11

srijeda

travanj

2012

Proljetni snijeg na Lisini

Izvještaj sa izleta na Lisinu (Rijeka) 9.04.2012. (VO)

Bura koja je s Uskrsa na Uskršnji ponedjeljak potjerala sve oblake i ostavila beskrajno čisto plavo nebo nagnalo nas je da potražimo planinski raj u južnom dijelu Ćićarije, na Lisini. Radi se o zaštićenom krajoliku u okolici Matulja, a pošto je riječko Planinarsko društvo Kamenjak vodilo kružnu turu po Lisini, nas nekolicina odlučilo se pridružiti i tako istražiti vrhove i jame ovog kraja. Očito nismo jedini to mislili, jer se ispred doma na Lisini skupilo 40-ak ljudi, što po pojmovima PD Uroborosa nije način da se uživa u prirodi. Masovni odlasci na planinarske izlete su nam pomalo odbojni, pa se naši izleti većinom kreću oko brojke od desetak ljudi.

Grabili smo autom našeg novog člana preko zaselka Rukavac, makadamom kroz Kastavsku šumu do planinarske kuće na Lisini (710m). Radi se o staroj kući, koju su zidali 1915.-1917. ruski zarobljenici u Prvom svjetskom ratu, a koja je 1920.-ih pretvorena u planinarski dom (Rifugio Rossi). Naravno, kuća je zatvorena.

Uskoro je livada ispred kuće bila puna vozila i veseli planinari počeli su se spremati kao na ekspediciju za Himalaju. Uskoro smo krenuli, udarivši tempo preko sjenokoša i livada, šumskim putevima. Kod Lisinskih solina, uz oštre uspone, primjetili smo i da tu i tamo ima nešto snijega, uopće ne predmnijevajući što nas čeka svega par stotina metara dalje. Kiša koja je na riječkom području padala u posljednje vrijeme za Učku i Ćićariju bio je snijeg, a ponegdje je bio dubok do gležnjeva. Surfajući tako po snijegu, navratili smo i do jame Snežnice. Naravno, nije teško pogoditi zašto se tako zove, a uobičajeno zadržavanje snijega preko travnja, pa čak i u svibnju, sada je bilo sasvim nezanimljivo pošto je snijeg blistao na sve strane, a posebno je lijepo bilo gledati ga na krošnjama crnogorice u odsjaju plavog neba uz ugodnu temperaturu.



Penjući se kamenom stazom, uz ponešto snijega što s borova padne za ovratnik, stigli smo na vrh Lisinu (1185m). Uz sjeverni vjetar smo se malo zadržali na ovom šumovitom vrhu i ubrzo krenuli prema sedlu koje se potom uspinje lijepom zasađenom šumom do najvišeg vrha lisinskog područja Šije (1234m). Nekad se ovdje sterala livada, a nakon Drugog svjetskog rata cijelo ovo područje pošumljeno je jelama, te nema pogleda. Uskoro smo se spustili na livadu Vodičku plasu gdje je snažan izvor pitke vode. Zbog toga smo bili na oprezu ne bi li vidjeli neku divlju svinju, a jela s veprovinom su nam se samo nizala u glavi. Iako je vodič rekao da je vidio ovdje divlje svinje, na cijelom putu smo samo primjetili jednog zekana koji je pretrčao preko ceste. Vodička plasa nalazi se ispod vrha Vodička griža, ali nevoljki članovi Uroborosa bojkotirali su uspon i proveli pola sata uz izvor.

Povratak tzv. bijelom cestom prema domu vodi pored mjesta pul Žejanki, jame u koju je prema legendi ubačena u Drugom svjetskom ratu žena iz sela Žejane. U ovom dijelu šume bila je i improvizirana partizanska bolnica, a kad su Talijani saznali za nju srušili su je i zapalili. Jama je nekoć u sebi imala vode, pa se pretpostavlja da, ako i jest u nju bačena Žejanka, njezino je tijelo najvjerojatnije završilo u moru, jer većina jama ima podzemnu poveznicu s Prelukom, između Rijeke i Opatije.

Ovaj divan izlet tako je završio općim oduševljenjem prisutnih, a vjerojatno i posljednjim ovosezonskim snijegom.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se