barka

utorak, 17.07.2018.

Primijetila sam je, neupadljivu. Bila je stara i doimala se obično. Mrežica bora u koju se nahvatalo sunca - opis je njenog lica. Stajala bi uvijek u plićaku, pa sam pomišljala da možda i ne zna plivati a neobično je bilo što je stalno nešto pričala - kao da priča s ribama u moru, zagledana u plavu prozirnost vode.
Otplivala bih mnogo dalje od nje i katkad je pogledala svaki put opažajući onaj nježni izraz kakvim se žene starije dobi obraćaju maloj djeci kad su njihova već odavno odrasla i otišla od njih, tko zna o čemu čavrljajući s tim bliskim joj stvorenjima u vodi.
Jednog dana, ugledala sam je kako je zagazila u more u haljini purpurno pepeljastog uzorka što me podsjetilo na boje zalazećeg sunca što sam ih dugo promatrala dan prije.
Voda joj je dosezala do polovice listova nogu a zatim je koraknula još dalje, kao da ide prema oltaru, riješena, dok su joj mreškasti vali pridržavali rubove haljine što se za njom vukla šireći je... Odlazila je sve dublje i dublje dok i pepeljasto prošarani purpur nije tonući nestao u modrini mora kao što za žarom sunca kad zgasne ostane bojama prohladan horizont. Požurila sam ka njoj ali kad sam stigla dohvatila sam samo odrvenjelo tijelo barke. Unutra, nabacani jedni preko drugih ležali su prije puni slatkog grožđa, nektarina i smokvi, prazni sandučići od drvenih letvica skovani.





foto: http://www.blahblahbeki.com/disconnected-a-poem/

17.07.2018. u 11:45 | 9 Komentara | Ispiši | #

prvi put

utorak, 10.07.2018.

Slušale smo tad Joan Baez, moja prijateljica Mona i ja,
i ja sam je, to još ne znajući kad je prvi put pustila ploču,
pitala 'tko ovo pjeva? Ima tako divan glas!',
dok sam češljala kosu pred zrcalom u predsoblju
zadivljeno slušajući njenu Diamonds and Rust
a Mona je za to vrijeme u svojoj sobi izvlačila
krpice iz ormara dobacujući mi povremeno da dođem
isprobati još i ovo i ovo... - njeno, prisvajajući za sebe
moju najljepšu haljinu od indijskog platna, ljubičastu, dugu.
Slušale smo i Soldier of fortune
(na našem planetu nije bilo života bez muzike)
i First time ever I saw your face, koju sam tad prvi put
čula kod nje, i uz tu pjesmu postajala tiha kao i šum igle
na gramofonskoj ploči, dok još nisam znala kako je to
vidjeti da sunce izlazi u nečijim očima.....
U Moninom domu tog ljeta bila sam počasni gost, jer sam
po prvi put došla k njenim, u njihovu kuću na moru,
za vrijeme prvog studentskog raspusta
i prvim putovanjem - nas dvije - donekle vlakom, a onda
s ruksacima auto-stopom, dalje ka jugu.
Monina majka pravila je odličnu blitvu s krumpirom, koju sam
prvi put probala ručajući s njenom obitelji, uz lijepo postavljen
stol, za kojim bi Monin otac, uglađen, galantno sipao vina
u čašu svake od nas izgovarajući nezaboravnu repliku
- da svaki dan uz objed treba popiti po jednu čašu crnog.
Cool, mislila sam, jer tako nije bilo kod mojih.

A onda, poslije jednog ručka presreo me u hodniku, pomalo
unezvijeren, zajapuren, polurazgovijetan, hvatajući me za ruku,
i ja sam ga pogledala kao da ga vidim prvi put, kad me pitao
- da li bih htjela... i da nitko ništa neće znati.

10.07.2018. u 19:07 | 19 Komentara | Ispiši | #

još uvijek

petak, 29.06.2018.

Ja još uvijek
još uvijek
ja
tako lako
tako lako
znam pasti
u zanos
još uvijek
ja
tako,
tako iznenada
ni iz čega
znam cvasti
osim ako nešto
nije uzdah
u me satvoren
kao pupoljak
što se dahu drugog
pruža da ga razvije.
Još uvijek ja
olako
srcem pljusnem
iz vedra neba
il' oblaka
porezana čežnjom
kao ljetna kiša
iznova
i ludo,
uzaludno
zalijevajući u košari
nekoj
već mrtvi
život razbuktalog cvijeća
odrezanog.




29.06.2018. u 11:58 | 30 Komentara | Ispiši | #

predstojeće

utorak, 26.06.2018.

Kući
Gdje je to?
A tako je poznato
prisno, duboko,
duboko moje
Nema tog mjesta više
a postoji,
postoji sigurnije
nego ijedno drugo, u meni
Kući
to je odvojenost
nedostižno stizanje
(povratak)
a stoji sred mene
pobodeno to mjesto
probodena
kao leptir
čiodom.

Kući
...




foto: net

26.06.2018. u 08:42 | 4 Komentara | Ispiši | #

četvrtak, 21.06.2018.




21.06.2018. u 00:20 | 6 Komentara | Ispiši | #

između predstava

nedjelja, 17.06.2018.

Obično se zavjesa spušta na kraju predstave a u ovoj zavjesa se podiže na kraju.
Tek tada i otkriva ti se da je to predstava. A njen kraj početak je shvaćanja.
Istina, bilo je sumnjivo kad si pri vrhu ne znajući da je to kulisa opazila dijelom zguljen zid kao da se odlijepila tapeta otkrivajući podlogu boje katrana s tragovima brazda od ljepila, ali nisi pridala značaj tom detalju. Neznanje nosioca glavne uloge - onog koji ne zna o čemu se radi - i uvjet je da bi takva predstava uopće bila moguća. Neznanje, tako zahvalno da se na njem zasnuje igrokaz i osmisli bezbroj situacija koje će ga sačinjavati, neiscrpan izvor kreativnih zamisli i potencijal. A tako su me izbezumljivale neke očite nelogičnosti, apsurdnosti, nepopustljivosti, tako sam se trudila ukazati na njih, protestirala, pozivala na svoja prava i slobodu, tražila izlaz osjećajući se tjeskobno kao u liftu zaglavljenom između katova, obrazlagala, uvjeravala uzaludno, ostajala bez teksta, govorila, nadala se, nisam mogla odustati, moralo je biti načina doprijeti do nekog i u nekom od ostalih sudionika pronaći razumijevanje i put izbavljenja... - mora da je bilo zabavno i zanimljivo i vjerodostojno u svakom detalju. Jer kad sam krajičkom oka, nadomak mu, tek kad se počeo podizati i opazila zastor, u blještavilu svjetla maglovito sam s pozornice vidjela publiku koja je gledala izvedbu predstave 'Predstava o predstavi', ne znajući da li u tom trenutku osjećam više zatečenost ili olakšanje, i ne znajući - tek moglo je biti (ali to ostaje nešto u sferi metafizičkog) - da sam možda i ja sama bila dijelom nje...





piccsy.com

17.06.2018. u 18:52 | 26 Komentara | Ispiši | #

pismo, stol i stakalce

petak, 15.06.2018.

Pristajem opisati ovaj trenutak, boje nara, jer istiskuje kap po kap iz mojih vena. Ne staje. Ne prestaje da kaplje...


U koverat stavljam pismo - prazan papir, i odlažem koverat na stol.
Kutija s cigaretama se prazni i prazni.
Prazni se i otočić okružen staklom kroz ždrijelo pješčanog sata.
Ne preokrećem ga.
Pišem po uzoru kako bi trebalo pisati a potom te priče brišem i na njihova mjesta ostavljam malene otiske koje je nemoguće kopirati. Znam da ih je nemoguće i ponoviti za sat, pola sata, trenutak kasnije, i zato ih ostavljam ovdje kao da mi trenutak istine koji ne želim da mi izmakne i ostane izgubljen u moru nevlastitih trenutaka, može zabilježiti stvarnost.
Pod rebrom, osjećam, tamni mi sunce. Tanji se i tamni. Pretvorilo se u skoro sasvim tanki prsten.
Uzimam čađavo stakalce i kroz njeg gledam; najednom sam opet tako mala. Stojim pod razgranatom krošnjom trešnje u dvorištu. Nikuda nisam otišla - pružam ti rupčić - hajde, hajde, nemoj... nisam otišla. Prijateljstvo znači da ću za tebe uvijek biti tu, znaš? Pogledaj samo u nebo - kako je plavo! Vidiš? Nema baš nikakvog razloga za suze.
Na stolu leži koverat. Sedamdesetak godina poslije ovo će izgledati tako...... vidim već. Ovaj trenutak bilježim i zato jer nikog od vas tad neće biti kao što vas nema ni sad. Prijateljstvo je samo oslonac, stol na koji spuštam koverat a on je prazan - prazan list u njemu. Stol nikada ne može zamijeniti ruke.
Uvijek ostane nešto za čim pomalo i žalimo i ne žalimo. Pokušavam se sjetiti ali uzalud, nečeg što bih sa sigurnošću mogla svrstati uz jedno ili drugo. Zahvaljujem mojim pričama. One su tako dobre da se daju pomaknuti u stranu i ustupiti prostor mom glasu. Ja stojim izdvojena. I mračno je, kao na pozornici prije nego što na nju padne trak svjetla. Mrak a onda najednom svečana uvertira svjetla. Osmijeh koji mi mami ta situacija podsjeća me na onu u kojoj Ti popravljam leptir mašnu i prišapnem na uho da bih još jednu čašu vina. Uvijek smo za jedan svjetlosni korak ispred i sve u što gledamo već je prošlost.
Popravljam kosu.
Hoću li govoriti? Vas nema.
Osmjehujem se.
Nema vas.
Izdaleka opažam samo bioluminiscenciju. To je aura postojanja, vaše udaljenosti.
Pružam kažiprst kao da njime dotičem malog svilenog pauka - malu radu koja donosi sreću. Ne smiješ ga povrijediti. Taj paučić sama je nježnost za koju on i ne zna da je pričinjava tvojoj koži.
Otiđi, kažem mu, i on ode.
Ovdje ionako ostaje samo stol i koverat. Stakalce je moje. Kroz njega moram gledati - moram promatrati. Znati, kada mi više neće biti potrebno.
U ljetnu noć... tamo.... tamo želim.



Pjesan o ljubavi

Taj tvoj trenutak boje pramena kose
koji si pristala opisati
kapima iz tvojih vena
uzimam na dlan
i grijem ga dahom
– ne da ga otopim
već da ga očuvam
u tom našem vremenu
od zamrzavanja

Na dlan sad dodajem
neke dijelove tijela
koje ću kasnije opisati

i još na kraju tvoje titrajuće srce

Ljubim sve to usnama
na koje se lijepi tvoj miris
i čuvam na mekom jastuku slobode
s kojeg ćeš u prvom jutru
podignuti svoje lice
opisano meandrima svjetla
što se u slapovima slijeva
preko paučinastih ostataka sna

Popravit ćeš kosu
šapnut ćeš osmijeh usnicama
jer ja ću biti tu upleten
u tvoje vlasi
kao svilenasti fotončić
koji sam ne zna
da je radost tvojoj koži

I tada
kad mu kažeš
što želiš
on će se pokrenuti
i učiniti to
zajedno s tobom

- R. J.


Oznake: iz nekih godina

15.06.2018. u 08:22 | 6 Komentara | Ispiši | #

samohrana

utorak, 29.05.2018.


Zelena, duboka, prolistala
krušna, pitka, topla
smeđa, pijevna, pokošena
lomljiva, vidovita, lakohrana
lagana, modra, mislena
mehka, polomljena, samotna
lakonoga, nagizdana, lahorasta
izgažena, ačik, mrkla
jaka, domišljata, skromna
pletena, loknava, vrla
crna, sapletena, salivena
hladna, kišna, osunčana


29.05.2018. u 22:38 | 37 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>