03

utorak

travanj

2012

Kolijevka hrvatskog planinarstva i alpinizma

Izvještaj sa izleta na Klek 1.04.2012. (MT)

Prvim danom travnja Uroboros se uputio na jednu od najljepših planina Hrvatske. Iako se u početku činila kao neslana prvoaprilska šala, ranojutarnji snijeg i hladnoća u Zagrebu nisu nas omeli da se, željni avanture, uputimo na dugoplanirani proljetni izlet na Klek. Usprkos tome što je neke uplašio iznenadni snijeg, upola manje od planirane ekipe stiglo je, bilo autoputom, bilo željeznicom, na rubni dio masiva Velike Kapele, gdje se, kao čuvar zaštitnik grada Ogulina, smjestio magični Klek.

Nakon neduge vožnje mokrim autoputom na kojem su neki bjesomučno psovali snijeg iz sveg glasa, stigosmo u Frankopanski grad i okupili se naravno, uz početnu okrijepu.

Svojom visinom od 1182 metra i dužinom hrpta od 4 kilometra, mamila nas je planina dok se sedmoro nas trpalo u auto i pokušavalo izbjeći pozornost prometne policije, dok smo kretali prema Vučić selu, omanjem mjestu tik do Ogulina gdje smo parkirali auto i spremili se za osvajanje vrha. Neobično zidano zdanje hrđavih metalnih vrata označilo je početak puta, a neke fanove Tolkiena podsjetilo na vrata Morije (slučajnost?). Makar odaje drugo obličje s obzirom s koje mu strane prilazite, vrh Kleka je 200 metara visoka okomita stijena odasvud prepoznatljiva izgleda.





Početak puta nas nije dočekao glatko. Poveće strmine dobro su nam zapaprile početak na kojem smo se već dobrano uznojili, a sunce koje je silno granulo kroz oblake nam je sjećanje o jutarnjem snijegu skroz izbrisalo iz pamćenja. Putujući tako šumom „Striborovom“, obilje vjesnika proljeća šarenilo nam se pod nogama dok smo, korak po korak, svladavali prve rute. Uz ponekog planinara i kojeg haskija na putu, tu i tamo nam se pred očima znala pomoliti i oveća livada ili proplanak gdje smo uhvatili zraka, promatrajući osamljene kućice i vikendice u idili stoljetnih šuma.

Vijugavi su nas putevi kroz smilje i bosilje vodili po brežuljcima dok konačno sa ovećeg brda ne ugledasmo vrh Kleka ravno pred sobom, gdje se s jedne strane zelenio gustom šumom, a s druge strane smrznuo od vjetra koji je ledom okovao i zabijelio šture grane prorijeđenog drveća.

Dobro je poznato da se Klek zove i Usnulim divom, kojemu je vrh glava, a dvije omanje planine stopala koje strše uvis.

Kako kaže mit, Bog je gromovnik Perun sebi za ženu odabrao jednu mladu divku, s kojom se bio susreo pri svome pohodu u carstvo divova. Među divovima najveći je ugled uživao div Svitogor koji je iz zamišljenih Svitogorskih dvorova u svemu ravnao svijet te davao svijetu svjetlost i toplinu. Svitogorova kćerka, divka Strijelka, svijetlo i umiljato biće živjela je u svitogorskim dvorima, ali nikako nije trpjela silnike divove, a osobito je mrzila okrutnog diva Leđana, koji je za njom žudio. Jednom, kada je mladi bog gromova i munja Perun došao u susret sa Strijelkom, ugledavši u divnoj mladoj divki svu milinu i dobrotu, isprosio ju je od njenog oca diva Svitogora i vjerio se s njom. Strijelka mu postade ženom, i tako se iz divke preobrazila u božicu Peruniku, kojim imenom je nazivao Perun.

Dok je Klek bio jedan od naših starih slavenskih bogova koji se vrzmao oko žene Perunove, a taj ga je silnik počeo goniti. Klek je bježao, sve se više umarao i na mjestu današnje planine Perun ga je sustigao i strijelom pogodio u nogu. Od umora i boli, a posebno od straha Klek je pao i skamenio se. Otud lik Kleka kome se vidi glava, skvrčene noge i uzdignuta stopala, one spomenute stijene Klečice. Od krvi koja je isticala iz Klekove noge nastao je Klečki potok. Taj potok nikada ne presušuje. Ima četiri imena. U vršnome dijelu podno stijene Kleka naziva se Klečki potok, u srednjem dijelu gusto obrašten šumom bukve zove se Crni potok, a u donjem dijelu Rakov ili Marin potok. Ulijeva se u rječicu Vitunjčicu. Još i danas u njemu obitava potočna pastrva i potočni rak. Taj potok do sela Turkovića ima status pitke vode.





Od brda na kojem se prisjetismo priče o Perunu i Kleku, još je malo nedostajalo do planinarskog doma, uz koji postoji zanimljiva praksa. S obzirom da se do doma ne može nijednim prijevoznim sredstvom (osim helikopterom) postoji praksa opskrbe doma hranom, pićem i ostalim sredstvima na „upregni na se“ način. Vezano uz to, zanimljivo je iskustvo planinarima iskusiti doživljaj nošenja ovećih cjepanica barem jednim dijelom staze od prvih kuća do doma. Neki od nas guštali su u takvome naporu, stupajući zadnjih dvadesetak minuta strmim stazama s cjepanicom pod rukom ili na ramenu do table „Dobrodošli u carstvo Klečkih vještica“ koja se nalazi pred samim domom. Prema narodnoj predaji, vrh Kleka je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina.

Vezano za to, stara legenda kazuje da se za olujnih noći na Kleku okupljaju vile, vilenjaci, ali i vještice koji u ponoć plešu kolo i pjevaju. Poznati je slovenski istraživač Janez Vajkard Valvasor zabilježio narodno vjerovanje stanovnika Ogulina da se za vrijeme olujnih noći na samom vrhu Kleka, u ponoć skupljaju vještice, vile planinkinje, vilenjaci iz cijelog svijeta, a njihovo kolo i vrisak dopiru do samog grada. Klečke vještice su optužene da kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, gdje satima plešu u kolu vještičje plesove, pustoše gostionice te usmrćuju muževe i proždiru djecu.

Jedna narodna predaja kaže da se izgled Kleka povezivao i znao opjevati kao Kraljević Marko koji je tu legao da spava, dok druga predaja govori da se u unutrašnjosti vršne stijene, na velikoj hrpi dukata leži, u zmiju pretvorena, lijepa kraljevna. Stijena se otvara svakih sto godina, a ako se u to vrijeme nađe hrabar momak i poljubi zmiju, ona će se istog trena pretvoriti u prekrasnu djevojku spremnu udati se za odvažnog i hrabrog momka, a hrpa će dukata biti miraz.

Uz pokoje iće i piće u domu, odmarali smo ponad table gdje smo mogli pročitati kako je Hrvatsko planinarsko društvo osnovano upravo na ovome mjestu davne 1874. godine (što je Hrvate učinilo devetim narodom planinarskog svijeta, a prvim u ovome dijelu Europe), a Hrvatski planinarski savez tradicijski je i pravni nasljednik Hrvatskog planinskog društva kojemu se Klek nalazi u znaku.

Do vrha nas je dijelilo još samo zadnja etapa, koju smo, izmoreni, najteže prevalili. No, korak po korak, obilazili smo špilje, strme stijene i trusne strmine, ne bi li preko stepenica, sletišta za helikoptere i penjanja sa sajlom konačno stigli na vrh. Ogoljena sa svih strana, u promjeru nekih desetak metara, strašila je Klekova glava ponad svih brežuljaka, samotna uvis poput najveće planine svijeta. Osjećaj koji nam se tada rodio u srcu pregazio je bol u nogama.





Požurismo prema Ogulinu istim putem kojim smo išli u susret vrhu te smo znali tu i tamo poljubiti ledinu i uhvatiti dah. Na putu spazismo i vatrogasce koji su kontrolirali omanju vatru da se ne otme kontroli.

Otpratili smo predsjednika i jednog člana na vlak, malo skrenuli s puta autoceste i nesvjesno krenuli prema moru, no u pravo smo se vrijeme sjetili krenuti nazad u realnost pravim putem i stigli kući oko 22 -23 sata.

Ostavljajući za sobom prirodu gdje caruju bajke Ivane Brlić Mažuranić, gdje su Frankopani stolovali te za olujnih noći motrili vještice na glavi staroslavenskog diva, krenuli smo u planiranje sljedećeg izleta.

P.S. kamera pred ulazom u dom je na ovom linku, ako netko poželi voajerski gledat vještice kak plešu http://radioklub-ogulin.hr/kamera/klek.html

P.P.S. „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina“ Predsjedniku napomena: Ahileja je ubio Paris, a ne Zeus :)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se