23

nedjelja

prosinac

2012

U Mariju Bistricu preko Medvednice

Izvještaj sa izleta u Mariju Bistricu 29.05.2011. (VO)
(Foto ST, JĐ)


Selo moje, lepše od Pariza
lepo iz daleka, jos lepše iz bliza
na kući se odžak puši
na tavanu meso suši
ja sam seljak u srcu i duši

Pjevali su tako queer planinari dok su gazili stazom od Vidovca prema Lipi i dalje, u samo srce hrvatskog katoličanstva, Mariju Bistricu. Sedam sati hoda minulo je kao sedam minuta, pa čak nije bilo ni uobičajenih prijetnji svijetlom vođi. Ekipa je bila multinacionalna, jer osim nas Zagrepčana, bili su tu i Karlovčani, a pridružio nam se i straight Francuz koji je bio na proputovanju kroz Balkan.

Kao i obično u našim životima, put smo započeli u ulici Čmarci u Vidovcu. Penjući se vijugavom uličicom (jer kakva inače može biti) krenuli smo livadama, sve više i više kroz šumu, pa sve do kapelice Marije Snježne, zavjetne kapele puka iz Čučerja i okolice koji su i oslikali unutrašnjost. Kao pravi poklonici katoličke vjere nekolicina planinara je čak palo na koljena, dok su drugi rađe grabili blato po stazi jer je nastavak puta vodio najvećim usponom tog dana. Znoj i suze tekli su u potocima, a nekoliko malih potočića smo usput i pregazili. Orijentacijskom greškom našli smo se u planinarskom domu na Lipi, iako je početni plan bio da se na ovom LGBT hodočašću ipak ne zastaje u ugostiteljskim objektima. Na Lipi smo pili pivicu, a zrakom je letio i frisbee. Na Lipi je i piramida odakle se lijepo vidio nastavak našeg puta, a na njoj smo ponosno zavijorili našu duginu zastavu. Od Lipe preko gromače s križem zvane Rumlec i usponom na apsolutno nezanimljivu Tepčinu špicu (iako su pohotnici među nama razmišljali duboko kakva bi ta špica trebala biti), krenuli smo uskim puteljcima prema Zagorju.





Uski puteljci završavaju na makadamu, pa smo se tako našli ispred lovačke čeke. Razgaljani queer narod zamolio je svog vođu da kaže riječ, dvije o trenutačnim svjetskim problemima, a neki su bili toliko opčinjeni govorom da su ili pišali uz put ili mahali duginom zastavom te se derali kao divokoze. Nastavili smo dalje, izlazeći iz šume na predivne livade s pogledom na zagorske zaselke. Spustili smo se u selo sv. Matej, a nagovorom jedne stare, lukave i zle babetine gazili smo po travi do struka visokoj i udarili po cesti prema Lazu.

Ravni makadam, opičen suncem, s Medvednicom u pozadini, plavim nebom i blizina našeg cilja, navela nas je da razmišljamo kako se radi o „The Road to Hell“, pa smo instinktivno zapjevali „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata...“ A kad ono, iza ugla se odmah pojavio Laz, selo na prijevoju. Sjeli smo u hladovinu uz crkvu, umorno žvačući suho voće i bademe, ne shvaćajući da je cilj još daleko. Nakon sat vremena stigli smo napokon u Mariju Bistricu. Cijelo vrijeme smo se nadali da ćemo susresti vatrogasce koji su bili na hodočašću, ali nažalost svi su otišli prije našeg dolaska. Sjeli smo u prvi restoran do crkve i jeli loše štrukle, a potom smo kupili i malo svete vodice. Povratak u Zagreb autobusom je bio puno zanimljiviji ostalim suputnicima nego nama, jer je galama od jednog kraja minibusa do drugog bila takva da su se ljudi šćućurili uz svoje prozore i nastojali ne disati. Kako stara poslovica kaže... „skupi se sirotinja, jer joj dođe gazija“.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se