, u pisanoj poruci, pitala sam jednu prijateljicu samo - kako je? a ona mi je na to uzvratila krasnom pjesmom napisanom u odgovor i na kraju pjesme napisala - a inače sam dobro.
crticu sam nazvala: poticaji.

i ako je još uvijek prazno, dodala bih i jedan komadić od neki dan napisan.

postoje pehari emocija. neispijeni do kraja, ne znajući koliko je još preostalo. misleći da je sve ispijeno a neznana dna. a onda se u tebi saliju preostale kapi potapajući te kao da i nisu kapi već u njima zapretene vode što se najednom izliju. svaka ljubav ima takvu jednu kap i u njoj spregnuto sve ono što je bila i nije ostajući ranjivim mjestom sve dok postoji i ono ranjeno kojeg se dotakne.
nije to moj sadašnji trenutak već se sjetih - a mreža kroz koju su brzo prostrujale iskrsavajući te misli brze i kratke poput iskrenja, samo je samovoljno prispajanje - momenta prošlog u kojem se jednom još izli u me taj pehar pa se činilo da je do vrha pun neprolaznog oduzimajući svemu ostalom proživljenom, ispijanom, drugih pehara, okus trajanja. minuli trenutak takvog osjećaja neprolaznosti što te zaplijeni i zavede vjerovanje kao trik! - ostao još samo u pamćenju, kao iskustvo u talogu iskustava - i bile su te posljednje kapi, od tada neosjetno ishlapljele.
ali postoje pehari emocija, neispijeni do kraja ili tek ovlaš kušani i izmaknuti ili ostavljeni jer su počeli prikrivati prazinu i oni netaknuti, uvijek postoje neki....


27.06.2017. u 18:25 | 5 Komentara | Ispiši | #

u razna doba tvojih godina

srijeda, 21.06.2017.

U razna doba tvojih godina različit će biti sadržaj tvojih knjiga...
M. Pavić, iz romana Hazarski rečnik



Gdje ja - tu i neke od mojih knjiga. A mojim zovem one što su rado odabrale mene otkrivati mi dušu, kao što lijepi predijeli, mjesta, gradovi, odabiru nas da bi im se iznova vraćali.
Slova se takođe mogu uporediti s delovima tvoje odeće.
Kao što ćeš zimi staviti na sebe vunenu odeću ili krzno, šal, kapu izvraćenu na zimsku postavu i krepko se opasati, tako ćeš se leti odenuti u lan, ići raspas i odbaciti sve teško, a između leta i zime opet dodavati ili oduzimati od odeće - tako je i sa čitanjem. U razna doba tvojih godina različit će biti i sadržaj tvojih knjiga, jer ćeš na razne načine kombinovati odeću.


U torbici, među svakodnevnim ženskim sitnicama, gotovo uvijek su uza me i - jedna ili dvije manje knjižice, kao ključevi od samo meni znanog stana u koji se mogu povući kad poželim. Na putovanjima, u prtljazi - bar dvije-tri opsežnije, meko ušuškane među haljinama i rubljem, kao skroviti strpljivi suputnici kojima sam dužna vrijeme i ostajući im ga dužna, do daljnjeg... Često bih se sjetila i svog prijatelja koji kaže da mu baš i ne uspijeva čitati knjige, jer kada počne odmah ga zaokupe vlastite misli odvlačeći ga negdje dalje od sadržaja pa se ne može koncentrirati. Ali, iako sličnu sklonost opažam i sama - misli se između redaka katkad samovoljno otisnu dotičući se nečeg posredovanog knjigom, odlutaju... - brzo joj se vraćam sporo napredujući jer se kroz riječi iznutra ne može prolaziti brzo.
Na radnom stolu, nadohvat ruci i uokolo... - paralelni je svijet u koji se lako može stupiti.
Nedavno, u pauzi za ručak, priđe mi za stol kolegica i sa zanimanjem pita ugledavši me da čitam - kakva je to knjiga? Kažem: 'nemoguća!' Ona stoji i gleda me očekujući da dometnem još nešto ali ja samo ponovim isto. Što da ti kažem, kažem joj, fantastična (ona upisuje u svoj notes naslov knjige i ime autora) - ali dat ću ti je da čitaš kad ja završim.
Još dok sam je držala u rukama raskriljenu uronjena u njen svijet - toliko umjetnički divan da se čini nemogućim stvoriti takav - znala sam da - kad bih ja bila moguća u nekom dalekom, dalekom carstvu izvan neznane mi planete Zemlje a da mi do ruku dospije ova knjiga (nalazeći je negdje duboko skrivenu i zaboravljenu) razumljiva na njenom snovidom jeziku ma koji jezik govorio i poznavao čitatelj, pronašla bih pukotinu u vremenu i sa svojim ženskim primjerkom knjige kradom skliznula kroz nju u svijet u kojem je ona nastala.

Ponekad davna proleća, puna toplote i mirisa, procvetaju još jednom u nama. I mi ih pronosimo kroz sadašnju zimu štiteći ih prsima. A onda, jednog dana, ta davna proleća počnu štititi naša prsa od mraza kad se nađemo s one strane prozora na kojoj mraz nije samo slika. Jednom takvom proleću u meni već je deveta zima, a još uvek me greje. Zamisli sada, u ovoj zimi, dva takva proleća što se dodiruju kao dve livade mirisima. Eto šta nam je potrebno umesto ogrtača...





foto: Michal Bednarek

21.06.2017. u 19:49 | 23 Komentara | Ispiši | #

pod pogledom

srijeda, 14.06.2017.

Zvjezdano nebo nada mnom...
ali zaslijepi ga blještavilo monitora kad otvorim laptop
pa oborim kapak tom bešćutnom oku
nastavljajući udisati mir beskraja uzburkavan vjetrom.
The best of Schubert
gudalo je na strunama noći po kojim padaju kapi
nevidljive kao prsti što taknuvši ih oblikuju oblast, sonoran zvuk.
Povlaštenost ovakvim trenucima
sve je čime mi se obraća misao otvorena kao oči
što polažu svoje poglede posvud u zvjezdana gnijezda.
Obnavljanje od svega što zaore ti po koži, odvija se uvijek
u zakrilju, boso je i bešumno, i ponavlja se iznova kao tema
- melodija u jednoj kompoziciji.



14.06.2017. u 13:33 | 23 Komentara | Ispiši | #

put k njemu

ponedjeljak, 05.06.2017.

Kucam ti na vrata. Stan ti je u neredu ali i ne očekuješ nikog, naočari ti pale na pod pa se saginješ dohvatiti ih, šuškaju papiri dok ih pokušavaš na brzinu pospremiti, tup udarac uz psovku 'prokletstvo!' odaje mi da si udario o nešto. Uskoro ću ti začuti i korake u predsoblju pa se sklopljenih očiju naslanjam leđima o zid dok čekam.
Propuštaš me ući u polutamu sobe pomalo oklijevajući i nabirući obrve kao da odmjeravaš pridošlu misao u njenim međuodnosima s ostalima prije nego što je propustiš u tekst.
Na stolu leže rukopisi tvojih nedovršenih pjesama i onih još nepočetih, kojih nema i što ćeš ih tek napisati.
Prozor, ugledam - to je krletka lijepo oblikovanih izvijenih rešetki od kovanog željeza uzglobljena u okviru prozora. Navikao si na prizor svijeta u njoj kao na prisustvo ptice u krletci čije društvo primjećuješ tek s vremena na vrijeme. Ali ja primijetim odmah njeno sjajno krilo kad pomaknem zastor gust kao stara paučina tkana na izgled mape zvjezdanog neba što joj prigušuje svjetlost u ton kakvim zrače stara barokna ulja na platnu.
Tvoje oči - dva crna ugljena, dva pečata na bljedilu tvog lica ostala za noći što te zarinuvši svoje halapljive sisaljke crpila i ispijala - gledaju me kao u nutrinu svoje samoće.
Gledam u nutrinu svoje samoće u tebi.
Što te dovodi, ne pitaš, znajući da je to isto što i tebe odvodi put pristaništa gledati usidrene brodove - suptilnu konstrukciju užadi ogoljenu od jedara, njihovo pristajanje i isplovljavanje, točku na horizontu, imajući privilegij dalekih putovanja koja si rijetko propuštao iako nikad nisi stupio na palubu nijednog koji će te odvesti put dalekih oceana, otoka, još neotkrivenih a žuđenih, svaki put uzviknuvši 'Ura! Kopno!' a da se nikad nisi iskrcao ni na jedno dalje od svoje zemlje što se protezala tlom nepremjerljivim, neprehodivim, nesagledivim. Ni ja nikad nisam stigla ovdje k tebi, iako se čini nemogućim: stavljaš dvije šalice s kavom na stol, moja ima uzorak krila galeba ili dvije lijepo stilizirane grančice izvijene iz sastavnice nevidljivog središta pa izgledaju kao krila reljefno naglašena na krhkoj porculanskoj bjelini, a tvoja obična duboka šolja za čaj glat bjeline.
Kao da je važno što naše dvije privremenosti razdvaja jedno cijelo minulo stoljeće: Čitam tvoje pjesme...





foto: Daria Garnik

05.06.2017. u 14:00 | 24 Komentara | Ispiši | #

pitaj me, ozbiljno

srijeda, 24.05.2017.

Slova naše azbuke javljaju se na javi, a slova nebeske azbuke javljaju se u našim snovima rasuta kao svetlost i pesak po vodama zemlje u času kada božija pismena navru i potisnu ljudska pismena iz našeg zaspalog oka. Jer, u snu se misli očima i ušima, govor u snu nema imenica, služi se samo glagolima...
- Milorad Pavić, iz romana Hazarski rečnik


San je moj učitelj, pročitah na jednom drugom mjestu. A ja pamtim svaki što mi je u umu ostavio svoj neprolazni, katkad blistavi pečat.

Kad bi me pitao o snovima, moje sjećanje bi bilo mnogo jasnije, izraz koncizniji, detalji opsežniji, osjećaj i značenje podudarni a misao bi produbljivala kontekst. Kad bi me pitao o snovima, moj svijet predočavanja bio bi koloritan, sofisticiran, dojmljiv, prenapučen, bio bi poput vrta egzotičnih stabala, imao bi posebno osvjetljenje a kadrovi u njemu bili bi bergmanovski.
Kada bi me pitao o mojim snovima, mogla bih sebi pustiti na volju opisivati osjećaj pomoću lica, njihovih izraza, mimike usana, govora tijela, neizgovorenih značenja namjesto opisivati lica, njihove izraze, govor tijela, tumačiti značenja.
Mogla bih ti reći i ono što „ni u snu ne bih“ a da stakalca snova ne padaju daleko od zbilje.
Mogla bih, rekonstruirajući ti svoju intimu, ustati i izaći iz sobe u svijetlo žutom, poput suncokreta, šeširu, pozdraviti te i osmijehnuti se a da to i ne opaziš - dok sjedimo za stolom i o nečemu ozbiljno razgovaramo.


Tako sam u jednom snu naučila i letjeti. Učeći kako - u letu, i ne znajući hoću li moći, znati. Susrećući se s brojnim opasnostima - bićima što bi prijeteći iskrsnula ili me sustizala ali sam im začudno umicala, krečući se brzinom svjetlosti ili i većom? - ja to ne znam. Ali letjeti je postajalo kao duboko disati kad sam se u skladnom ritmu povezala sa svojom prirodom i prirodom leta pa se nisam ni okrznula o bića što su mi s obje strane nailazila u susret već sam prolazila između njih, osjećajući da dišem punim krilima. A onda uzlet! u prostranstvo bajkovito plavetnog zvjezdanog neba - čarolije blistavila i plaveti i neke idilične topline - pa vrtloženja padajući prema moru da bih malo zatim loptasto meko dotakla plićak, malo se stresla od hladnoće vode, i skočila na obalu, ravno pred kuću u kojoj sam se rodila - kuću uz more, i kad kroz raskriljena vrata stupim unutra u njoj zatičem, uposlene svojom svakodnevnicom, sve ljude što tu žive životom meni dalekog stoljeća.

Jednom ću napisati knjigu snova. Paralelni svijet - život, moje ispravke krivih navoda autorizirane od nekog suverenijeg, putovanja kroz vrijeme - vremeplov u kojemu prošlost podliježe zakonu neodređenosti, kreiraju drugačije moguće budućnosti, uranja u istinskije znanje. Jednom će sa tih stranica zračiti drugačija stvarnost, suštinskija, neposredna, ona što je stvarana čistom neupitnošću, što me pogađala svojim značenjima kada bih se probudila sretna ili nesretna. Od snova bi se moglo načiniti jedno drugačije ruho zbilje, tijelo što ne izdaje ono što ga nadahnjuje, ispunjuje, opunomoćuje za život kojemu još nismo dorasli. Od prediva snova bi se moglo satkati čudo života kakvom su uskraćeni dah i disanje kojemu budnost u javi postaje bazen gdje se tali ta zlatna kovina.

Vraćajući se, uvidjela sam da se ne povlači more ljeskavo plavo pjenušavih skuta s pješčanog žala, čineći se da jaka oseka je, već se to ja bestjelesna kretanjem sa svijetom spregnuta povlačim od mora udaljujući se
I kad ustanem, vidim gdje kaplja vode što s trepavica pada opisuje oku dubinu svijeta
Bezmjerna
I kad istisne me, predajući snenu obali zbilje tvarna svijeta
Još zlatne sam kose, mliječno bijela, rumeni blage, u školjku polegnuta



24.05.2017. u 20:57 | 28 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se