Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Sigurno ste već čuli za te fraze. Smiješe vam se s naslovnica knjiga na policama u knjižarama, kioscima i supermarketima, čitate ih u časopisima (i "muškim" i "ženskim" i tračerskim), susrećete ih na poslu (najomraženije pitanje na razgovoru za posao ili godišnjem razgovoru: "Gdje se vidite za 5 godina?") i u školi ("I, kamo ćeš dalje?"). Na kraju krajeva, ima ih i na ovom blogu, iako mislim da ih do sad nisam eksplicitno koristila u tekstovima. ;)

Kako vi gledate na to? Da li mislite da je to sve lari-fari i isprazno baljezganje šarlatana? Ili ste u "self-help" literaturi pronašli svoj put i vjerujete da vam neke od tih knjiga ili autora pružaju odgovore na vaša pitanja? Da li se posvećujete osobnom razvoju i redovito "radite na sebi"? Ili odmahnete rukom, jer imate i pametnijeg posla?

Self-help i personal development, iliti samopomoć te osobni rast i razvoj, su u zadnjih nekoliko desetljeća postali jako popularna grana literature. Zapravo, postali su cijela industrija, s radionicama, seminarima, tečajevima, predavanjima, DVDovima, audio knjigama, nema šta nema. Naravno, kao što u svakom žitu ima kukolja, i obratno - u nepreglednim masama "proizvoda" za osobni razvoj ima i korisnih stvari. Mogla bih sad početi navoditi knjige i članke koji su meni osobno pomogli shvatiti ili promijeniti nešto u mom životu, ali vjerujem da svatko takve knjige čita drugim očima i pronalazi druge odgovore.

Barem po mom iskustvu, to nikad nisu trenuci iznenadnog prosvjetljenja i pokliča "sad mi je sve jasno!" Puno više je skeptičnih uzdaha "hmm, paaaa.... možda"... i onda razmišljaš još nekoliko dana i na kraju dođeš do malene promjene, malenog pomaka kormila, što te na duži rok odvede u sasvim novom smjeru. Zapravo takvu literaturu koristim kao katalizator i inspiraciju, a ne kao doslovne priručnike.

Da na kraju odgovorim na vlastito pitanje. Ne mislim da je sva literatura za osobni razvoj isprazno baljezganje, ali mislim da nažalost takvi materijali prevladavaju. Mislim da nam ponekad može pomoći, a ponekad i odmoći. Netko je na jednom blogu nedavno primijetio kako je "samopomoć" poput gipsa; ako si sav polomljen, treba ti da što bolje zacijeliš, ali nakon toga te samo smeta i ograničava. Kakav je vaš stav?

Sumnjam da je itko od nas ovdje dovoljno bogat da ima svoju osobnu tajnicu, a vjerojatno ima mnogo takvih kojima bi tajnica dobro došla, u osobnom, ne samo poslovnom životu. Obaveza ima puno, vremena malo, a glave su nam sve punije svakakvih detalja i sitnica. Onda nije čudno da zaboravimo nazvati tetu kojoj smo obećali da ćemo se javiti, zaboravimo da frend ima rođendan, zaboravimo kupiti u dućanu mlijeko kojeg više nema u frižideru, zaboravimo platiti račune prije nego istekne rok plaćanja (pa se onda natežemo sa opomenama i kamatama, koje po mogućnosti opet zaboravimo platiti...)

Neko vrijeme su hit bili veliki rokovnici-planeri, danas sve više ljudi ima svoje "pametne telefone" u kojima imaju kalendare i popise obaveza. Broj pobornika tradicionalne metode "puni džepovi papirića" nije malen, a za one kojima rokovnici-planeri izgledaju nedovoljno elegantno postoje manji primjerci koji stanu u torbicu ili džep. Na kraju, i stranka "spontano neorganiziranih" ima zavidan broj članova, a kao izborni slogan koriste "go with the flow" te "ako je bitno, sjetit ću se".

Na prvoj godini fakulteta, u prvim strkama oko predavanja, vježbi, kolokvija, ispita, birokracije za studentski dom, prehranu i sve ostalo, shvatila sam da ću morati istupiti iz stranke "spontano neorganiziranih". Među mojim pokušajima su bili mali planeri, veliki zidni kalendari s pregledom cijele godine, mislim da sam u jednoj fazi čak pokušavala sve organizirati na računalu... Nakon više godina i više isprobanih metoda, na kraju sam završila na dobrom starom papiru. Da budem specifična, koristim nešto slično "HPDA" (kratica znači "hipster PDA", što bi u slobodnom prijevodu bilo "elektronski organizator za raju"). Na jednom papiru imam obaveze za trenutni mjesec, na drugom za trenutni tjedan, na trećem za današnji dan. Još par papira imam za obaveze s (još) nedefiniranim rokovima i za pisanje bilješki ako mi negdje usput zatreba papir a nemam ništa za sobom. Iznenađujuće, ali stvar funkcionira. :) Pretpostavljam i zato što uživam u križanju ispunjenih obaveza - ima neki poseban užitak kad na kraju dana gledaš temeljito iskrižanu i precrtanu to-do listu.

Kako se vi organizirate? Imate li neki poseban sistem? Da li vam je to muka ili užitak ili jednostavno dio života?

Naišla sam nedavno na članak koji govori o štetnosti pozitivnog razmišljanja. Navodno se ljudi u teškim situacijama osjećaju još gore kad im netko stalno tupi kako je sve to "za neko dobro", kako moraju biti optimistični, kako treba gledati život kroz roza naočale. Kažu i da je istraživanje dokazalo kako su ranija istraživanja, koja tvrde da se bolesnici brže oporavljaju ako su pozitivno usmjereni, zapravo pogrešna. Pa sad ja opet ne znam kome da vjerujem, znanstvenicima jednim ili znanstvenicima drugim? U svakom slučaju, vjerujem da zdrava doza optimizma još nikog nije ubila. Za razliku od prevelike doze depresije.

Ponekad čitam blogove na temu samopomoći i osobnog razvoja. Svi su oni puni optimizma, stava kako svatko može ostvariti sve što poželi, uvjerenosti u uspjeh, pozitivne vizualizacije i mnogih drugih lijepih stvari. Dobro, ima toga i u mojim razmišljanjima (i pisanju), priznajem. Ali često mi takav pretjerano pozitivan stav samo ide na živce. Kao lutke s umjetnim vječnim osmjehom, svakom se nasmiješe i kažu "Have a nice day!"

S druge strane, koliko god se gunđalo u meni kostriješilo na svu tu pozitivu, ipak sam većinu vremena dobro raspoloženi optimist. Možda malo oprezan i skeptičan optimist, koji uvijek bar jednom nogom stoji na čvrstoj zemlji. Jer ako provedem dan u ljutnji, nerviranju i gunđanju, što sam time dobila? Loše raspoloženje negativno utječe na moje živce, zdravlje, ten, liniju, međuljudske odnose…

Mnogi ljudi su vječita gunđala, nikad im ništa nije dobro, na svaku ideju odmahnu rukom i zaključe kako to nikad ne bi uspjelo, ne žele nikad isprobati ništa novo, kao Mrgud iz Štrumpfova uvijek govore "Ja mrzim!" Ne žele se promijeniti, ne vjeruju da se mogu promijeniti, ne žele promijeniti ni ništa oko sebe, počevši od sitnica poput dnevne rutine i rasporeda namještaja do nove karijere ili ljubavne veze.

Nastojim ne biti Mrgud. Isprobavam nove stvari, mijenjam one koje mi se ne sviđaju, trudim se ne živjeti "na autopilotu". A kako bi vi sebe opisali? Da li ste Mrgud ili nosite ružičaste naočale? (I koji vam je omiljeni Štrumpf? )

Ako na sve te "ja mogu, ja hoću" misli, članke, knjige i blogove samo odmahujete rukom, izazivam vas – dajte šansu pozitivnom stavu, promjenama, optimizmu. Pa što vas košta? Sigurno se nećete preko noći pretvoriti u nasmiješenu lutku, ako vas to brine. A ako ne pokušate, ne znate kakav će biti rezultat. Moglo bi vam se dogoditi da se približite ostvarenju nekog svog sna.